Divovi i Arapi
Molila se Janjuša đevojka,
Svome babu od Karlovca kralju,
»Oj moj babo, Nikolaja kralje!
Molim ti se i ruku ti ljubim,
Daj ti meni izuй i besjedu,
Spremi mene na Prolog planinu
Đeno jesu naše b'jele ovce,
I kod njihe trideset čobana,
Da obiđem ovce i čobane,
Jesu li se ovce izjanjile,
Jesu l' mladi janjci po narasli,
Je l' odraslo janje za zaklanja,
Da pohodim ovce i čobane?«
Molila se i umolila se,
Kralj joj dade izun i besjedu,
I dade joj trides't đevojaka,
Od Karlovca trides't gospojica,
I sa njima trideset momaka,
I dade im šimšeli kočije,
Pak odoše na Prolog planinu,
Đeno sjedi trideset čobana,
Čobani ih dobro dočekaše,
Dočekaše gospoje đevojke,
Zaklaše im sedmoro janjaca
Dohraniše kavu i rakiju,
Tu su bile za neđelju dana,
Sve pjevale i kolo hvatale,
Na planini teferičovale,
Kad iziđe neđeljica dana,
Sad da vidiš jada iznenada,
Dok evo ti do trista Arapa,
I pred njima troglav Arapina,
Opaziše trides't đevojaka,
I sa njima trideset momaka,
Opkoliše, pa ih pohvataše,
Sve momcima povezaše ruke,
Đevojkama skidošejagluke,
Žarko sunce oprži im lice,
Stade piska trides't đevojaka,
Stade jeka trideset momaka,
Stade bleka hiljadu ovaca,
Ljuto pišti trideset čobana,
Oni mole troglav Arapina:
»Bogom, brate, aga Arap-aga
Puštaj nama trides't đevojaka,
I trideset mladijeh momaka,
Evo tebi stotinu ovaca?«
Za to Arap haje al'ne haje,
Veće kolje ovce jalovice,
Kolje ovce i bijele janjce,
A odvede momke i đevojke,
Kad su bili niz Prolog planinu,
Stoji piska trides't đevojaka,
Ljuto pište kajno kukavice,
A prevrću kajno lastavice,
To se ljuto svakom ražalilo,
I kamen bi suzu propustio
Ja kamoli momak i đevojka,
Njihe žale 'tice u gorici,
I siv soko na jelovoj grani,
I bijele u oblaku vile,
I njima se ljuto ražalilo,
Al' zaludu fajde ne imade,
Kad Arapi roblje zarobiše,
Zarobiše, pa ih odvedoše,
Kad su bili gorom i planinom,
Dok ih srete sedam braćenaca,
Sedam diva sedam braćenaca,
I pred njima divski starješina,
A pod njima dobri sedam konja,
To nijesu konji od kobila,
Već sivasti lavi iz planine,
A nijesu sedla od drveta
Već od žive ispletene guje,
Gušterovim konji zauzdani,
Na mejdanu jesu pouzdani,
Kada divi sretoše Arape,
Šćahu divi propuštit Arape,
Dok zaplaka trides't đevojaka,
A pociknu Janjuša đevojka:
»Blago meni, dovijeka moga
Ev' oduvud sedam konjenika,
Nijesu li srpske poglavice?
Da izbave naske kukavice,
Da nam Arap ne izgrdi lice.«
Kad to začu divski starješina,
To je njemu vrlo žao bilo,
Na braću je okom namignuo,
A pod sobom konja dohvatio,
Sva mu braća lave uzljutiše,
A gorski se zvjeri pomamiše,
Sve preskaču pod granama jele,
Kajno golub kad preskače skele,
Kajno 'tice kad uče piliće,
Jali Srbi momke Obiliće,
Topuzine divi potegoše,
U Arape skladno udariše,
Divi slavno vjerni i uvjerni,
Jedan drugog na mejdanu čuva,
Kajno ovca kadno janje čuva, -
Jedan drugog u boju doziva,
Kajno soko gorska 'tica siva,
Kad povede sa gore piliće,
Jal' 'čelica kad ljubi cvijeće,
Tako topuz kroz goru lijeće,
U divova sivih sokolova,
Đe Arapa koga dostizaše,
Sa crnom ga zemljom sastavljaše,
Đe l' udara pod granama jele,
Tanke grane na zemlju padahu,
Tu, Arape mrtve ostavljahu,
Ko divovi gorski vitezovi,
Stoji vriska diva sokolova,
Stoji cika ljutijeh lavova,
Stoji piska crnijeh Arapa,
Tom se mnoge 'tice začudiše,
I sa gore u klanac gledaše,
Đe se crna krvca proljevaše,
Sad da ti je stati, te gledati,
Kad se stade krvca proljevati,
Kako divske sijevaju ćorde,
I arapske zijevaju glave,
Divi sivi, a Arapi crni,
Biće mesa orlu i gavranu,
Kad Arape divi isjekoše,
I arapske konje pohvataše,
Uhvatiše Janjušu đecojku,
I sa njome trides't đevojaka,
Pred njim' Janja crnu zemlju ljubi,
Od radosti suze proljevaše,
Te ovako divim' govoraše:
»Gospodine, divski starješina!
Molim tebe kajno brata svoga,
Kajno brata svoga rođenoga,
Nemoj meni lica obljubiti,
Ni mojijeh trides't đevojaka,
Jer je mene odgojila majka
Za Srbina i srpskoga sina,
Za junačke sreće i namjere,
Ako Bog da, ja se sreći nadam«.
Dilber Janja mudra glava bješe,
Još ovako njemu govoraše:
»Gospodine, divski starješina
Ja sam porod srpske braće naše,
Koji prije vaske pohvataše,
U Prologu visokoj planini,
Znaš li, brate, divski starješina,
Kad je prije tebe uhvatio,
Uhvatio Banović Sekula,
Što obara pokraj mora kule,
Srpske diže, dušmanske obara,
Tu se s njime bješe dogodio,
Mudra glava Obilić Miloše,
Vazda Miloš slavno govoraše,
Svakom Srbu mejdan ostavljaše,
I neznanom kajno bratu svome,
S njim su bile srpske poglavice:
Jedno Strahil, a drugo Sekula,
Ovako im Miloš govorio:
»Braćo moja, do dva pobratima,
Poklonite vi život divima,
Bog će dati, pak će nam valjati,
Jali nama, jali braći našoj.«
Kad je Miloš tako govorio,
Tadaj vam je život poklonio,
I vi meni danas poklonite,
Od dušmanske ruke zaklonite,
Ako Bog da i sreća od Boga,
Kad ja vidim mila baba svoga,
Spremi' ću vam sedam mazgi blaga,
Ako Bog da, kad se majci vratim,
Da vam slavu i junaštvo platim,
Ja vam sada platiti ne mogu,
Već se mlada slavno molim Bogu,
Da mi Bog da i sreća od Boga,
Da ja koga obradujem svoga.«
Kad to začu divski starješina,
I njegovo sedam braćenaca,
Svi u crnu zemlju pogledaše,
A niz obraz suzu upustiše,
Dilber Janji slavno govoriše:
»Dilber Janjo, kićena đevojko
Sretno bilo tvoje crno oko,
Tvoje srce sreće dočekalo,
Svoju majku očima viđela,
Tu veliku radost učinila,
Evo tebi tvrdu vjeru dajem,
Danas tebe za seku poznajem,
Pratiću te b'jelu dvoru tvome,
Kajno milu seku od matere,
A neću ti pare ni dinara,
Već za slavu tvoga gospodara,
Gospodara kralja Nikolaja,
Njemu slava, a nama junaštvo!
Seko moja, Janjušo đevojko!
Ja ću tebe do dvora pratiti,
Al' ti neću ružno pomisliti,
Kolik' svojoj sestri od matere,
Jer aždaha žive ljude ždere,
Koga 'oće junak odabere,
Ja ću tebe danas odabrati,
Svojoj majci veselo poslati,
Tvome babi pozdrav opraviti,
Milom babi kralju Nikolaju,
Nek pomene naske na mejdanu.«
To rekoše na noge skočiše,
Sive lave divi pojahaše,
Niz planinu roblje povedoše,
Odvedoše momke i đevojke.
Sad da ti je stati te gledati,
To kako je slavno putovati,
Mladi momci pak se zamisliše,
Mladi momci i kitne đevojke,
Sve po dvoje redom zapjevaše:
»Vesel'te se, naše mile majke,
Da Bog živi rođene junake,
Koji svoje pokazaše znake,
Izbaviše roblje iz nevolje,
Da im Bog da zdravlje i veselje,
I u rodu junačko naselje,
Da im vazda bude na spomenu,
Kajno živa vatra na plamenu.«
Prijeđoše visoku planinu,
Do bijela dvora dolazaše,
Dotle divi njihe dopratiše,
Svoj gospodi pozdrav opremiše,
Pak s' otalen natrag povratiše,
I junaštvo svoje spomenuše,
Na veselju roblja i robinja,
Vesela im dovijeka majka,
Njima majka a nama družina!
