Vjeridba Vuka Stanišića Njeguša

Izvor: Викизворник


Vjeridba Vuka Stanišića Njeguša

Otkako je postala Krajina,
Nije taka nastala Vlajinja,
Što je sada Polju grahovskome,
U Nikole od Grahova kneza.
Već kakva je šinula je munja, 5
Druge nema ni u goru vile,
A kamoli bule i Vlajinje;
Nema mlada ni dvanaest ljeta,
A duža je od koplja bojnoga,
A ljepša je od jabuke zlatne, 10
Glava joj je zlatna jabučica,
Trepavice morske pijavice,
Vjeđe su joj lastavačka krila,
Zubi su joj biserova grivna,
Jagodice dvije kupe vina, 15
Usta su joj parom prosječena,
Oči su joj dvije višnje crne,
Dva obraza, dva od karte lista.
Koliko je divna i lijepa,
Toliko je ruvom okićena, 20
Što je mlada sama napravila,
Tankom iglom i bijelom svilom,
Uz noge joj ptice i lisice,
Uz koljena vuci i bauci,
Na dojke joj dva pašina brka, 25
A na glavi s mora đenerali,
Svak se na nju jašik učinio.
Još je čudo više na đevojku,
Na nju bjehu gaće od musula,
Postavljene kunom i lisicom, 30
Niza stegna trista soldatina,
Na učkuru đe gaće vežuje,
Na njem sjedi odža i kadija,
A pored nji crni kafedžija.
To se čudo po svijetu čulo, 35
Curu prose paše i veziri,
I četiri s mora kapetana,
Al’ nikoga ne kće uzet’ mlada,
Nego sama ište gospodara,
Bez pitanja i oca i majke. 40
To se čulo srpskoj Zemlji Crnoj,
Na Njeguše Stanišića Vuče,
A kad čuo Stanišiću Vuče,
Brže soko na noge skočio,
Ođede se ljepše ne mogaše. 45
Kad opasa svilena pojasa,
I o njemu dvije puške male,
Nisu vite ni čekitom bite,
No u zlatan kalup slijevate,
A o bedri sablju okovanu, 50
Sva od srme i od zlata suva,
Na prsi mu toke pozlaćene,
A na rame bistra dževerdara,
A na glavu kapa od samura,
A na kapu zlatna perjanica, 55
Što j’ donio Vuče iz Rusije.
Zgodno li je viđeti sokola,
A na ime Vuka Crnogorca,
Kad ga biju zlatne perjanice,
Kucaju ga pera po ramenma, 60
Ka sokola krila po koljenma.
Sjaju mu se toke kroz brkove,
Kano mjesec od petanest dana,
Kad ogrije kroz jelove grane.
Tad privati bijesna Labuda, 65
Osedla ga i opasa divno,
Udari mu sedlo osmanlijsko,
Udari mu četiri kolana,
I peticu ibrišim kanicu,
Što mu dora čuva od mejdana. 70
Spušta hatu kite do kopita,
A na glavu sedamnaest kita,
Pa okrači pod sobom Labuda,
S njim preleće preko gore crne,
Do kad Polju grahovskome dođe, 75
Pred dvorove od Grahova kneza,
Tu odjaha bijesna Labuda,
Pa iziđe na bijelu kulu.
Tu ga divno kneže dočekiva,
Dosta ima vina i rakije, 80
A na sovru svake đakonije,
Dok se ladna nakitiše vina,
Tad mu Vuče poče govoriti:
„O Nikola od Grahova kneže,
Je l’ istina što sam razumio 85
Da j’ u tebe nastala đevojka,
Oćeš mi je dati za ljubovcu”.
Knez Nikola tako odgovara:
„Gospodine i gospodičiću,
Rad bi tebe zetom nazivati, 90
No se sama hain učinila,
Sama sebi ište gospodara,
Bez pitanja i oca i majke”.
Tada Vuče knezu besjedio:
„Za to ćemo lasno učiniti, 95
Izvedimo lijepu đevojku,
Neka gleda zgodna Crnogorca,
Ako će me uzet’ zaručnikom,
Ako neće da žalosti nema”.
Tada kneže izvede đevojku, 100
Kad đevojka viđe Crnogorca,
Zgodan joj se serdar učinio,
Reče Vuka uzet’ Crnogorca.
To serdaru vrlo milo bilo,
Ruke tura u džep od dolame, 105
Darovajoj stotinu dukata,
I zlaćane burme i prstene,
Na đevojku dare postavio,
A još brže svadbu uglavio,
Od nedelje do petnaest dana 110
Da sakupi svata tri stotine,
Pa da vodi svoju vjerenicu.
Tada serdar pleći obrnuo,
Iza njega drugi prosac dođe,
Od prostrana Gacka širokoga, 115
Silan Turčin Bego Ljubovića,
Na veliku suru bedeviju,
I goni je kamenoj avliji,
Pa poleće na bijelu kulu.
Tu ga kneže divno dočekiva, 120
Gospodski mu ćilim prostirao,
Na njem Turčin noge prekrstio,
A dugački čibuk zapalio.
Knez mu daje kafu i rakiju,
Dok se Turčin kafe napojio, 125
Od rakije zbora započeli,
Pa mu silan Turčin tako viče:
„O Nikola od Grahova kneže,
Je l’ istina što sam razumio
Da je u tebe nastala Vlajinja, 130
Oćeš mi je dati za ljubovcu”?
A kneže mu tako odgovara:
„Gospodine Bego Ljuboviću,
Rad bih tebe zetom nazivati,
No je drugi prosac isprosio, 135
Sa Njeguša Stanišića Vuče,
Na đevojku dare postavio,
A jošt brže svadbu uglavio,
Od nedelje do petnaest dana
Da sakupi svata tri stotine, 140
Pa da vodi svoju vjerenicu,
Sama ga je cura izabrala”.
To Turčinu milo nije bilo,
No srdito knezu besjedio:
„Brže da si knjigu napravio, 145
Pa je šalji na Njeguše Vuku,
Neka brže ide na Grahovo,
Izvešćemo lijepu đevojku,
Neka bira mene ili Vuka,
Sama njemu bit’ se ne mogaše, 150
Knez privati divit i artiju,
Šarovitu knjigu napravio,
U nju milog zeta pozdravio:
„Zete mio Stanišića Vuče,
Hitaj brže Polju grahovskome, 155
E ti drugi curu preuzeše”.
Kad bijela knjiga prelećela,
Dolećela knjiga na Njeguše,
Gospodskome dvoru Stanišića,
Viđe Vuče što mu knjiga piše, 160
I to njemu milo nije bilo,
No srdito na noge skočio,
Pa privati svijetlo oružje,
A pod sobom debela dorina,
Preigra ga preko gore crne, 165
Do kad dođe Polju grahovskome,
Pred dvor bio od Grahova kneza,
Ugna konja kamenoj avliji,
I tu tursku bedeviju nađe,
Do nje Vuče saveza dorina, 170
Pa poleće na bijelu kulu.
Vuče njima dobro jutro viče,
Oba Božju pomoć privatili,
Pa se Bego diže Ljubovića,
Ruke šire u obraz se ljube, 175
Za junačka zdravlja raspituju.
Svi sjedoše jedan do drugoga,
Serdar džever drži uz ramena,
Pa mu daju kafu i rakiju.
Tu da gledaš mrka Crnogorca, 180
On ne pije kafe ni rakije,
Poprijeko kneza pogleduje,
I ovako njemu besjedio:
„Crni vraže od Grahova kneže,
Što si za me knjigu sporučio 185
Da ti danas dođem na Grahovo”?
Kneže ćuti ništa ne govori,
Do podockan Bego Ljubovića,
Progovori, ovako izreče:
„Da me Vuče čuješ Crnogorče, 190
Dva su prosca a jedna đevojka,
Ne možemo više učiniti,
No izvedmo ljijepu đevojku,
Neka mene ali tebe bira,
Od dva mlada koga joj je drago”! 195
Knez izvede jadovnu đevojku,
Bre kakva je guja je zaklala!
Kad je Bego viđe Ljuboviću,
Tiho njojzi Turčin besjedio:
„O Vlajinjo lijepa đevojko, 200
Biraj mlada mene, ali Vuka,
Od dva mlada koga ti je drago,
Ma me čuješ bijela Vlajinjo,
Nemoj Vuka uzet Crnogorca,
Kunem ti se postom Ramazanom, 205
Ako mlada pođeš na Njeguše,
Oćeš drva nosit na uprće,
Pred Kotorom latinskijem gradom
Da se raniš i oda zla braniš.
Nego uzmi silnoga Turčina, 210
Imam blaga ne znam mu esapa,
Držaću ti do dvije sluškinje,
Kad se mlada kroz areme šetaš
Da ti drže skute i rukave”!
Luda bila pa se prevarila, 215
Vuku desnu poljubila ruku,
Do Turčina sjede u stolicu,
Ispod srama besjedi đevojka:
„Broj mi Bego stotinu cekina
Da ih vratim Vuku Stanišiću”. 220
To je jedva Turčin dočekao,
I zlaćeni ćemer izvadio,
Ne dade joj stotinu cekina,
No joj dade punan ćemer blaga.
Kada viđe Vuče Stanišića, 225
U junaku srce puca živo,
Pa đevojki tako besjedio:
„O nesretna lijepa đevojko,
Povrati mi stotinu cekina,
I zlaćene burme i prstene, 230
Što sam zalud na teb’ ostavio”!
Sa sramom se sama podignula,
Te mu broji stotinu cekina,
U junaka srce puca živo,
On ne gleda da broji cekine, 235
Lijevom joj je desnu uvatio,
Desnom britku sablju izvadio,
Od ramena odvoji joj ruku,
I ovako Vuče besjedio:
„Eto ti je Bego Ljuboviću, 240
Meni ruka, a tebi đevojka,
Čini mi se sada nije krivo”!
To kad reče na dvor izletio,
Za njim trče Bego Ljuboviću,
Britkom sabljom u desnojzi ruci, 245
Ne dade mu konja uvatiti.
Serdar bježi piješe u opanke,
Za njim silan Bego Ljuboviću,
Na kobilu suru bedeviju,
Kobila mu uši naćulila, 250
Na sred polja sustignula Vuka.
Pa ga Turčin gađe šeišanom,
No Bog dade i sreća junačka,
Preko njega te ga preturila.
A kad Bego viđe Ljuboviću, 255
On izvadi dvije srmalije,
Ne htješe mu vatru privatiti.
Tada Vuče Boga spomenuo,
Dževerdaru tako besjedio:
„Dževerdaru, moj brate i druže, 260
Nemoj mene danas prevariti,
Na Turčina Bega Ljubovića,
Kunem ti se, a vjeru ti davam,
Ako ikad pođem na Njeguše,
Svega ću te u srmu kovati, 265
Zlatnom ću te žicom nakititi”.
To velio, pali dževerdara,
Na Turčina lišan poperio,
Na prsi mu toke oštetio,
A na pleći prozor otvorio. 270
Stade Bego dremat’ niz kobilu,
Eto pade na glavu u travu,
A doleće Stanišića Vuče,
Britkom sabljom u junačke ruke.
Ugrabi mu glavu i oružje. 275
I s Turčina dva ćemera blaga,
Pa pojaha vitku bedeviju,
Zdravo junak dođe Gori Crnoj,
Na Njeguše dvoru Stanišića.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Napomene[uredi]

Reference[uredi]

Izvor[uredi]

Milorad Radević, Miodrag Maticki: Narodne pesme u Srpsko-dalmatinskom magazinu, Matica srpska, Institut za književnost i umetnost, Novi Sad * Beograd, 2010., str. 161-168.