Vučistrah1/13
| ←Govor dvanajesti | Vučistrah Pisac: Petar Kanavelić Govor trinaesti |
Govor četrnaesti→ |
KRUNOSLAVA: Malahne su bile pane, zato si se brzo zdrav iznašo.
MIROSLAV: Zdrav sam, o kraljice; nu ako sam primio ovo zdravlje od tvoje same milosti, veličanstvu tvomu pridavam ovi život — zapovjeđi da na službi tvojoj pogine. Tvoj sam rob i sužanj, koji ti ne mogu ino darovati; čini ove noge u okovi postaviti, neka ovi život u onijem gvozdenijem okolišijem zamjeri tvoje milosrdje i moju slavu.
KRUNOSLAVA: Odkri’ mi se tko si.
MIROSLAV: Miroslav je moje ime, Vojisava starica moja je majka; š njom ubog skitajući se po svijetu dođoh u ovi dvor; tu me iznije sreća da naučim penganje. Danica, jedina kći kraljeva, ne znam po kojoj hudoj sreći, poče mi kazati ljubav. Ja, znajući moje bitje i neprilične nje požude, za tešku ne iznaći smeću momu nesrećnom življenju pobjegoh. Ali nemilosna kraljica, obrativši ljubav u omrazu, ište osvetu prema meni, želi napojiti se moje krvi i hoće mojom smrti sebi žvvot podati.
KRUNOSLAVA: Jesi li ljubio Danicu?
MIROSLAV: Nijesam o njoj ni mislio!
KRUNOSLAVA: Miroslave! ne rob, ne sužanj, negoli u dvoru ovomu hoću da živeš ko sdobodan vitez, a ja ću iznaći način za oteti tebe iz nemilosne ruke kraljice rasrčene.
MIROSLAV: Ja nejmam načina za podati dostojne hvale veličanstvu tvomu, vedra kraljice, negoli samo postaviti usta na tle ovo gdje plešu tvoji stupaji.
KRUNOSLAVA: Gdje ideš?
MIROSLAV: Služiti tebe.
KRUNOSLAVA: Služiti nejma ko je za kraljestva rođen!
MIROSLAV: Rođen sam za poslušati zapovijedi tvoje.
KRUNOSLAVA: Gubi veličanstvo tko te gleda.
MIROSLAV: Iz tvoga veličanstva i lica sja ista svjetlos i veličanstvo; zato ti se klanjam.
KRUNOSLAVA: He klanjaju se kralji!
MIROSLAV: Klanjam se božici od ljeposti.
KRUNOSLAVA: Čini što hoćeš, ištom da se od mene ne odijeliš.
MIROSLAV: Zapovjeđi što ti je ugodno; hoćeš li da te slijedim?
KRUNOSLAVA: Hodi! ne, ostani! Dođi! ne, hodi! Vajmeh, ja sam mrtva!
Reference
[uredi]
