Guske
Guske
- Eto Jovanovijeh gusaka u avliji! - povika jedan djetić u trijemu varoške bolnice u H.
Na taj aber desetak što muškijeh što ženskijeh glava pomoli se na prozorima prizemnog sprata. Bješe to služinčad.
- Gospodin Stevo! gospodin Stevo! - stadoše vikati.
Bolnički ekonom Stevo Ražnjatović i uza nj glavni bolničar Niko Pišteta ukazaše se na jednom gornjem prozoru.
- Čujemo, čujemo i vidimo sve! - odgovori debelim glasom ekonom.
- Platiće onaj čije su, ne boj se! - doda piskavijem glasom Niko.
Ne mogu mimoići tu dvojicu a da vam ne kažem kakva su obličja.
U Nika dvije noge dvije šipke, dvije ruke dvije šipke, trup mu kao u drugoga čovjeka stegno, vrat mu kao konac, a glava kao krtola; oči mu upale, nos i brada šiljasti. Pa i zovu ga Šiljak.
Ekonoma u oči zovu Šišo (stoga što je šiškast), a za leđima Gude, jer ne samo debljinom, nego i turinom nalikuje krmku. Ne dosiže glavom do ramena Šiljku, ali bi mogao plećima zakloniti dva Šiljka. Trbušine kao u fratra, vrata zadrigla, glave kao najveća tikva misirača.
- E, gledaj ti bezobrazluka! - gunđaše Gude.
A zbilja bi gušči bezobrazluk - ako ćemo pravo. Došetalo ih čitavo jato, pa uđoše rahat u "finu" avliju, na onaj '"fini" morski pijesak, kojim je zasuta. Iza avlijskijeh vrata bješe jedna oniska kamenica puna vode. Na što ta kamenica i voda u njoj - bog bi znao! A guske kao guske, namirisale vodu, pa došetale širokom džadom što dovodi od varoši k bolnici. Da rečemo istina je da u H - kao i po ostalim dalmatinskim varošima - nema žive vode, nego se kapavica u bunarima čuva, kao ulje; to je istina, al' to ne opravdava guske, koje bi trebale da znaju da to nije voda Jovanova i da one ne smiju ulaziti u tuđu avliju ni kroz otvorena vrata.
Ali njima ni brigeša za sve te razloge, no pošto malo zagagoriše oko kamenice, skoči jedna na okrajak, pak se po tenanu spusti u vodu, pa zagnjuri i odiže glavu - čisto ćejfi.
- Vidi bezobrazluka! - čulo se sa prozora, a niko da se makne nego se svi ukočanjili.
Kad izađe guska, druga je zamijeni, jer dvije ne mogahu jedanak stati, one dogovorno i skladno čekahu reda.
- Da pošljemo po gospod'na? - zapita Šiljak.
- A što da uznemirujemo gospod'na! - reče Gude.- Sad je tek 8 ura, a ti znaš da on spava do 9 ... Pa i ne treba ga! Vidimo svi šta se ovdje radi, a d' ako se uzvjeruje ov'likim svjedocima! - Glas mu je malo drhtao.
- Ako ćete, ja ću časkom potrčati do pazara k zovnuti poteštata (kmeta). On je tamo, Sijeno kupuje! - reče onaj djetić što najprvi aber dade.
Sluge promoliše dobro glave da vide šta će odlučiti gospodin ekonom. On poče važnim izgledom da suče brke, ali utoliko one dvije guske što se okupaše stadoše šetukati po avliji.
- Bota mi će sad u kupus! - zakriješta Šiljak veselo.
Ka te riječi svi pogledi sletješe opet u avliju.
- U kupus, u kupus! - zavika služinčad. Guske odigoše glave.
- U kupus! - vikahu s prozora. One tek po treći put razumješe, te potekoše veselo gačući tamo gdje se iza prošća zelenjahu glavice (upravo: glavurde) kupusa. Ostale guske ostaviše kamenicu, pa se učas stekoše oko kupusa.
Gude poblijeđe, Šiljak se zacrveni.
- Nema tu druge, no 'vatajte ih! - viknuše ta dva glavara.
A mlađi potekoše kao goropadni, te je tutanj stao u trijemu kao da je vojska u kuću jurišala, - bonicima na zdravlje! S kapije pak poleguške potrčaše pa kao jastrebovi padoše na svoj plijen.
U taj isti mah žena jedna otvaraše prozor na najkrajnjoj kući u varoši, a najbližoj bolnici. Ona kako ču gakanje, lepetanje i viku sluščadi, dosjeti se šta je, pa, naglo zatvorivši prozor, pođe iz odaje.
- Šta je, Milice? Kud hitaš? - zapita je domaćin, koji se češljaše.
- Idem da vidim je li Ilinka davala što živome! - odgovori ona malo zbunjena.
Jovan - onaj isti čije bjehu guske - ne opazi to, no pošto se nagledi, natače crvenu kapicu, pa otide u drugu sobu. U toj drugoj sobi bješe na sredini trpeza; dvoje nejake muške djece, kao dvije jabuke, sjedijahu za stolom, a pred njima bjehu dvije prazne zdjelice, a fildžanić je čekao njega. Na duvaru bješe niz ikona, pred kojima goraše kandilo. Jovan oprezno skide kapicu da ne pomrsi razdiok na kosi, prekrsti se tri puta, pa očita šapatom "Oče naš". Zatijem ižljubi djecu, pa sjede i stade se šaliti i razgovarati s njima.
- Šta radi već ta mama sa kavom? - reče on pošto je komad čekao, pa ljutito tresnu nogom o tavan.
Milica zajapurena i zbunjena uđe, pa pošto izli djeci mlijeko a njemu kavu, pođe ne progovorivši riječi.
Jovan ni to ne opazi, no pošto posrka kavu, pripali cigaru, pa se opet poče šaliti s dječicom.
Ostavimo ga neka ćejfi, a da vidimo šta je s guskama.
Gude i Šiljak prisjetiše se na vrijeme da nije zakonito što bjehu naumili, te nakon kratka dogovora pustiše guske. To je taman bilo kad je Milica Jovanova, sa sluškinjom Ilinkom, htjela da ode do bolnice. One taman na avlijska vrata, a eto ti gusaka, jedne za drugom, gegaju se doma. Jadna žena, znajući ćud domaćinovu, poteče k njemu da zabašuri što se dogodilo.
- Ma, čoče, ti začama sad ovdje, a malo prije ti se prešilo da izlaziš. Ajde, brate, već su svi dućani pootvorani! - reče ona veselijim licem.
- Neka, ženo! Kome je preša od mene naći će me i kašnje, ne boj se! - Pa se stade šaliti s njom i zadijevati je.
A bjehu lični i taj Jovan i Milica. Stasa podjednaka, oboje visoki, tanki u pasu. On od onijeh snažnijeh koštunjavaca kojima niti bi mogao šta dodati niti im šta oduzeti. Bješe smeđe dlake, očiju veselijeh, bijelijeh krupnijeh zuba. A ova duga lica, bujne crne kose i očiju. U svemu skladna i nježna.
Ona sjede ukraj njega i zagrli ga jednom rukom. On zažmirio, pa ispuhaše mlazove dimova. Najzad uze ključeve od dućana, pa otide.
Tek dođe na glavni sokak, gdje mu je dućan bio, srete ga općinski stražar, sa porukom da ga poteštat zove.
- A što ću mu? - zapita Jovan.
- Ne znam. Preporučio je da odmah dođete, e je velika potreba od vas! - reče stražar, pak se vrnu.
- T'e! biće što oko sijena da ga posavjetujem! - pomisli Jovan, pa pjevucajući otide put općinske kuće.
Kad li tamo, osim poteštata i tajnika, sjedi i opštinski medik dr Miletić, a Gude i Šiljak stoje iza njega.
- Dobro jutro! - nazva Jovan, a lice mu se odmah pomrači.
Dežmekasti poteštat, gosp. Špiro Kokić, čovjek prisjed, kukasta nosa, oblijeh iskočenijeh očiju, - on jedini odgovori kroza zube: "Bog dao dobro".
Doktor, nečesov oglodani dugonja, ćelav a bradat sa velikijem naočalima na šiljastu nosu, prebacio nogu pro koljena, pa čita "Objavitelj dalmatinski".
Tajnik, mlađi čovjek, žutomanjast, širokijeh pleća, sa kozjom bradom (francuskom), pogurio se za svojim stolom pa piše.
Jovan ih omjeri pogledom svijeh. Njega niko ne pogleda, no svi preda se.
- Šta ste me zvali? - poče on.
- Ovaj - poče načelnik, češkajući se iza uha - ovaaj, guske, ti znaš, guske počinile štetu bolnici, a ovaaj, rečeno ti je da ih čuvaš. Evo vidiš, (pokazujući svjedoke), oni su bili na muci da ih izagnaju, a ovaj, pojele kupus...
- Ja, boga mi, ništa za to ne znam!
- Lijep izgovor! - nasmjehnu se doktor, ne dižući očiju s novina. - Znamo mi! Evo ova dva svj...
- Lijepi svjedoci! - prekide ga Jovan porugljivo.
- Molim, molim! - doktor će odigavši obrve.
- Ps! mir! - reče tajnik.
- Pskaj doma, pasji skote! - reče Jovan, a krv mu pojuri u lice.
Nastade velika tišina, samo što je pero tajnikovo ljutito škripalo.
- Dakle, ovaaj, - poče g. načelnik! - ti priznaješ da su tvoje guske ušle u bolničku avliju i učinile potricu, a?
- Ja ne priznajem, niti znam za tu potricu, dok ispitam, pa ću vam odgovoriti...
- Ovake se stvari odmah rješavaju, - primijeti tajnik.
- Da, ovake se stvari odmah rješavaju - ponovi načelnik.
- Ele, šta ćete sa mnom? Hoćete li me mušketati ili objesiti? ... Tršavajte, jer ja ne mogu dangubiti! - reče Jovan porugljivo.
- Da platiš, ovaj, pet fiorina globe u bolničku kasu! - reče poteštat.
- Evo, ovaj, pet fiorina. D'ako ne propanem stoga! - reče Jovan, pa, bacivši peticu na sto, izađe, tresnuvši vratima za sobom.
- Pasji skoti! - mrmljaše on... - A ona kučka moja znala je za to. Stoga ti ona jutros ušeprtljila - i htjede doma, al' opazi da ga gledaju mnogi gore kako rano izlazi iz opštine, a u isti mah vidje pred svojim dućanom gomilu mušterija, te on pravo k njima.
- 'Bro jutro, gazda Jovo! Kamo te jutros! - dočeše oni.
Čovjek dade volju za nevolju, pa se stade razgovarati s njima, otvori vrata i ćepenak, i poče pazariti. A kako je bio tališan dan, te pazario lijepo, srdžba mu, malo po malo, utoli. A kako pazarnijem danom nije doma objedivao, nego mu donošahu jelo u dućan, to on i zaboravi.
Međutijem se događaj razglasi po varoši, te varošani, - osobito ženske - prihvatiše ono što je Jovan i zaboravio. Namah se cijelo mjesto podijeli u dva tabora; neki uz načelnika i doktora, a neki uz Jovana. "Tolomaši" (pristaše opštinske) navezoše na svoju. "Narodnjaci" (Jovanovci) branjahu svoju poglavicu. Riječi padahu, boga mi, krupne, s jedne i s druge strane.
- Duso moja, - rekla je javno debela šjora Bepa, žena poreznog prijemnika, - duso moja, guške izile kupuš; guške potrcale gori, pa ranile više bolesnika.
A Jaka Sabičićeva, kuma Jovanova, izgrdila je masnim riječima šjoru Bepu. "Kako će guske raniti bolesnike, lacmankuljo jedna. Guske su ušle samo u avliju, jer su našle otvorena vrata, - a ko zna jesu li i ulazile!"
I, boga mi, ih je bilo koji su sumnjali da li je i bilo potrice, nego je to sve udesio doktor, koji mrzijaše Jovana što je protivan bio njegovu izboru. A onaj skorovečernjak naduti, onaj poteštat, tobožnji Talijanac, a ne umije ni beknuti talijanski, on da povolji mediku i "pjegatima" (činovnicima) učinio bi svašta.
Tako se govorilo u Jovanovu taboru. A lacmani i njihovi pristaše grđahu divljake kojima ništa sveto nije, ni bolnica, no kidišu i njoj.
Tako se širila svađa, a Jovan nije ništa znao za to.
Kad sunce naže, te pazarlije razmetnuše tragove, Jovan otide kući.
- Šta ti je, Milice, zaboga! - zapita on ženu koja se cenaše od plača. Ona ne moga odgovoriti. Čovjek, pomišljajući na zlo, otrča u kuhinju, kad li i Ilinka suze roni.
- Šta je, dijete... Šta se dogodilo. Govori, radi boga!
- Gu-u-u-ske! - odgovori Ilinka, mlada, jedra djevojčica iz Kninskog Polja rodom.
- S vragom guske, kad nije što drugo! - reče on, pa namakavši kapicu na oči, a turivši ruke za leđa, otšeta u avliju. Šetajući, ustavi se baš pred guskama, koje ležahu zamišljene.
- Gle, nijesu sve! - reče on, čim ih vidje.
- A, Ilinka!
-Oj!
- A kamo deveta guska?
Djevojka istrča, otrije suze, pa ih prebroji glasno.
- Ne znam, gospodine, boga mi. Izlazile nijesu iz avlije pošto dođoše!
- Odista nijesu izlazile?
-Ne, života mi!
- Trči u bolnicu, pa pitaj kamo mi guska! Ilinka otrči pa se domalo vrati.
- Poćeraše me - veli - i opsovaše, a onamo namiguju jedno na drugo i potsmijevaju se.
Jovan pravo otolen u opštinu. Nađe stražara gdje kunja na klupi.
- Odmah hajde po gospodina, i odmah nek ide amo!
Stražar, oznebušen, prestravljen, otide. Jovan stade šetati naglim koracima po trijemu.
- Šta je, zaboga, ovaaj... - poče g. Špiro i pruži ruku Jovanu.
- Molim vas, 'ajdemo u sudnicu.
- Ja sam platio globu, bez riječi, - jesam li?
- Ovaaj...
- A bolničke sluge ukrale moju gusku ... razumjete li, ukrali...
- Ukrali!! - pripita načelnik češkajući se objema rukama. Kako ga Jovan začudio, nije ni kape skinuo, niti se od sijena očistio, nego mu po gunju i kružatu slamke i pljeva.
- Da, da, ukrali mi jednu gusku... Ja i moji domaći zaklećemo se da guske nijesu izlazile od jutros iz naše avlije. Dakle gusku su doktorovi momci ukrali, - reče Jovan i lupi šakom o sto.
Đavo ne dade onome žutku tajniku da muči, no promrmlja, kao iz šale kroza zube:
- Pa uzeli momci jednu gusku za svoj trud!
- Pa uzeli momci jednu gusku za svoj trud! - ponovi od riječi do riječi poteštat, koji je u svakoj prilici bio kao prosti odziv tajnikov.
- A, tako se sudi, šjor poteštate!!-viknu Jovan iza svijeh mašica. - Tako li se sudi. Lacmanima peđu, a nama laktom... Vidjećemo, vidjeti, svetoga mi Jovana...
- Pa dela... Učini sve što možeš... Izlazi! - razdrije se poteštat.
I to se brzo razglasi. To bi kao ulje na plamen. Govorka se da će četa vojnika stići u varoš H jer je sudac izvijestio stariju vlast da bi mještani mogli doći i do ruke.
Sačuvaj, bože, da se to obistini. Jovan je tužio načelnika namjesništvu. Ko zna, može biti da će i do cara stići ta davija. Kako će se pak svršiti taj nesretni događaj, - o tome ćete, sigurno, u novinama čitati.
U Šibeniku, februara, 1886.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Simo Matavulj, umro 1908, pre 116 godina.
|