14.
Galeo moja...
Galeo moja, kako mi je prazno
I pusto usred sobice mi mračne,
Gdje moja duša, sjećajuć' se tebe,
Nebesa sniva i predjele zračne!
I dok kroz vale ponoći i tame
U mojoj sobi kandilo prskara,
U mojoj duši ređaju se slike
I bujni zanos prošle dane stvara.
I vidim tebe... Kô anđeo zlatan
U gluhoj noći kada letom mine,
U mojoj duši pojaviš se i ti
I u njoj sjajem osvijetliš tmine.
I u magnovenju, u trenutku jednom
Božanska tvoja slika mi se javi,
I u lahorima što dolaze s mora
Mio i strasan šapat mi se pravi.
... Ja tada vidim sebe u svom bolu
Gdje, kao kumir, na obali hučnoj,
Uzaman čekam zagrljaj sirena,
Blijed i tavan u osami mučnoj.
Sudba je silna, koja svijetom hodi,
Kad sam na stazu tog života pao, –
Duh moj i srce poklonila tebi; –
Da, tebi, draga, tebi sve sam dao...
Ah, ja vječno venem – čude mi se ljudi
Što sam tužan, bolan, što sam blijed tako;
Ja bih bježô od njih, al' kuda i kamo,
Ja ne znam?... Tebi il' sebi, pa plakô...
Galeo moja, kako mi je prazno
I pusto usred sobice mi mračne!
Ah, moja duša samo tebe sniva
I tebe traže moje oči plačne...
Mostar, 18. II 1901.
