Gavran barjaktar

Izvor: Викизворник


Gavran barjaktar

Vino piju trideset serdara
u Kotoru na najvišoj kuli;
u vrh sovre Ivan kapetane,
s desne strane kitna Anđelija
a s lijeve Cmiljanić Ilija... 5
pored njega Mandušiću Vuče,
u dnu sovre Gavran barjaktare.
Pili vino i pili rakiju,
dok im vince uljeze u lice,
a rakija jeglen otvorila... 10
no što reče Ivan kapetane:
„Braćo moja i družino redom
„danas misle i govore ljudi,
„boljeg nema od mene junaka,
„niti ima cure ja đevojke 15
„evo ljepše, i od moje Anđe.“
Svi mi ćute, niko ne govori
poštu čine kao starijemu,
al’ ne može Gavran barjaktare,
snisko sjedi, ma mudro besjedi: 20
„O Ivane, šinula te guja!
„Što se, more po Kotoru vališ?
„Nije riječ, vezena marama
„da s’ ušmrkneš, pa u džep da baciš,
„već je riječ odilica pusta, 25
„otići će od usta do usta,
„otići će u Tursku Udbinu,
„u Udbinu, krvavu krajinu,
„začuće je Kovačina Ramo,
„Ramu će se dogoditi krivo, 30
„pozvaće te na mejdan junački,
„kapetane, izgubićeš glavu.
„No ako si junak ko se vališ,
„de napiši list knjige bijele,
„pošalji je Kovačinn Ramu, 35
„pozovi ga na mejdan junački,
„skini njemu sa ramena glavu,
„pa se vali, alal’ neka ti je.“
Mučno bješe Ivan kapetanu,
ni malo mu milo ne bijaše, 40
ma mu druge bnti ne mogaše,
no poskoči od zemlje na noge,
te otide na bijelu kulu
pa uzima divit i artiju,
i murećep, čim se knjige pišu, 45
pa napisa knjigu šarovitu,
pa je šalje Kovačini Ramu,
u knjizi ga vako pozdravljaše:
„O Turčine, Kovačnna Ramo,
„tebe vali sva turska Udbina, 50
„no ni mene ne kudi družnna,
„iziđi mi na polje Zečevo,
„đelaberi, da se ogledamo;
„rok neđelja, mejdan poneđeljnik,
„a u vtornik da kukaju majke, 55
„ja li moja, jali tvoja Ramo
„još ću tebi i to govoriti:
„da ne vodiš nikoga đevera,
(„ni ja neću povest ni jednoga),
„no povedi bulu bjelogrlku 60
„ja ću moju kitnu Anđeliju;
„Ko dobije u polju mejdana
„neka ženske vodi obadvije,
„obadvije, srećno neka mu je."
Uze knjigu Vlašče od Kotara, 65
pa se sigra preko polja ravna,
kao jelen od pola godnne,
ovđe-onđe na Udbinu dođe,
pravo ide na dvorove Ramu,
predade mu list knjnge bijele. 70
Uze Ramo knjigu šarovitu,
do pola je proučio Ramo,
a od pola grozne suze lije.
Tu se desi Tanković Osmane,
mio nećak Kovačnne Rama, 75
pa on pita svojega dajidžu:
„Otklen knjiga moj mili dajidža,
„Otklen knjiga vatrom izgorela,
„te je učiš a suze prolivaš?“
„Ja da nije knjiga od mejdana?“ 80
Kroz plač Ramo njemu odgovara:
„Moj nećače, Tankovnć Osmane,
„dobro nije niti mu se nadaj,
„doista je knjnga od mejdana,
„i ja ću ti poginuti sinko.“ — 85
Pa od suze zborit’ ne možede,
no mu pruži knjigu šarovitu.
Knjigu štije a na nju se smije,
pa dajidžu pljesnu po plećnma: —
„Ta ne boj se moj mili dajndža, 90
„be kad nije knjiga od Gavrana.
„A Ivan je falidžija pusta,
„Ivan nije junak na mejdanu,
„Ivana ćeš lasno pogubiti;
„No Ivana nemoj poslušati. 95
„već ti uzmi tri tvoja đevera;
„prvo mene, tvojega nećaka,
„drugo piši buljubaši Muju,
„jer je Mujo varalica stara,
„može nama trebovati Mujo. 100
„treće zovni budalinu Tala
„al’ mu nemoj knjigu ni šiljati,
„jera Tale knjige ne umije,
„budalina kao budalina,
„pa ti ajde Vlau na mejdana, 105
„a nemoj se ništa prepanuti.“
Kad to začu Kovačina Ramo,
malo mu se srce razgrijalo
i malo se oveseli Ramo,
pa napisa knjigu na Mujagu, 110
a za Tala posla poklisara.
Malo bilo dugo ne stajalo,
dok eto ti buljubaše Muja,
na dorinu ka na gorskoj vili.
ućera ga u avliju pobre, 115
pa ga sjaši i ode na kulu,
da čekaju budalinu Tala.
Tek po jednu kavu posrkaše,
i po jedan čibuk ispališe,
pomoli se budalina Tale, 120
na kulašu konju budalašu;
ja kaki je jad ga zadesio
na kulašu sedlo bez postelje,
pa na njega ukročio Tale,
na o liku sablju pripasao, 125
kroz kapu mu perčin propanuo,
kroz rukave propali laktovi;
kroz čakšire propala koljena,
a kroz čizme prsti propanuli,
zavrgo se drenovom batinom, 130
u kojoj je hiljadu klinaca:
kako dođe s kulaša povika:
„Ajte Vlau ići na mejdana,
„mi nijesmo došli piti vino;
„a kad Vlau ukinemo glavu, 135
„lasno ćemo tutunisat' Ramo,
„tutunisat i eglenisati.
Tako staše pa se opremiše,
povedoše bulu bjelogrlku,
pa ih eto polju Zečevome, 140
prije Vlaa došli na mejdana:
kako paše čador razapeše
pod čadorom vatru naložiše,
i uz vatru đerze pristaviše.
Oma mrke kave zabrkaše, 145
i čibuke svoje krdisaše.
A kad mrke kave posrkaše
iz čibuka koke izbaciše,
stra obuze Kovačinu Rama,
pa poskoči od zemlje na noge, 150
pa je društvu govorio svome:
„More Turci ajte da idemo
„nema Vlaa niti će ni doći.“
Veli njemu buljubaša Mujo:
„Sjedi Ramo izgubio glavu, 155
„o šta si se uplašio đido!
„Ne dođe li od jutra do podne,
„čekaćemo od podne do mraka,
„Vla će doći prevariti neće. —
I malo se umirio Ramo, 160
još po jednu kavu posrkaše,
i po jedan čibuk ispališe,
al’ s' ne sjedi Kovačini Ramu,
opet svome govorio društvu:
„More Turci de te da idemo, 165
„Vlaa nema niti će ni doći.“
Ali neda Stanković Osmane,
već dajidžu ukorio svoga:
„Ta što si se uplašio dajo,
„čekaćemo od podne do mraka, 170
„ne dođe ln od podne do mraka,
„čekaćemo neđeljicu dana,
„Vla će doći prevariti neće.
U riječi u kojoj bijahu
al' se pramen magle zapođede, 175
preko ravna nolja Zečevoga;
nije magla od neba vedroga,
već od pare konjske i junačke,
a iz magle niče konjaniče,
vas u srmi i u čistu zlatu 180
dorin ga je glavom zaklonio,
baca pjene preko gospodara.
Vata Mujo srčaln durbina,
nasloni mu sedam koljenaca,
pa poznade Ivan kapetana. 185
Taman Mujo da skine durbina,
kad iskoči junak na vrančiću,
— pozna Mujo Mandušića Vuka,
Još za njima Cmiljanić Iliju.
Za Ilijom Gavran barjaktara, 190
za Gavranom kitnu Anđeliju,
to je Muju vrlo mučno bilo.
Kad stigoše u polje junaci,
od dobrijeh konja osjednuše,
razaneše u polju čadora, 195
pa sjedošs rujno piti vino,
a služi im kntna Anđelija
dok se jednom vinom obrediše,
al’ povika Cmiljanić Ilija:
„Jaši konja Ivan kapetane, 200
„tvoj je mejdai a tvoje čikanje.“
Uzja konja Ivan kanetane,
išćera ga polju i mejdanu,
pripazi ga buljubaša Mujo,
pa zavika Kovačnni Ramu. 205
„Jaši konja Kovačina Ramo,
„Eno Vlaa, čeka na mejdanu."
Uzja konja Kovačnna Ramo,
išćera ga polju i mejdanu.
Sastaše se dvije mejdandžije, 210
konji im se prsam’ udariše,
mejdandžije jedan drugog glede,
gledaše se polovinu sata,
ma nesmije jedan na drugoga,
dok je Muja muka prepanula, 215
na turskijem dovikuje glasom:
„Jaoj Ramo izgubio glavu,
„do sad bi ga Mujo pogubio,
„ti još iisi sablje izvadio!“
U tome se osvijesti Ramo, 220
pa potegnu sablju od pojasa,
manu njome posječe Ivana,
pade glava u zelenu travu,
pust mu osta dorin na Zečevu,
a Ramo se u družinu vrati. 225
Al’ Turcima đavo neda s mirom;
Uzja konja buljubaša Mujo,
išćera ga polju i mejdanu,
pa dozivlje Mandušića Vuka:
„Oj kurviću Vuče Maidušiću, 230
„evo ima pet godina dana,
„ka me goni uz kršno primorje,
„no uteko vesela mn majka,
„al' ti danas pobjegnuti neću,
„đelaberi ako žena nisi, 235
„na Zečevu da se ogledamo,
„da ti vratim žao za sramotu.“
A to Vuče jedva dočekao,
na vrančića usjednuo svoga,
išćera ga polju i mejdanu. 240
Al’ je Mujo varalica stara,
ne dade se prikučiti Vuku,
iz potaje povadi pištolje,
pridade im oganj-vatru živu,
oba pliše Vuka pogodiše, 245
pade Vuče u zelenu travu,
ni živa ga zemlja ne dočeka,
a Mujo se u družinu vrati.
Opet Turkom đavo neda s mirom;
Igra konja Tanković Osmane, 250
išćera ga polju i mejdanu,
pa povika grlom bijelijem:
„Đe s’ đidio Gavran barjaktare
„izađi mi na mejdan junački,
„sad je ravno deveta godina, 255
„od ka si me ćero po primorju,
„al’ uteko, vesela mi majka,
„ma ti danas lje uteći neću.
Kad ga začu Gavran barjaktare,
Gavran, junak mudar n razuman, 260
Pa uzima svoga dževerdara
pa ga pruža Cmiljanić Iliji:
„drž’ Ilija moga dževerdara,
„nedaj mene od dvojice, pobro,
„od jednog me nemoj požaliti.“ 265
To izreče pa putalja kleče,
išćera ga polju i mejdanu.
namjeri se junak na junaka,
potegoše perne buzdovane,
stadoše se njima udarati; 270
buzdovanma nera polomiše,
jedan drugom rane ne zadade.
Potegoše sablje okovane,
pa i britke polomiše đorde,
jedan drugom rane ne zadade. 275
Od dobrije konja odsjedoše,
vatiše se u kosti junačke,
nosaše se dva puna sahata,
dok Gavrana pjene popanuše,
Tankovića mutne i krvave, 280
pa kad viđe da će poginuti,
on povika buljubašu Muja:
„Đe si Mujo izgubio glavu,
„koje jade gledaš na Zečevu,
„no pomozi, ako boga znadeš, 285
„udavi me Vlaše u rukama!“
Žao Muju Tanković Osmana,
pa prepraši dvije puške male,
pa se vuče kroz zelenu travu,
ne b’ Gavranu pleća sagledao. 290
Al’ ga ljuta potpazila guja,
ljuta guja Cmiljanić Ilija;
u ruci mu puna čaša bješe,
naže čašu te on popi vino,
pa ovako dovikuje Muju: 295
„Sramota je po dva na jednoga,
„pa kad bude po dva na jednoga,
„neće viđet’ majka ni jednoga;
„dvojpca su moja poginula,
„ja se s mesta pomaknuo nisam.“ 300
Al’ to Mujo ni da sluša neće,
no se napred ka Gavranu kreće,
ne bi li mu pleća sagledao.
A kad viđe silan Cmiljaniću,
e se Mujo okaniti neće, 305
on dovati svoga dževerdara,
primače ga oku i obrvi,
i na Muju nišan sastavio;
puče puška, pusta ostat neće,
loše gađa, ma dobro pogađa, 310
u novije među oči dvije,
pršte Muju čelo na četvoro,
ni živa ga zemlja ne dočeka,
pa on sjede opet piti vino.
No Osmanu muke dodijale, 315
opet viče Kovačinu Rama:
„Oj dajidža izgubio glavu,
„koje jade gledaš na Zečevu
„zar ne vidnš njima ne gledao,
„udavi me Vlaše u rukama, 320
„no pomozi, ako boga znadeš!"
Žao Ramu svojega sestrića,
pa uzima dvije kuburlije,
pa se krade kroz zelenu travu,
ne b’ Gavranu pleća sagledao. 325
Al ga viđe silan Cmiljaniću
pa i Rama sjetovao divno:
„Natrag, Ramo, bruko od svijeta,
„sramota je po dva na jednoga,
„a đe bude po dva na jednoga, 330
„neviđela majka ni jednoga;
„zar ne viđe, njima ne gledao,
„đe dvojica mojih poginuše,
„ja se s mjesta ne pomakoh Ramo!“
Al’ to Ramo ni da sluša neće, 335
no se napred ka Gavranu kreće,
ne bi li mu pleća sagledao.
A kad viđe silan Cmiljaniću,
đe se Turčin okaniti neće,
Gavranova vata dževerdara, 340
al mu pustu ne zna pomisao,
pa ga ljubi s’ obadvije strane:
„Dževerdare, pust mi ne ostao,
„ne moj mene s ognjem prevariti,
„za oko te ni moliti neću.“ 345
Zemlji kleče nešto pušci reče,
zemlji pade pa joj oganj dade,
puče šara, ostat’ pusta neće,
loše gađa ma dobro pogađa,
posred pleći, đe će odma leći, 350
po sred pasa ukide ga s glasa;
kroz Rama je progrijalo sunce;
sindžirlija pendžer načinila,
e gavran bi tica prolećela,
niđe, brate, da ne spusti krila. 355
Sad da vidiš jada još većega,
uzja konja silan Cmiljaniću,
išćera ga polju i mejdanu,
no podviknu Gavran barjaktaru:
„Pobratime, Gavran barjaktare, 360
„koje jade čekaš na Zečevu,
„dvojicu sam njinih pogubio.“
Tad Gavranu nova snaga dođe,
pa omanu tamo i ovamo
Tankovićem lupi o zemljicu, 365
pa ga vuče kroz zelenu travu,
dok dovati prebijenu đordu,
te ga zakla kao jagnje vuče.
Al’ da vidiš silna Cmiljanića,
on okrenu bijesna đogina, 370
goni njega turskome čadoru,
pa dozivlje budalinu Tala;
da mu Tale na mejdan izađe,
ali Tala ni od čuda nema,
uzjanuo svojega kulaša, 375
(kako viđe jade od Turaka)
pa on bježi ka svojoj Udbini,
a za njim se Iko naturio,
za njim trče a iz grla viče:
„Stan Turčine, sramota te bilo, 380
„sramota je bježat’ sa mejdana.
Bježeć’ Tale moli Cmiljanića:
„ne ćeraj me, boga ti jednoga,
„kud ćeš više, no si zadobio:
„dvije glave s Udbine krvave, 385
„i dva hata što ih taki nema,
„još suviše svilena čadora,
„i pod njime bulu bjelogrlku,
„što je ljepša od bijele vile;
„sve ti džaba, alal neka ti je, 390
„ostavi me ići na Udbinu,
„ni sam došo mejdan dijeliti
„no da kažem kakono je bilo.“
Al’ se serdar okanuti neće;
viče njega Gavran barjaktare: 395
„Vrat se pobro, boga ti jednoga,
„pušti Tala nek se doma vali,
„kako j’ s Vlaom dijelit mejdana.“
U tome ga poslušao Ika,
pa povrati bijesna đogina, 400
saraniše Vuka n Ivana,
saraniše pa ih oplakaše,
a najviše jadna Anđelnja,
pa saviše svilene čadore,
i uzeše bulu bjelogrlku, 405
i odoše kršnome Kotaru.



Napomene[uredi]

Izvor[uredi]

„Javor", godina 1886, broj 50, str. 1587-1590; broj 51, str. 1619-1626.