Grješnik i njegov ortak đavo

Pobratimi se nekakav bezumni čovjek s đavolom, da više na ovi svijet steče, te ga đavo (da ga anatema) vazda učio da zlo čini, i vazda mu pomagao da lasnije i bolje posao svrši; no Bog milostivi (da mu je za slavu) kako no ne plaća svake subote nego kad je njemu drago, dođe vrijeme da ga sud uhvati, te ga osudi na vješala; no kad su ga vješali poviče: stan'te malo, ja imam jednoga ortaka koji ako bude pravi pobratim ne će biti daleko od mene. A đavo mu prišapti: ne boj se, pobratime! evo mene kod tebe, ako te i pripnu na vješala, ne ćeš umrijeti. Onda se on pušta, te ga počnu potezati na više, a jedan ga čeka na više s ličinom, pa zaviče: pobratime bolan! vidiš li što od mene rade? i vidiš li ovoga više mene? U to namakne mu oni ličinu na grlo te mu ispane duša, a đavo mu je odmah ugrabi, pa ga upita: kaži mi, pobratime! duše ti, kad ti staviše ličinu na grlo, i kad umiraše, viđe li išta? — Ništa drugo — odgovori mu — nego punanu jednu krošnju sve starijeh opanaka. A đavo mu reče: e moj pobratime! sve sam ja one opanke razdrьo doklen sam te na vješalima vidio.

Izvor

Vrčević, V. 1868. Srpske narodne pripovijetke ponajviše kratke i šaljive. Biograd: Srpsko učeno društvo. str. 4–5.