Danak u krvi (drama u jednom činu)/8
VIII
IBIŠ (Vraća se sa Jovom): Dođoh, aga.
DAUT-AGA: E, što je sa onijem djetetom?
IBIŠ: Bono je, aga.
DAUT-AGA: Je li ga vezala postelja?
IBIŠ: Jeste, aga.
DAUT-AGA: Ako je astaluk, i zdravlje će mu od Alaha doći. (Ćatibu). Otpiši ga, pa kazuj drugoga.
ĆATIB (Zabeležio nešto pa čita dalje): Rosa Ristova, dijete Stanko.
SANDžAK-BEG: Izlazi!
ROSA (Prestravljena, nema, izlazi na sredinu, vodeći pred sobom zdrava i krepka detića).
DAUT-AGA: Jesi ti?
ROSA (Ćuti i gleda preda se).
KNEZ SIMO: Ona je.
EĆIM (Maše detetu rukom): Gel!
ROSA (Dovodi dete pred Ećima, te ga on gleda sve onako kako i ranije).
IBIŠ (Još kad je došao, stao je kraj kneza, te mu sad zbori): Zdravo dijete, odvojilo se od svijeh ostalijeh!
KNEZ SIMO (Ibišu): Ako razbiraš, eto to je još što je ostalo u Ristovića kući. Ta snaha i to dijete.
IBIŠ (Trgne se, jer nemilo ga dirne to saznanje, te nadalje prati što biva sa detetom i hoće da ga zaboli njegova sudbina).
DAUT-AGA (Ećimu.): Što ni arčiš vrijeme, efend'm! Taki se djetić ne mjeri šakom, već okom. Ne ima takva đikana u deset sela da ih najedno zbereš.
EĆIM (I glavom i ruvom kazuje koliko je dobar): Baš je valjast.
DAUT-AGA (Ćatibu): Piši ga.
ROSA (Zadršće, pisne i prigrli dete): Ne, aga!
DAUT-AGA: Već da ga ostavim tebi, je li, da ti ovce čuva?
ROSA (Još čvršće pridrži dete): Ne, aga, Alaha ti! Dva ste negda odnijeli iz kuće Ristovića, pa neka vi je prosto! Bilo ih je tada i kuću da podrže i caru da posluže. Ali ih danas ne ima, ne ima nikoga do njega! Siroče mi je na ruci ostanulo, te sam ga njegovala i čuvala da odraste, pa on mene da podrži. Njegovala sam ga kuću dz produži, da se bez njega ne ugasi ime Ristovića; da se bez njega ne utuli vatra na ognjištu. Godinama njega čeka ralo, kako ga je njegov babo upustio, čeka ga da dosegne snagom, da mu ruka očvrsta te da zaore brazdu tamo gdje mu je babova ruka nedočela... pa da polje zazeleni, a kuća. siročetu, propjeva, te da bude kadar platit’ Caru carevo a Bogu božje! Ne uzimaj ga, aga, sad kad je stasalo; grijeh je, a grijeh je težak svakoj vjeri.
DAUT-AGA: Zboriš, ženo, koliko ti ženska pamet doseže. Zar Car ga traži sablju da mu dade, a ti hoćeš ralo da ti drži?!
ROSA (Kroz teške suze): Tako ti dina, aga, tako ti svega na svijetu, ostavi mi ga! Ne grehuj, ne gasi kuće; ne raskopaj ognjiša! Bog će dati dostiće njegov porod caru.
DAUT-AGA: Ne zamauj, ženo, nisi ti jedina ovdjen. Gdje se carski posao posluje ne muhabetiše se. (Momcima) Uzmite dijete!
ROSA (Dete se od straha pripije uz nju, glavu zarije u njena nedra. Ona ga još čvršće zagrli i pruži ruku, da ga odbrani od momaka, koji su pošli da joj dete uzmu): Ne, aga, tako ti poroda, ako ga imaš od Boga! Ima u mene tri niske cekina; četvrtu sam raznizala te ishranila ovo siroče. Ima u mene oružja zlatom okovana, ostalo ga je iz doba, kad je kuća bila puna i obilna. Sve ću dat’ za otkup, aga, sve je tvoje i tvoje družine, neka je moje samo ovo dijete.
DAUT-AGA: Vi’š ti, koliko je blaga u te, a jaduješ ko će te podržati. Čuvaj, ženo, sebi svoje, a dijete je carsko, niti si kadra otkupljivat’ ono što je carsko. (Momcima). 'Ajde, ne slušajte je!
STANKO (Otima se od momaka, koji su potegli da ga iščupaju od majke): Majko... ne daj me, majko!
ROSA (Kršeći ruke): Moj stečniče i donošče, moj hudi porode! Ne da tebe majka, ne da!(Zgrabi te ga otme). Aga... čujme, aga! Evo vidi... mlada sam, zdrava sam, lijepa sam... dajem sebe. Vodite me u hareme, te činite sa mnom što vi drago; vodite me u izmet i izmet ću činjet’; robovaću gospodaru, biću sluga sluzi. Vodite me, a ostavite ovo dijete na njegovu ognjištu; ostavite tiče u njegovu gnijezdu.
DAUT-AGA: Ne dulji, ženo! Nijesmo došli žene da zbiramo za hareme, već djecu caru za službu. ’Ajde, makni od djeteta!
ROSA: Ne, aga, ne dam ga! (Momcima koji su potegli). Nećete mi ga uzeti, do silom! Ako mi ga uzmete, poć’ ću za njim. Kuda on i ja ću. Ako mi ne date poć’ sa vama, ja ću za vama. Put će mi kazivat’ materinsko srce, hraniću se jadom a pojiti suzama. Poći ću i ja, aga, i doći ću do carskijeh vrata, dospeću do carskoga prijestola, te ću tamo izmoliti porod.
DAUT-AGA: Ne luduj, ženo! Maknite je! (Dohvate je te je odvoje od deteta tako, da dete ostaže na sredini).
IBIŠ (Za sve vreme muka Rosinih i njega teško boli. U njemu se probudido osećanje krvne veze, te mu se sad prvi put vidi: koliko je težak greh očupati dete sa majčina nedra. Što Rosa više pišti i jaduje, i njemu se više mršti čelo).
ROSA (Otimajuć se od momaka): Puštajte me!... Nećete mi ga oteti! Kleću vas i nebom i zemljom i ukleću vas. Prokleću vas materinskom kletvom, težom od pomora, ljućom od žege. (Okreće se narodu te vapje). Gdje ste, gdje ste, braćo, gdje ste, ocevi, gdje ste, ljudi?! Oteće mi ga, eno, oteće mi ga! Ima l’ ko da pomogne; ima l’ igdje muške ruke? (Zaguši je suza i bol).
IBIŠ (Teško salomljen njezinim bolom i jadom, diže glavu, te na jedan mah vadi pištolj iz silava i saspe ga detetu u čelo, te ovo cikne i prostre se mrtvo a obliveno krvlju, pred majčine noge. Ibiš, kako je ispalio, spusti ruku niz bedro, držeći i dalje pištolj u ruci, i uzvereno gleda pravo Rosi u oči i, ne osvrćući se na janičare, koji se uznemirili i digli na noge, i na narod koji se uskomešao).
ROSA (Na pucanj cikne, pa kad vidi dete okrvavljeno i mrtvo, zacvili i pođe da ga digne, ali se na mah vrati, pa kao ranjena vučica ustremi se na ubicu, da ga šakama udavi i noktima prikolje. Dohvata ga šakama za haljine i vrat, pišteći pridušeno): Nesrećniče!
IBIŠ (Ne brani se, već i dalje mirno gleda Rosi u oči).
DAUT-AGA (Ibišu): Što učini, more?
IBIŠ (Mirno, spokojno): Prekratih.
ROSA (Gledajući mu i dalje duboko u oči, počne ga razumevati. Ona polako pušta ruke, kojima ga je htela udaviti. Na licu joj se i u pogledu počinje vraćati mir, te ne odvajajući pogleda od njega, prošapće mu): Hvala ti! (Zatim skoči ka detetu, zgrabi ga i diže u naručje, te, grleći ga čvrsto i celivajući mu bledo čelo, okreće se besno tajabašama). Sad je moj! Čujte vi, vuci, sad je samo moj! Grob mi ne možete uzeti. Sad je moj.
|