Vrane
Gledao sam dugo kako lete vrane.
Crne kao mladost kad u nevrat tone.
U daljini zapad katkad bleskom plane,
A nad njime sivi oblaci se gone.
Bez krika, bez cilja letele su vrane.
Crne, istovetne, strašnu priču zbore,
Kako je užasno s drugim jednak biti.
Tišina: prolaznost I večnost se bore.
Sve kraj mene pada u njihove niti.
Ala je užasno s drugim jednak biti!
Krik jedan, pun strasti, začu se u noći.
To vran jedan kriknu. Jato za njim grnu.
A on je kliktao, svestan svoje moći,
I vodio cilju braću svoju crnu.
Ćuteći su vrane letele u noći.
Ja sam zadrhtao. Čini mi se tada
Da sam bio sličan kakvoj čednoj ženi,
Što, pošavši stazom na kojoj se pada,
Trza se, a stid joj obraze crveni.
Te večeri Volja rodi se u meni.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Milutin Bojić, umro 1917, pre 107 godina.
|