Dva Heraka

Izvor: Викизворник

0001 Kad je Mostar kuga pomorila,
0002 Umorila i staro i mlado,
0003 Razdvojila i milo i drago,
0004 U Mostaru niko ne ostade,
0005 Nego samo udovica Mara
0006 I u Mare dva nejaka sina,
0007 Lijepo im ime izabrala:
0008 Jednom Miloš, a drugom Milinko.
0009 Ranila ih tugom i nevoljom,
0010 Sve prslicom i kuđeljom tuđom,
0011 Pak udriše hrđave godine:
0012 Oka vina po žut cekin bila,
0013 Oka brašna po dva groša zdrava.
0014 Već ih majka čim hraniti nejma,
0015 A žao joj djecu izgubiti,
0016 Kad se jadna na nevolji nađe,
0017 Pa Miloša caru darovala,
0018 A Milinka od Beča ćesaru.
0019 To vrijeme za dugo ne bilo,
0020 Malo vrime, dvadeset godinah,
0021 Al’ zarati care i ćesare,
0022 Te su dvije silne vojske digli:
0023 Pred svojom je sam Otmanoviću,
0024 A pred drugom od Beča ćesare.
0025 Dvi’ se silne vojske sastadoše,
0026 Tabor čine jedna prema drugoj
0027 Te čekaju da s’ udare vojske,
0028 Al’ iz vojske izlazi ćesarske
0029 Dobar junak, i na mejdan zove.
0030 Mlogi njemu Turci izlažahu
0031 I svakoga junak posiječe.
0032 To je caru ljuto žao bilo
0033 Što učini kaur mejdandžija -
0034 Od vojske mu posiječe glave,
0035 Pa puštao po vojsci telala:
0036 "Nije l’ majka rodila junaka
0037 Da izgubi silna kaurina
0038 Što m’ isiče najbolje junake,
0039 U njih sam se najviše uzdao;
0040 Čestita ću njega učiniti!"
0041 Ko čujaše, ne čuo se čini,
0042 Ko viđaše, preda se gledaše
0043 Kako trava raste na ogojke,
0044 K’o bijele u đevice dojke,
0045 Al’ ne gleda dijete Milošu,
0046 Nego caru ’vako govoraše:
0047 "Ja ću poći, moj milosni caru,
0048 Te ću posjeć’, care, mejdandžiju
0049 Ljto je tebi Turke izgubio
0050 Po izboru đe je junak bolji,
0051 Nesumanjkaj što si obećao!"
0052 Tako njemu care besjedio:
0053 "Ajde, Mile, moje dite drago,
0054 Izgubi ga pa ne misli hranom,
0055 Ti ne misli hranom ni gospodstvom!"
0056 Ode Miloš na mejdan kauru,
0057 Sastaše se, brate, na mejdanu,
0058 Sastaše se dva dobra junaka:
0059 Ruke šire u lica se ljube,
0060 Jedan drugom život oprostio,
0061 Pak odskoči jedan od drugoga,
0062 Na bojna se koplja udariše,
0063 Oba bojna kopja salomiše, -
0064 Jedan drugom odoljet ne more,
0065 Pa baciše u travicu koplja,
0066 Za britke se sabje prifatiše
0067 Te se gone sabljam’ po mejdanu.
0068 Obje britke sabje salomiše -
0069 Jedan drugom rane ne zadade,
0070 Baciše ih u zelenu travu
0071 Pa spodbiše perne buzdovane,
0072 Buzdovanim’ izlomiše drške -
0073 Baciše ih u zelenu travu,
0074 Sad ostaše oba bez oružja:
0075 Od dobrijeh konja odsjedoše
0076 Na prsi se oni udariše;
0077 Koliko se lahko sastadoše
0078 Lome im se toke na prsima,
0079 Polijeće iza kape perje,
0080 Otpadaju kopče sa čakširah
0081 Od velika zora junačkoga.
0082 Nosiše se od jutra do podne,
0083 Jedan drugom odoljet ne more,
0084 Oba, brate, krvi zapjenila
0085 Od grdnoga truda i umora,
0086 Pak odskoči jedan od drugoga,
0087 Te sjedoše počinut junaci,
0088 Ma govori dijete Milošu:
0089 "Mlad delija, ako znaš za boga,
0090 Kaži mi se ko si i okle si,
0091 Koga li si roda junačkoga,
0092 Neka znadem od kog ć’ umrijeti?"
0093 Al’ delija njemu besjedila:
0094 "Kad me pitaš kazaću ti pravo:
0095 Ja sam Srbin od Hercegovine,
0096 Iz Mostara bijeloga grada,
0097 A na domu nejmadem nikoga
0098 Do starice ostarale majke
0099 I Miloša brata jedinoga
0100 I njeg’ majka caru darovala,
0101 Mene, brate, od Beča ćesaru,
0102 Kad su bile hrđave godine
0103 Te nas nije hranit mogla majka!.
0104 Kad to čuo dijete Milošu
0105 Skoči s’ brate od zemlje na gore:
0106 "A ti li si, moj brate Milinko!
0107 Evo tebi tvog brata Miloša!"
0108 Ruke šire, u lica se ljube,
0109 A pitaju za junačko zdravlje,
0110 Al’ Milinko besjedi Milošu:
0111 "Je l’ nam brate, u životu majka?"
0112 "Bogme jošte, moj milosni brate,
0113 Skoro sam ja majku pohodio
0114 Kad sam caru na vojsku pošao."
0115 Stadoše se braća razgovarat:
0116 "Sad što ćemo, brate, od života
0117 Kad je nama bog i sreća dala
0118 Na mejdanu te ne izginusmo?
0119 Koje bismo dobro učinili,
0120 Nakom sebe spomen ostavili?"
0121 Al’ Milinko Milu besjedio:
0122 "Lahko, brate, vrlo dobro moje!
0123 Idi prosi u Otmanovića,
0124 Ti u cara isprositi moreš,
0125 A ja idem u moga ćesara,
0126 Među sobom vjeru da ufate,
0127 Tvrda mira za njina života,
0128 Da ne ginu na pravdi junaci
0129 I rođena na mejdanu braća;
0130 Da ne plaču majke i ljubovce,
0131 Ni sestrice bez braće ostaju.
0132 To je, brate, nama zadužbina,
0133 A i spomen doklen je svijeta
0134 I doklen je cara i ćesara".
0135 A to gleda care i ćesare
0136 I njihove dvije silne vojske
0137 Te se čude i ’vako govore:
0138 "Mili bože čuda i zlamenja,
0139 Koje nije nigda bilo prije!
0140 Sastaše se dvije mejdandžije:
0141 Što imaše kod sebe oružja,
0142 Ljto imaše sve su izlomili,
0143 Pa junaci s’ na prsi udriše,
0144 Nosiše se od jutra do podne,
0145 Jedan drugom odoljet ne more,
0146 Pa sjedoše ter odpočinuše;
0147 Kad junaci počinuše trudni,
0148 Pak od zemlje obadva skočiše
0149 Ruke šire u lica se ljube,
0150 Pa sad sjede, ladno piju vino!
0151 To je, bogme, veliko čudestvo,
0152 Il’ čudestvo ili je heraštvo."
0153 Al’ se otle braća rastadoše:
0154 Ode Miloš u Otmanovića,
0155 A Milinko u svoga ćesara,
0156 Među njima vjeru ufatiše
0157 Da nij’ nigda rata među njima,
0158 Dok su, brate, oba cara živa
0159 I obadva brata mejdandžije.
0160 Milo bilo caru i ćesaru
0161 Đe se oni oba pogodiše,
0162 Bez ikakva boja žestokoga
0163 I rođena đe s’ nađoše braća
0164 Te dva cara oni pomiriše.
0165 Kad se sasta care i ćesare
0166 Ostaše se oni razgovarat:
0167 "Sad šta ćemo s ova oba brata?"
0168 A i braću preda se dozivlju,
0169 Milostivi ćesar besjedio:
0170 "Šta prosite, naša djeco draga?
0171 Ako ćete sa mnom oba poći -
0172 Daću vama blaogo i gospodstvo".
0173 Al’ im veli Otmanović care.
0174 "Šta prosite, naša djeco draga?
0175 Ako ćete sa mnom oba poći -
0176 Evo vama blaga i gospodstva,
0177 A i zemlje koliko vi drago."
0178 Oba im se slavno prekloniše
0179 I jednako oba besjediše:
0180 "Fala vama, oba cara naša,
0181 Fala vama, no fala i bogu
0182 Kad se braća rodna sastadosmo
0183 Na mejdanu po dugu zemanu.
0184 Mi u vaske ništa ne želimo,
0185 Već idemo svojoj staroj majci
0186 Pohodit je i oveseliti,
0187 Da nas majka stara ne proklinje."
0188 Kad to čuo milosni ćesare
0189 Ovako je caru besjedio:
0190 "Sad odoše oba s tobom, care,
0191 Ti daj zemlju, ja im dajem blago -
0192 Nek se znade koga su služili."
0193 Car Milošu Mostar potpisao,
0194 A Milinku Foču darovao,
0195 Pa ćesar im darovao blago,
0196 Svakojako i bez broja svega,
0197 Kano ćesar i junačka majka.
0198 Zdravo braća u Mostar dođoše,
0199 Oni našli u životu majku,
0200 Ter ih, brate, grli i celiva
0201 I milome bogu zafaljiva
0202 Kad je ona djecu sastavila
0203 I tu svoju želju ispunila;
0204 Pa, obadva sina oženila:
0205 Miloša je Mostarkom ženila,
0206 Od junačkog roda i plemena,
0207 A Milinka Fočankom djevojkom,
0208 No i njega od roda dobroga.
0209 Divan porod sinci izrodili,
0210 I danas ga ima po svijetu:
0211 Od Miloša Miloradovići,
0212 Od Milinka Vladislavljevići,
0213 Ter se oni slave po svijetu
0214 I ponose rodom i junaštvom:
0215 E takvi se hiljadili Srbi!