Demon/13

Izvor: Викизворник



II POJAVA


(Dvorana u kneževom konaku. Ulazi stari duhovnik.)


Duhovnik:

Ko da ovo očima pogleda
A da suza radosti ne kane?! — —

    Krv predaka po Vračaru s’ lije —
Krv žrtava polje poplavila — —
Sa kočeva žrtve malaksale
Večnom Bogu molitvu jecaju,
Uzdasima sunce pomračuju.
Jedan uzdah iznad sviju s’ čuje:
„Gde si majko što mi život dade?
Ako s’ živa dopuzila dovde,
Uzmi život bolnog si ga dala.“
    — „Pogled’ robe na hatove ploče
    „Krvav nose blagoslov od majke!
Gorak uzdah povrh koca s’ vije,
Hladan kikot od neba ga krije — —
„Gde si, sejo, da olagneš muci?
Ruke t’ behu prepune darova
Smrt je darak što ga bratac ište.
    — Ha, ha, vlaše u haremu sjajnom
    „Vlajnja pišti al’ Turčina ljubi.
Gorak uzdah povrh koca s’ vije,
Hdadan kikot od neba ga krije.
„Gde si brate da celivaga brata
Eda b’ dušu laglje ispustio — —
— —Nem je Vračar, al’ u gori puška
Tužan odjek mučeniku šalje,
Da brat živi u guduri mračnoj.
Poslednji se s koca uzdah čuje:
S Bogom brate, — prosti majko zemljo —
Ja ne mogoh — dovrši će bratac —

(Kao da se budi.)

Ko da s’ seti mučenika ovih,
A da duša bono ne proplače!?

Mrko groblje minule nam slave,
Srpskom krvlju okupana zemljo,
Srpskom suzom orošeno polje,
Kako divno sad preda mnom blistaš,
Iz tvoga je nedra materinskog
Poniknulo smilje i kovilje.
Iz uzdaha smilj je procvatio,
Iz molitve bosiljak proklijo —
Ko da tebe sad očima gleda
A da suzu radosti ne lije?! — —

Hatovi su doigrali
besnu igru,
Mučenici domučili
grozne muke:
Srpskim poljem odjekuje
pesma srpeka
Nasred polja uzdižu se
beli dvori
Od srdaca mučeničkih
sazidani,
A srcima živih Srba
opasani.
Usred dvora srpsko srce
zakucalo,
Rasturena srpska čeda
dozivalo:
Dajte srca, srpska deco,
srca dajte,
Grud je onde gde i srce —
mišce čile,
Srce će nas prikupiti
svekolike,
A mišce će dohvatiti
lavorike.
Zgrevat’ valja sjajne slave
Srbinove,
Tražit’ valja stare dvore
Dušanove!

(Povlači se u dno pozornice.)

Bošnjak, otac i sin (ulaze.)

Bošnjak sin:

Hodi, hodi, oče Ibrahime!
Da svete mi prorokove vjere
Nigđe nijesi bolje smješten bio,
Nego ovđe u kneževu dvoru.

Otac:

Aman, djete, na što me nagoni
Da popljujem sioju sjedu bradu.
Što će Ibra u kneževu dvoru,
Što će Bošnjak u đaurssoj kući?
Šta ću reći ako vilajetom
Ko zapita, šta je beg-Ibrahim
U konaku kneževu činio?

Sin:

Šta ćeš reći? — — Reci šta ti drago.
Kad se vratiš u vilajet doma
Kazaću ti šta ćeš tamo reći.

Otac (srdito):

Kazaću ti — kazaćeš mi bjesa,
Što ’š kazati? Čujte me Bošljaci!
Bejah s babom, begom Ibrahimom,
Poklonit’ se knezu Milošiću — —
Velje bruke, oh svečeva vjero! (Srdito)
De pustime da se vratim doma,

Sin:

Kakva bruka, starino zaneta,
Zar bi sin ti, Begović Mustafa,
Ponio bruku na gospodsko ime?

(Kaluđer se bliži neprimetno.)

Otac:

Veće bruke Bošnjak ne doživi,
No ja ovđen — Zar ti znadeš bolan,
Šta je Turčin na Vračaru bio?
Pitaj mene da ti prođe želja
Klanjati se đaurinu knezu. ——
Još ja bejah golobrado momče
Kada dođoh s bosanski begovi
Da prihvatim Rušid-pašu silnog:
Po Vračaru iskupljena raja
Gologlava šije opružila
Novom paši da cjeliva skuta.
Knezovi su sa konja sjahali,
Ter pješice uz konja mu hode. —
Bješe mi se đogat razigrao —
Veli Omer: pokušaj der, beže,
Čijeg hata skok će bolji biti
Oli moga, oli tvoga Ibro?
Ja pristadoh, — ali na Vračaru
Golo polje, nigđe stuba nema.
Pošali se Omer-beg Bjelčević;
Gleni onog dugačkoga vlaha,
De pokušaj, pobratime Ibro,—
Jedno vlaše bolan, ka ni jedno — —
Pa obode hata alatoga
Preskoči ga prednjijem nogama,
Al’ stražnjijem preturit’ ne more.
Jadnom vlahu dohvatiše glavu —
Ha, ha, starac, paše ne ugleda. —
Eh, da zlatno to bijaše vrijeme
Đe s’ takumi s turskijeh hatova
Ovijem poljem kao sunce sjaše.
A sad vlaše konake ozida
A ne pita cara ni vezira.
Pa još hoće da mu u konaku
Beg bosanski dolamu cjeliva (srdito)
Eh, puštaj me.

Sin:

Pa đe su ti paše i begovi
Sa Vračara? Đe su — nu der zbori.

Otac:

Đe su? Đe su? Eh, do kijameta
Tu bi paše rahat pašovale,
Da ne dođe paša poturica,
Da rezili svjetli obraz carski.
Žao ga bješe kadu ojaditi,
Ako muški na bedemu padne,
Te napusti đade i gradove,
Kao da ih je sultan poharao
A ne našom iskupio krvlju.

Sin:

Jes, napušta, na sramotu, beže!
Preteklo je izgažene raje,
Doraslo je što nejako bilo,
Osililo što imalo snage,
Te na silu siledžije goni.
Pa što čini ta slobodna raja?
Pogazi li koga od Turčina?
Posječe li koje tursko djete?
Il’ isčupa begu Ibrahimu
Jednu ciglu dlačicu iz brade? —
Prođ’ se babo, 'vakih praznih zbora!
Nije paša đade i gradove
Za ćejf raji darovao — nije:
Mala raja, al’ je s rajom pravda.
Što istoči turske krvi raja
Za nevolju točila je, beže;
Što izgoni iz Srbije Turke
Sa nepravde gonila je — beže,
Izgonila Turke gospodare
Al’ ne goni svoju tursku braću.
Što ka ona, majku majkom zovu,
A klanja se prorokovoj vjeri.
Ne će babo, lijepe mi vjere!

Otac:

Ne će veliš? — —

Sin:

Ko munare diže,
Ne diže ih što ih rušit’ hoće.[1]

Otac:

A da jeste — lijepa mu hvala!
Kad ugledah opustele grade,
Od žalosti srce mi nabreklo —
Da ne začuh odžu sa munare
Mnim e bi mi onđen prepuknulo.
Jes ja mujo, lijepa mu hvala.

(Opazi duhovnika.)

E ne gleni
Jedan pop se iz ćošeta bliži. (Otrže se.)
Ja izljegoh, — mrsko mi je gledat’
Vlaškog popa— —

Duhovnik (za sebe):

On je — on je!
(Jarosno) Kugo ljudska, nađoh li te jednom?
Još je dosta u kostima srči
Da te smlavim poturico grdna!
(Hvata se za pas i dolazi k sebi.)
Prosti, beže, — zanese me ljutnja
Na nedelo — prosti!

Ibrahim:

A šta š’ pope rezilukom tijem?
Ne znam, valah, što j’ od mene krivo
Do što uđoh đe mi mjesta nije —
Što tražio to sam i našao.

Duhovnik (prikuplja se):

Ništa — ništa. Prosti beže — prosti —
Jedna slika iz mladosti bedne
Zanese me da ogrešim dušu.

Ibrahim:

Šućur bogu e si s’ osvjestio.

Duhovnik:

Jesam, ago, svoj sam i božiji,
Pa mi s’ hoće i tebe da svetim.
Pogledaj mi ovu ranu ovde,
A seti se Milete ajduka,
Pa ćeš znati šta to šćaše biti.

Ibrahim (ustrašen):

Hajmo Muso, — to je vjera loša,
Na žao sam mu jednom učinio.

(Povlače se.)

Duhovnik:

Ne plaši se, beže Ibrahime,
Mrtav ajduk pod ovom je rizom. —
Oružje se za osvetu kuje,
Krst se časni za oproštaj gradi, —
Ja krst nosim — ne plaši se, beže,
Za ovu ranu zavidanu, ovde,
Stotinu sam samrtnih zadao.
Dok mi snage u žilama beše
Sekao sam Turke nemilice;
A kad starost onemoći snagu,
Pošao sam Bogu na molitvu,
Te molio da svak’ Srbin čini,
Što je ajduk Mileta činio.

Mustafa:

Časni oče, što li smo ti krivi,
Evo ja ću odužiti za nj ga.

Ibrahim:

Ludo djete bejah uskočio
S jednom četom u Iverak goru
Miletinu napao sam kuću,
Te Miletu teško ranih puškom
A ženu mu oteh na sramotu.
To je, dijete, bila tvoja majka — —
E znaš, Muso, takvo bješe vrijeme,
Sad je — vidim - drugo vrijeme došlo.

Duhovnik (kao van sebe):

Oh, večita pravico nebeska
Hvala tebi na trenutu ovom!
Iz krila si čedo mi otrgla,
U sred legla dušmanskoga vrgla,
Da dušmanom srca okravljuje,
Da bratinstvo među braćom snuje.
Hvala tebi večna pravdo neba!

Mustafa:

Prosti, pope, —

Duhovnik:

Prosto — prosto — beže!

Ibrahim:

Alah ćerim, odagnu mi srce!
Ali ovđen ostati ne morem,
A ti ostaj, alal nek ti bude,
Ja od krvi ne napravih vodu:
Što je čije neka mu i bude.

(Odlazi)

Mustafa (za njim):

I biće mu stari Ibrahime!
Iza vas je naša Bosna, beže.
A mi Srbom braća smo rođena, —
Dok nas Osman turski ne nauči,
Kao što nas je klanjat’ naučio.

Duhovnik:

Tako, sine, alah te saslušao.
Prosta t’ bila krv rođena oca
Kada svojom braći pripomažeš.
Priđi tamo tvojoj braći srodnoj,
Skupila se čeda jedne majke —
Tvoje mesto među njima stoji.

(S Mustafom izlazi)

(Dvorana se smrači. Demon izlazi.)

Demon:

Bez oblaka neba nema —
U oblaku munja sedi,
Ali munja paklu cilja,
U oblake knez je poletio,
Ali munja u mojoj je ruci. —
Dva sam cara u provalu zgurao,
Oltar sveti pod noge sam vrgao,
Razuzdao sam mržnju i osvetu,
Otuđio što je svoje bilo,
Rastavio što se prigrlilo.
Razorio što je stalno bilo.
Mojoj sili sve podleže,
Sve što negda silno beše.
Ruka moja ovde vlada,
Toj se ruci knez ne nada —
A ta j’ ruka puna zlata,
Puna vlasti i berata.
Dok njom maknem — kneza nesta
Sa ovoga sjajnog mesta.
Ja s njom mahnu, a osveta
Sustiće ga do kraj sveta.

Oko dvora propuzale
Jetke zmije i škorpije,
S jakrepima kolo zavezale —
U sred kola tebe, kneže, gledam,
Promaši l’ te jakrep ljuti
Uješće te jetka guja.
Silno su ti krila ojačala,
Pod nebom ti doskočit’ ne mogu,
Al’ što zemljom kroz mrak gmiže
Kud ja hoću, svuda stiže. (Izčezava.)

(Dvorana se osvetli.)

(Ulazi knez Mihailo.)

Knez Mihailo:

Sjajno nebo puno vedre nade
Zar ćeš jednom zasijat’ nam stalno;
Iz grehova minulih kolena
Zar će jednom izčeznuti kletva.
Teška kletva kroz vekove traje,
Teška muka jošte ne prestaje. —
Ko će glavu sa zemlje dignuti
Kad mu telo ukočeno stoji? —
Srpsko pleme telo rastureno,
Teško da se s dušom grlit’ može:
Udovi su oruđa nejaka
U tuđinskoj ruci — —

(Ulazi duhovnik.)

A ja jedan među svima hoću
Da iskupim rukama nejakim
Što vekovi rastaviše silno?! —
Tašte želje za sujetne duše!
Vladaocu dani su brojani,
A narodi vekovima žive!
Ko će s vekom da u borbu leti?!

Duhovnik:

Koji za dan delo veka stvara.

Knez Mnhailo:

Melentije, stara slugo božja!
Zar i ti se tvoga sećaš kneza?

Duhovnik:

Ko se Srba sećat’ ne prestaje,
Tog se rado svaki Srbin seća.
Ti si Srbom, dragi gospodaru,
Jednim mahom zadenuo krila —
Doletiše iz daljnih krajeva,
Da ti bratsku svoju pruže ruku,
Da ti srpsko svoje nude srce.

(Mahne rukom. Otvori se zastor i izlaze Srbi raznih plemena.)

Evo, kneže, čeda jedne majke
Rasturena po golemu svetu.
Što nasilje negda rasturilo,
Tvoja ljubav prikupila s nova.
Njihna snaga, tvoja j’ snaga kneže!

Vojvođanin:

Od dva veka silom odvajani,
Ni za časak odvojeni nismo.
U tuđini život boraveći
Čuvali smo, branili smo svoje.
Od Budima pa do Slankamena
Krvnim tragom gonili smo Turke,
Što smo snagom našom sačuvali,
Što smo snagom našom privredili,
To je srpsko, a ti Srbom glava.
A što od sad valja očuvati,
S tobom ćemo da čuvamo, kneže;
A što valja Srbom osvojiti,
S tobom ćemo osvajati, kneže!

Rvat:

Sa Srbima Rvat od vajkada
Svoju sudbu delio je bratski.
Sreću srpsku u rukama držiš,
Ka i naše budi čuvar, kneže!

Bugarin:

Kad se koren u zdravici hrani
Drvo celo s nova će da raste.
Ti si Srbom koren sačuvao,
Na sve strane proklijalo šiblje:
Daj da s tobom goru negujemo,
Majku zemlju s njom da zakrilimo.

Hercegovac:

Hercegova zemlja posestrima,
Uza braću stojala je vjerno;
Kroz mrak gusti vekovnoga ropstva
Naši mači sijali su svjetlo.
Našeg mača ti si ruka, kneže,
Kud potegneš tam' će krvno pasti.

Albanezac:

Na visokim Dečanima
Beo mramor jošte svetli;
Živa srca zakriljuje,
Srpsku nadu oživljuje.
Dečani su postojbina tvoja,
A ti nada naših srca živih.

Bošnjak (Turčin):

Iz nedra nas bratinskoga
Tuđa vjera silno trže,
Al’ nas glasi materinski
Iz sna dugog probudiše.
Da očuva domovinu dragu
Bošnjak svoje najdražije dade.
Proroku se narod poklonio,
A za rod je svoju krvcu lio.
Rod je bliži i od vere —
Ti mu kneže veru hrani,
On će srodan da te brani.

Knez Mihailo (tiho):

Budna stoje čeda izmučena.
Iz kolevke vekovne nepravde,
Osvetnici strahotno se dižu — —
(Jasno) Draga braćo, uskrsnula snago,
S vama j’ meni uskrsnula nada.
Što je jada i nevolje srpske,
Od srbinske sve je došlo ruke. —
Od Dušana pa do ovog dana
Crni Demon osvete, izdajstva,
Među braćom adski plamen bljuje.
A narodu lošu sreću snuje.
Kad se tuđe sa tuđinskim kolje,
Tad će nebo stranu krv da slije
Da čoveštvo srodstvom obavije:
Al’ kad braća krvcu bratsku liju,

Dobri dusi, od braće se kriju.
Dobri dusi srpstvu uskrsnuše sada
A s njima je nama uskrsnula nada.
Što otuđi zloba i nenavist,
Ljubav bratska srodila je s nova?
Što oslabi razdor i izdajstvo,
Vernost rodu ojačala s nova:
Ljubav, vernost donesoste meni,
Dobru nadu za to vam darivam.
Ljubav, vera i nadežda tvrda
Srbinu će vratit’ srbinovo,
Stolit’ će mu stogodišnje muke,
Oslobodit’ od sindžira ruke.

Duhovnik:

Amin, amin!

(Srbi se grupiraju okolo kneza dižući ruke k njemu. Zavesa pada.)


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Milan Jovanović Morski, umro 1896, pre 128 godina.
  1. Knez Mihailo naredio je, da se opravi jedna od porušenih džamija u Beogradu i da se odža izdržava o državnom trošku.