Majka šćercu u kafazu pita:
»Za koga ćeš, moja šćeri draga?
Prosi tebe haćim i kadija
I spahija iz begluk-timara
I muktija iz novog konaka 5
I prosi te paša haračlija.«
Tadaj šćerka majci odgovara:
»Ne ću, majko, toga nijednoga.
Ja sam čula od miloga baba,
Kad sam bila od sedam godina: 10
Na spahiju plače sirotinja,
U muktije najviše đunaha,
Aračlija, zulum-zulumčija,
Još da nije u gori hajduka,
Savez’o bi u majke jedinka, 15
A zemlja se moli od Alaha:
Ne daj Bože groba ni mezara,
Đe će leći haćim i kadija,
Ni turbeta rad onog svijeta,
Jer je teško zemlji održati«.20
Reference
Izvor
Sarajke, srpske narodne ženske pjesme, knj. 1; iz zbirke Milana Bugarinovića, [Sarajevo], Srbi tipografi grada Sarajeva, 1904., str. 70-71.
