Beg Jovan beg bezistene gradi,
On ne gradi, da u njima ćari,
Već ih gradi, da đevojke mami.
Sve đevojke redom premamio,
Al' ne može Dašu materinu, 5
Da izađe na avlijnska vrata,
Jer joj ne da ostarala majka.
Ali Daša majke ne slušaše,
Ukrade se od očiju majci.
Pa potrča u bezisten Jovu; 10
Ne zna Daša, što su momčad naša,
Al' zna Jovo soko tica siva,
Prepelicu očim' ulovio,
Objema je rukam' zagrlio,
Dvaš je puta u lice poljubi, 15
A pod grlo zubom ugriznuo.
Ciče Daša, zabolje je ljuto,
Pa pobježe na tragove majci,
Sve joj kaže, što je i kako je.
Majka ćercu i bije i kara, 20
I ovako stara progovara:
„Tako, šćerce, svakoj curi bilo,
„Koja svoje ne slušala majke!“
Srpske narodne pjesme iz Hercegovine (ženske), za štampu ih priredio Vuk Stef. Karadžić, (Troškom narodnijeh prijatelja), u Beču, u nakladi Ane udove V. S. Karadžića, 1866., str. 202-203.
