Devet braće i sestra Jelica

* * *

Devet braće i sestra Jelica

Rani majka devet mili sina,
I Jelicu ćerku jedinicu,
Kada su joj sinci ponarasli,
I Jelica za udadbu bila,
Nju joj prose sa četiri strane 5
Jedno bane, drugo đenerale,
Treće biše iz sela komšija.
Majka daje u selo komšiji,
Braća daju preko mora banu.
„Ajde, sele, preko mora banu. 10
„L'jepo j’ biti banica gospoja.
„Mi bićemo na moru trgovci,
„Tebe ćemo pohađati često,
„U godini svakoga mjeseca
„U mjesecu svake neđeljice.“ 15
Sestrica je braću poslušala,
Pake ode preko mora banu. —
Bog odpravi od sebe moriju,
Pa pomori devet mile braće,
Te prođoše tri godine dana, 20
Da k njoj ne bi braca ni jednoga!
Ljuto cvili sestrica Jelica:
„Mili Bože, čuda golemoga!
„Zašto mi se braća zaklinjaše,
„Da će mene pohoditi često, 25
„U godini svakoga mjeseca,
„U mjesecu svake neđeljice.
„A prođoše i tri godinice,
„Da mi nije braca ni jednoga?!“
Kako pišti sestrica Jelica, 30
I milom se Bogu dodijalo,
Pa poziva dva mlada anđela:
„Pohitite dva mlada anđela
„Do bijela groba Jovanova
„Jeličina brata najmlađega. 35
„Od groba mu konja načinite,
„Od pokrova režite darove,
„Od zemljice mjesite kolače,
„Svojijem ga duhom zada'nite,
„Oprem’te ga sestri u pohode.“ — 40
Hitro idu dva mlada anđela,
Do bijela groba Jovanova,
Jeličina brata najmlađega.
Od groba mu konja načiniše,
Od pokrova rezaše darove, 45
Od zemljice mjesiše kolače,
Svojijem ga duhom zada'nuše
Odpremiše sestri u pohode. —
Hitro ide nejaki Jovane,
Jedinici seji u pohode, 50
Daleko ga sele ugledala,
Malo bliže pred njeg izšetala.
Bijelim se rukam zagrliše,
I slatkijem ust’ma poljubiše.
Ljuto ciknu sestrica Jelica, 55
Kad zagleda u lišce Jovana:
„Mili brate, nejaki Jovane!
„Što si meni potavnio jako,
„K’o da si mi pod zemljicom bio?“
„„Dok sam osam braće poženio 60
„„Kako nebi sele potavnio,
„„Poženio, snaje poslužio,
„„I osam im kula sagradio,
„„A devetu sebi osnovao,
„„Moro sam ti potavnjeti jako.““ — 65
Tu bijade tri bijela dana,
Tad se Jovo natrag povraćaše,
Opremi se i seja Jelica,
Da si pođe s milim bratom Jovom.
Jovo njojzi tiho odgovara: 70
„Ti ne odi, mila sele moja
„Dokle tebi više braće dođe.“
Jelica ga ne htje ni slušati,
Veće poče darove spremati,
Braći reže svilene košulje, 75
A sna’ama burme i pršćenje,
Pake ide s milim bratom Jovom. —
Kad su bili bliz’ prebjela dvora,
Al pred dvorom crkva sagrađena.
Tad govori nejaki Jovane: 80
„Pričekaj me, mila sele moja,
„Pričekaj me pred bijelom crkvom,
„Dok ja zađem za bijelu crkvu;
„Kad sam srednjeg braca oženio,
„Tu sam zlaćan prsten izgubio. 85
„Da ga pdem poiskati malko.“
Tu ga sele časom pričekala,
A drugim ga sama poiskala.
A kad zađe za bijelu crkvu,
Al tu nađe do devet grobova. 90
Najnoviji beše po najmlađi.
Brzo s’ sele jadu dosjetila,
Da je Jovo u grob ponikao. —
Ljuto ciknu sestrica Jelica,
Pake ode prebjelome dvoru, 95
Al na dvoru vrata zatvorena
A u dvoru kukavica kuka.
To ne bila sinja kukavica,
Već njezina ostarela majka. —
Jelica je majku dozivala: 100
„Jadna majko, otvori mi vrata.“
Al iz dvora majka odgovara:
„Od’ otale od Boga morijo,
„Devet si mi sinka umorila,
„Pa s’ i mene došla umoriti, 105
„Pre neg vidim jedinicu ćerku.“
Jelica se i opet najavi:
„Nisam majko od Boga morija,
„Već Jelica tvoja jedinica,
„Jedinica slaba uzdanica!“ 110
Tad joj majka otvorila vrata.
Tu s’ bijelim rukam zagrliše
I slatkijem ustma poljubiše
Našto mrtve od jada padoše.

---

Napomene

Narodna ova pjesma čuje se u bivšoj slunjskoj regementi. Ona tradicijom još i dan-današnji kao n ostale joj druge prelaze od starijih na mlađe, pri svet tom, šgo moram na žadost priznati da nam drevna ta i poštovana vrijedna tradicija s dana na dan tanjča i malakše. Tako je bar kod nas ovđe, a usudio bn ss reći da je tome tako i drugđe. Pozvani u narodu — svještenici i učitelji — mogli bi je, da je sreće, ponovo oživljeti. Mislim ja ovđe stariju, a ne današnju modernu tradiciju, koja nam otpočimlje staru plemenštinu srca i duše kao najgadniji korov zagušivati. Odklonimo to sloški da nam narod n opet novim životom požive. Gornja pjesma svojim krojem mnogo nln sasvim naliči na onu: „ Deveš posavaca i sestrica Dunjica" u 29. i 30. br. „Sriskog zabavnika“ od pr., a iz zbirke narodnijeh pjesama preč. g. prote Nikole Begovića, skunljenih do Lici i Baniji.
           I ako se velim ove dvije krasne narodne pjesme po kroju svom sudaraju, u izvađanju samom su one ipak različite, te je mislim vrijedno, da se i ova pored one, istnna ljepše i poletnije al sestrinske joj, očuva, kao sićušno zrnce predragog bisera u lijepom ogromnom onom bisernjem nizu narodnjeg srbinjskog blaga — umotvorina srpski.
           Pored ostalijeh narodnijeh pjesama, ona nam jasno i glasno zasvjedočava živu maštu i gipkost duha srbinjskog, koji mu podaje silna i neodoljiva maha, da umcje istu temu, njemu prirođenom lahkoćom na vnše načina, al uvijek podjednako lijepo i kroz dostojanstveno opjevati.
           Sve ovakove dvostručne a i više stručno narodne pjesme, možemo smatrati za bistra ogledala, nu samo razna kroja, u kojima se jednako vijerno ogleda zdrava duša i čisto srce — Srb-junaka.
           U Vukovijem nar. pjesmama naći je ovome obilnijeh primjera. Takove je pjesme besmrtni Vuk okrstio sa: „To isto, al’ samo drukčije.“ Ovako evo popraćenu, predajem ovu narodnu pjesmu cijenjenom „Javoru“ na očuvanje; on nek bi je sa svoje vešte grane — uznjihale tihanim lahorom struna javor-gusala — nalagano spustio na nježna i mehka krila mili Srpknnja čitateljica, i na ruke vrli Srba, čitalaca svoji.

U Gornj. Karlovcu na Jovanj-dan 1885.
                                                                    Jovan Bijelić.

Izvor

„Javor", godina 1885, broj 7, str. 209-212.