Dva Ujunovića (Sarajevo)

Knjigu piše Latinine Dujo,
A na ruke agi Hasan agi:
„Kupi svate, aga Hasan aga,
Ne vodi mi malenih svatova,
Od hiljade ni manje jednoga,
Od hiljade ni više jednoga;
Ne vodi mi dva sestrića mlada,
Dva testrića, dva Ujunovića,
Jer su oni teške pijandžije
A u piću teške kavkadžije,
Opiće se, učiniće kavgu,
Meni kavga nikad nije draga.”
To je njega aga poslušao
I sakupi kićene svatove,
Od hiljade ni manje jednoga,
Od hiljade ni više jednoga,
Ne vodi mu dva sestrića mlada,
Dva sestrića, dva Ujunovića.
Do dva sina s majkom večerala,
Njima stara besjedila majka:
„Do dva sina, dva Ujunovića,
Šta ste daju mladi učinili,
Pa vas ne htje zovnut u svatove?
Kad bi htjeli majku poslušati,
Pa skinuti sajali haljine,
A obući derviške haljine,
Pa otići za njim u svatove;
Ako daju što do muke dođe,
Da vi daju jardum učinite.”
To su djeca majku poslušala
Pa skočiše na noge lagane,
Pa skinuše sal li haljine,
Obukoše derviške haljine,
Pa odoše za svojijem dajom,
Stigli su ga na prvom konaku,
Tuden su ih l’jepo dočekali,
Dva derviša s djecom posadili,
A djeca ih čorbom poljevala;
Al derviši za to i ne haju.
Kad su bili na drugom konaku,
I tude ih l’jepo dočekali,
Dva derviša s djecom posadili,
A djeca ih čorbom poljevala;
Al derviši za to i ne haju.
Kad su bili na trećem konaku,
I tude ih l’jepo dočekali,
Dva derviša s djecom posadili,
A djeca ih čorbom poljevala;
Al derviši za to i ne haju.
Kad se sjutra bio dan svanuo,
Kad se svanu i sunce ogranu,
I izađe Latinine Dujo
I iznese od zlata jabuku.
Pa podviknu Latinine Dujo,
Pa podviknu, ko da se pomami:
„Ko je tuten moj zet Hasan aga,
Nek ustr’jeli na koplju jabuku;
A evo mu tvrdu vjeru dajem,
Ako li je ustr’jeliti neće,
Nit će otić’ ni odnijet’ glave,
Ne odvesti lijepe djevojke.”
Kad to čuje aga Hasan aga,
Plesnuo se rukom po koljenu,
Puče saja čoha na koljenu:
„Ajme meni dva sestrića mlada,
Dva sestrića dva Ujunovića!”
Redom sjedi Mujo do Alije.
Pa pogleda jedan na drugoga,
Skoči Ale na noge lagane,
Zape str’jelu u zlatnu tetivu,
Pa ustr’jeli na koplju jabuku,
Dvije pole oko koplja pale.
Drugu im je mudrost iznosio,
On izvede devet vranih konja,
Pa podviknu, ko kad jelen riknu:
„Ko je tuden moj zet Hasan aga,
Nek preskoči devet vranih konja;
A evo mu tvrdu vjeru dajem,
Ako li ih preskočiti ne će,
Nit’ će otić ni odnijet glave,
Nit’ odvesti lijepe djevojke.”
Kad to čuo aga Hasan aga,
Plesnuo se rukom po koljenu:
„Ajme meni, dva sestrića moja,
Dva sestrića, dva Ujunovića!”
Redom sjedi Mujo do Alije,
Pa pogleda Mujo na Aliju,
Skoči Ale na noge lagane,
Zatrka se trka junačkoga,
Pa preskoči devet vranih konja.
Treću im je mudrost iznosio,
On izvede devet djevojaka,
Na svih devet jednake haljine,
Pa podviknu Latinine Dujo,
Pa podviknu ko kad jelen riknu:
„Ko je tuden moj zet Hasan aga,
Nek uzima lijepu djevojku;
Al evo mu tvrdu vjeru dajem,
Ako li se koje druge maši,
Nit’ će otić, ni odnijet glave,
Nit’ odvesti lijepe djevojke.”
Redom sjedi Mujo do Alije,
Pa pogleda Mujo na Aliju,
Skoči Ale na noge lagane,
Pa on stere kanli kabanicu,
Po njoj siplje zlatne prstenove,
Pa se hvati pale okovane,
Pa podviknu Ujunović Ale,
Pa podviknu tanko glasovito,
Pa podviknu ko da se pomami:
„Koja j’ tude moja dajinica,
Neka kupi zlatne prstenove;
Al evo joj tvrdu vjeru dajem,
Ako li se koja druga maši,
Odsjeć’ ću joj ruke do ramena.”
I sage se Anđa Latinina,
Pa pokupi zlatne prstenove.
Zakucaše turski daulbazi,
Odvedoše kićenu djevojku.