VUKU ST. KARADžIĆU
(Prklikom prenosa kostiju
mu iz Beča u Beograd)
Sa svih strana, gdje god Srbin živi,
Tvom pomenu lovor-vjenci lete,
Pa i ovaj primi slavni Vuče,
Što ga moja mlada duša splete!
U tom v'jencu uzalud bi bilo
Tražit’ zlatom ispletenih grana,
Jer taj v'jenac ništa drugo nije,
Nego moja duša razdragana.
Niz godina, što ’no se je spleo
U daljini iznad groba tvoga,
Kô da bješe lanac teških muka,
Tuđe leglo — srca ledenoga.
Al’ ti gredeš svojoj zemlji sada,
Svoja zemlja lagana je raka,
Na tvom grobu neumrli Vuče,
Mirisaće srpska ruža slatka!
