Dva kamena
| Dva kamena Pisac: Branko Radičević |
Dva kamena
Bele rode odletele,
Sobom drago njoj odnele,
Oh, daleko, predaleko!
Kad je pošô, dragi rekô:
„Kad se vrne belo jato,
Eto mene nazad, zlato!“
I nazad se jato vije,
Al' međ njima dragog nije.
Pita moma belo jato:
„Kud se dede moje zlato?“
Belo jato govorilo:
„Tvoje zlato nekad bilo?
Ne nadaj se njemu mlada:
Druga njega grli sada!“
Kroz srce je udri strela,
Zatrepeta moma bela,
Na kolena o tle pade,
Pa mi studen kam postade,
Studen kamen, krasan, beo,
Niko beljeg ne video.
Al' te suze, što jad bio,
U srcu joj uzaptio,
Makoše se, pomoliše,
Iz kamena udariše:
Čitavo se vrelo stvori,
Pa travico(m) zažubori,
Te kraj stene i kraj gore
Stiže tamo mimo dvore,
De neverni njezin mio
Drugo čedo ogrlio.
Na istoku sinu zora,
On iz svoga šetnu dvora,
Šetnu zdravo i veselo;
Začu žubor, spazi vrelo:
„Okle tako, vodo draga?“
Pa s' primače, pogleda ga
Kako teče, kako s' vije,
Međ cvetići kako s' krije,
Kako šapće i žubori:
„Pi me, pi me“, kanda zbori.
On se naže, piti ode,
Al' tek što se napi vode,
Za srce ga tuga vati,
Ne mož' doma da se vrati.
Oce gledat bistro vrelo,
Čini mu se neveselo:
Za vodicom voda goni,
Kô da neko suze roni;
Voda ječi i žubori,
Kanda cvili, kanda kori.
Sve mu srce jad poplavi,
Novo drago zaboravi,
Zaboravi bela dvora,
Njega nagna uz izvora.
I uz izvor živo šeta,
Al' što dale, veća seta.
Vrelo ječi i žubori,
Čini mu se draga zbori:
Ostavljena kanda kara,
Njemu milost pregovara.
„Prosti, prosti!“ kliknu, reče,
I sve brže napred teče.
Već je blizu, i sve bliže,
Već do zlata svoga stiže.
Tu ga snaga sva izdade,
Na kolena kraj nje pade;
Još zagrli kam studeni,
Pa se i sam okameni,
Jošte stoje zagrljena
Tamo, brate, dva kamena;
Još iz kama voda bije,
Još usala nikad nije;
Al' kad voda ta usane,
Nevere će da nestane.
|