Sunce sjaše, kiša rominjaše,
Jovo gondžu đevojku vođaše;
Kad su bili preko polja ravna,
Diže ruke, pa u Boga ište:
„Daj mi, Bože, vihar sa planina, 5
„I sjevera čak od Sarajeva,
„Jugovine od Hercegovine,
„Da podignem duvak sa đevojke,
„Da ja vidim, šta ja dvoru vodim?"
Bog mu dade vihar sa planina, 10
I sjevera čak od Sarajeva,
Jugovinu od Hercegovine,
Podiže mu duvak sa đevojke:
Sinu lice kao žarko sunce,
Ispov grla sjajna mjesečina. 15
Muka bila na konju đevojci,
Progovara sa konja đevojka:
„Gondža Jovo, čudna ti si svinja,
„Majka ti se u crno zavila,
„Nije mi ga ni moj rod vidio, 20
„Nego majka, koja me rodila,
„I dadilja, koja me gojila
„Moja strina Ristan-begovica,
„Koja mi je kosu odgojila."
Kad je Jovo riječ razumio, 25
Do đevojke konja dogonio,
Udri Maru po svilenu pasu,
Pade Mara u zelenu travu.
Misli Jovo da se šali Mara,
Al’ se Mara s dušicom rastaje. 30
Lijepo je Jovo ukopao:
Viš’ glave joj ružu usadio,
Po kraj ruže vinovu lozicu,
Po kraj loze vodu navratio;
Ko je mlađan nek se ružom kiti, 35
Ko je gladan neka grožđa zoblje.
Ko je žedan neka vode pije.
Luča, književni list društva „Gorski vjenac“, godina II sveska XI, za novembar, urednik prof. Lazar T. Perović, Cetinje, K. C. Državna štamparija, 1896., str. 516.
