Danak u krvi (drama u jednom činu)/1

I

II ►

     Na dnu polja mala, kamena crkva, ograđena niskim, kamenim zidom, sa kapijom na sredi zida prema crkvenim vratima. S desne strane crkvenih vrata, u zidu, osrednja ploča sa nekakvim zapisom. Oko crkve, tek da nadmaše ogradu, dva tri pisana nadgrobna kanena. Iza crkve, po steni i kamenu, rasuto je selo. Pred ogradom u polju levo, česma, i nad njom se nadnela žalosna vrba, a prema česmi, na desnoj strani, širok hrast. Do kapije, kraj zida kamen binjektaš.
     Ovamo i onamo u polju posedale žene i kraj svake od njih po jedno muško dete, koje vezana oka a koje vezane ruke. Prva sela kraj česme te oslonila se i zabrinuto gleda nekud u daljinu. Dete njeno prostrlo se po zemlji i naslonilo glavu na njezino krilo. Druga sela pod hrast, naslonila se telom o hrast, a dete prigrlila. na grudi, pa ga čvrsto drži. Treća se primakla crkvenoj ogradi te klekla i krsti se, a stavila dete preda se, i ono sklopilo ručice.
     Na crkvi su vrata otvorena, otud se oseća miris tamjana i čuje tiha svešteškova pesma: „Tjelo Hristovo“... Bilo prigušeno udara.

I

KNEZ SIMO (Posle malo vremena nailazi, pa, čuvši pesmu svešteškovu zastane kod kapije, skine saruk te se prekrsti, pa zatim ustiče saruk i obraća se ženama): A što vi nijeste u crkvi, ka’ ostali?
DRUGA ŽENA (Teško uzdahnu): Nijesmo.
TREĆA ŽENA: Molimo se Bogu i ovdjena.
KNEZ SIMO: A što ne kažete da ne smijete pred lice Gospodnje?
TREĆA ŽENA: A što ne bismo smjele? Bog je milostiv i za svakog jednak!
KNEZ SIMO: Ne smijete... Ne smijete zbog grijeha, što ste ga učinile sa svojim porodom. (Žene oborile glave, te ćute). Jes’, ne smijete. Ne smiješ ni ti, Vujana, ni ti Anoka, ni ti, Bojana, ne smiješ!
DRUGA ŽENA: Zar je grijeh spasti porod grijeha?
TREĆA ŽENA: Volim ja zgriješiti, no prostrijeti grijeh na cijelo koljeno!
KNEZ SIMO: Grijeh je, golem je grijeh, Anoka, kad mu ti materinskom rukom iskopaš oko; rukom na kojoj si ponijela porod; rukom kojom si ga njegovala i milovala, kojom si ga hranila i branila, kojom si ga povela i podržala.
TREĆA ŽENA (Strese se, zagrca suzom i zagrli dete, te ga ljubi).
KNEZ SIMO: Jest, jest, grijeh je, Bojano, kad majka krha ruku koju je njegovala; kad majka lomi onu koščicu, koja je iz njene kosti nikla. Skrhala si mu ruku, a sama si je njegovala da te hrani.
DRUGA ŽENA: Avaj meni! (Zacvili i obraća se nebu).
PRVA ŽENA: Što nam staješ na muku, kneže! Znamo da je grijeh, te što ćemo? Branit’ se ne možemo, nit’ nas možeš ti ni selo odbraniti. Eto, vidi.... (Pokazuje mu svoje dete). Ja sam ga ponijela i donijela na svijet; ja ga odojila i othranila; ja podržala i održala. I sad zar, kad mi je dorastao da se ja onemoćala o njegovu ruku oslonim, sad zar da mi ga janjičari uzmu; da ga odvedu u zemlje neznane, da mu uzmu vjeru, da mu uzmu jezik materin, da mu uzmu i srce i dušu, te da ga, majka, nikad više i ne vidim i ne čujem.! Ti veliš, grijeh? Je li bolje ja da mu iščupam oko, no tuđa vjera dušu? Ovako bogalja, ostaviće mi ga; ovako bogalj ostaće opet moj! Hraniće me i braniće me, kad me sjedina popadke a grbača mi se povije. Beščednik si, kneže, bez poroda si; ne znaš ti šta je to iščupati sa majčina srce dijete i odvesti ga u nevrat. Ne znaš, kneže, a da znaš, ne bi nam zar stajao na muku; ne bi nam zar bol grijehom nazivao.
KNEZ SIMO (Uveren): Znam... vjerujem, ali... velim, i od zla ima goreg. Evo u naše selo nijesu padale tajabaše već toliko godina, A što bi, da padaju svake godine te da arač zbiraju? Odakle bi im novac sabrali, kad ga u sirotinje ne ima? Ovako... odvedu nam djecu... zapište majke pa... pa nas poslije po desetak godina prođe na miru... (Zaćugi).
PRVA ŽENA (Iz drkve se čuje pesma: „Tjedo Hristovo...“): Eno, čuješ, kneže; čuješ li pričesnu molitvu? Znaš li zašto je poje otac Serafim?
KNEZ SIMO: Znam, pričešćuje djecu.
PRVA ŽENA: Jeste, pričešćuje djecu, jer do koji čas će naići tajabaše u selo, pa se ne zna koje će dijete ostat’ majci, a koje će odvesti, te su jadne majke pohitale, nek se bar pošljednji put pričeste. A moj će bogalj, vidiš, ostat’ kraj mene; ostati u vjeri i pričešćivaće se uz sva četiri posta — te čuvaće i vjeru i kuću i mene.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Branislav Nušić, umro 1938, pre 86 godina.