Gorom jezdi budimski vezire,
svojom ljubom đuzel Umihanom.
Progovara budimski vezire
mladoj ljubi, đuzel Umihani:
— De zapjevaj, đuzel Umihano, 5
de zapjevaj, pa nas razgovaraj!
Progovara đuzel Umihana:
— Prođ’ se pjesme, budimski vezire,
ova gora nikad nije sama!
Ja l' bez vuka, ja li bez hajduka, 10
ja l' bez onog Ale harambaše
koji me je u majke prosio,
pa me nije moja majka dala,
ne dala joj crna zemlja u se.
Zemljica joj kosti izmetala, 15
dušica joj raja ne imala,
što me nije za dragana dala!
Oni misle da niko ne čuje,
al' to čuje harambaša Ale.
Kad se noćca bješe unoćila, 20
on uniđe pod čador veziru,
al' vezire na stocu sjeđaše.
Na krilu mu đuzel Umihana.
Uze Ale đuzel Umihanu,
on je uze za bijelu ruku, 25
odvede je u goru zelenu.
Al' povika budimski vezire:
— Vrat’ se natrag, đuzel Umihano
prođ’ se Ale, gorskoga hajduka!
Odgovara đuzel Umihana: 30
— Pjevaj, dragi, pa se razgovaraj,
ja sam sebi našla razgovora.
Sait Orahovac: Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine. Sarajevo: "Svjetlost", 1968. (Biblioteka Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine), str. 626-627.
