Vojvoda Boreta i udovica Marta

Izvor: Викизворник


Vojvoda Boreta i udovica Marta

Sunčala se udovica Marta,
U po' dava u sred polja ravna;
K njoj dolazi vojvoda Boreta,
Pa govori udovici Marti:
„Čuješ mene, udovice Marto! 5
„Podaj Marto, da t' obljubim lice!“
Al' govori udovica Marta:
„Ne budali, vojvoda Boreta!
„Ne budali, kad budala n'jesi.
„Ne ljubi se moje b'jelo lice 10
„U po' dana u sred polja ravna;
„Već ti dođi k mome b'jelom dvoru,
„Pa ti ljubi moje b'jelo lice
„I još mene grli oko vrata,
„Grli ljubi koliko ti drago, 15
„Grli ljubi dokle tebi drago!“
Veli njojzi vojvoda Boreta:
„Boga tebi, udovice Marto!
„Ja ne smijem tvome dvoru doći;
„U tebe su dva jednaka sina, 20
„Tvoj Ivane i tvoj Marijane;
„Pak bi oni mene pogubili;
„Jer se jesu meni zagrozili,
„Da će moju odrubiti glavu.“
Al' govori udovica Marta: 25
„A boga ti, vojvoda Boreta!
„Lako ćeš ti mene obljubit
„U onome mome b'jelom dvoru.
„Djeca su mi srca milostivna;
„Ja se oću, razboljeti mlada 30
„I leći ću u meke dušeke;
„Doće k meni do dva moja sina,
„Moj Ivane i moj Marijane;
„Pak će oni mene upitati:
„Šta je tebi? mila naša majko! 35
„Kakvom si se boljom razbolіla;
„Je-li bolja od boga poslata,
„Jal' je bolja od uroka, majko;
„Bi li majko, da tražimo l'jeka,
„Od koga bi možda ozdravila? 40
„Ja ću njima govoriti mlada:
„Čini mi se, draga djeco moja!
„Da je meni vode iza gore,
„Da s' napijem vode iza gore —
„Čini mi se - lakše bi mi bilo, 45
„Čini mi se, da bi ozdravila.“
„Zato ajde vojvoda Boreta,
„Zato ajde u goru zelenu;
„Pak se sakri za jelu zelenu,
„Te ti čekaj dok djeca ne dođu. 50
„Kada dođu djeca za goricu,
„Za goricu po ladnu vodicu
„Ti uzimaj pušku šamlijanku,
„Pa pušketaj do dva moja sina:
„A od nji' mi otsijeci glave 55
„I nosi imeni za jabuku; -
Onda'š moje obljubiti lice."
Kad to začu vojvoda Boreta
On se skoči na noge lagane,
Pa se baca konju na ramena, 60
Pravo ode za goru na vodu,
Te zasjede za jelu zelenu,
Da sačeka dva Martina sina,
Da pogubi dva Martina sina,
Da joj lakše on obljubi lice. 65
Ode Marta dvoru bijelome,
Pa liježe u dušeke meke —
Razbolje se glave ne dignula.
Razbolje se bez svake bolesti.
K njoj dolaze dva njezina sina, 70
Pa pitaju svoju milu majku:
„Šta je tebi? mila naša kajko!
„Kakvom si se boljom razbolila,
„Je-li bolja od boga poslata,
„Jal' je bolja od uroka, majko; 75
„Bi li majko, da tražimo l'jeka
„Od koga bi možda ozdravila?
Al' govori udovica Marta:
„Čini mi se, draga djeco moja!
„Da je meni vode iza gore, 80
„Da s' napijem vode iza gore —
„Čini mi se lakše bi mi bilo,
„Čini mi se, da bi ozdravila.“
Kad to začu Ivan i Marijan,
Na se među divno odijelo, 85
Odijelo i sv’jetlo oružje
I uzimlju vedro okovano,
Pa polaze za goru na vodu.
Kad to viđe udovica Marta,
Ona njima tijo progovara: 90
„Boga vami, mili sinci moji!
„Koja s' voda pod oružjem nosi —
„Ona voda ljekovita nije.
„Van vi djeco ostav'te oružje,
„Ostav'te ga u bijelu dvoru, 95
„Pa polaz’te za goru na vodu!“
Kad to začu Ivan i Marijan,
Svaki svoje ostavlja oružje,
Ostavlja ga u bijelu dvoru,
Pa polaze za goru na vodu. 100
To im viđe sestrica Jelica,
Pak se ona jadu dosjetila,
Te ukrade svijetlo oružje,
Pa mi leti za braćom rođenom,
I još viče, što je grlo nosi: 105
„Boga vami, moja braćo draga!
„Na vam braćo svijetlo oružje,
„Moglo bi vam od koristi biti;
„Jer je naša udovica majka,
„Bi vas mogla, mlade, prevariti. 110
„Što će noćca bez sjajna mjeseca,
„Što-li danak bez žarkoga sunca,
„Što-li seja bez dva brata svoja?
„Ko bi mene ruvom nakitio,
„Ko-li mene, braćo, udomno, 115
„Udomno za dobra junaka?" -
Nakiti se Ivan i Marijan,
Nakiti se sa sv’jetlim oružjem,
Pa odoše za goru na vodu.
Još je braću seja sjetovala: 120
„Ajte zbogom, moja braćo draga!
„Zbogom pođ'te veselo mi dođ'te!
„Kad budete blizo vode ladne:
„Jedan ajde vode zagrabiti,
„Drugi stani za jelu zelenu; 125
„Pa se, braćo, često obzirite,
„Obzir'te se svuda na okolo,
„Ponajviše, kad vodi dođete -
„Da vas ne bi ko-god začekao
„I s pr’jevarke vas-ke pogubio.“ 130
L'jepo seja braću sjetovala,
Još je ljepše braća poslušala.
Kad se braća sejom rastanula:
Onda idu kroz goru zelenu,
Obziru se svuda na okolo, 135
Ponajviše kad vodi dođoše.
Kad dođoše blizo vode ladne:
Ode Ivan za jelu zelenu,
A Marijan vode zagrabiti.
Kada viđe vojvoda Boreta, 140
Kada viđe Marijana sama,
Podvikuje iz bijela grla:
„Stani, more, mladi Marijane!
„Stani, more, neš' odn'jeti glave!
„Meni te je poklonila majka, 145
„Ja ću tvoju otsijeći glavu,
„Nosiću je tvome b'jelom dvoru,
„Darovati tvojoj miloj majci
„I obljubit' tvoju milu majku.“
Pak se 'vata vojvoda Boreta, 150
Pak se 'vata puške šamlijanke,
Da pogubi mlada Marijana.
Al' Boreti loša sreća bješe:
Puče puška iz gore zelene,
A iz ruke mlađana Ivana, 155
Te pogodi vojvodu Boretu,
Pogodi ga među sama puca,
Među puca, đe mu srce kuca,
Đe junaku melema ne treba.
Mrtav pade vojvoda Boreta, 160
Mrtav pade, a Ivan dopade,
Iza one jelice zelene,
Te mu rusu otsiječe glavu;
Pak je nose dvoru bijelome,
Mjesto one lađane vodice, 165
Da daruju svoju milu majku,
Ne bi li joj išto lakše bilo,
Ne bi li im ona ozdravila.
Kad su blizo dvora svoga došli;
Al' pred dvorom dva kola igraju: 170
U jednome udovica Marta,
U drugome sestrica Jelica,
Marta pjeva, Jelica otpjeva.
Pjeva Marta, što je grlo nosi,
Pjeva Marta tanko glasovito: 175
„Neka, neka, milom bogu 'vala!
„Eto meni vojvode Borete,
„Nosi meni dvije ruse glave:
„Mog Ivana i mog Marijana.
Otpjeva joj mlađana Jelica, 180
Otpjeva joj l”jepo umiljato:
„Neka, neka, milom bogu 'vala!
„Evo meni mile braće moje:
„Mog Ivana i mog Marijana,
„Nose oni glavu Boretinu.“ 185
Kada viđe udovica Marta,
Da ne ide vojvoda Boreta;
Već da ide Ivan i Marijan -
Ona bježi u visoku kulu,
Pa za sobom zaključava vrata, 190
Pa lijže u dušeke meke.
Kad dođoše Ivan i Marijan,
Kad dođoše pred bijele dvore;
Ali dvori jesu zaključani.
Udaraju alkom na vratima; 195
Al' im vrata niko ne otvara.
Naljuti se mladi Marijane,
Pak će nogom udarit' u vrata;
Kako lako udari u vrata
Od jednije troja načinio. 200
Uljegoše Ivan i Marijan,
Unjegoše u bijele dvore,
Uljegoše svojoj miloj majci;
Ali majka u dušeku leži.
Pružiše joj glavu Boretinu 205
Pa joj onda 'vako besjediše:
Na ti majko, glavu Boretinu!
„Mjesto ladne vode iza gore;
„Ne bih li nam, majko, ozdravila,
„Ne bi li ti išto lakše bilo. 210
„Da nam nije od boga grijote,
„A od ljudi velike sramote
„I tebi bi otsijekli glavu;
„Kad si ćela ustrgnuti, majko,
„Dva cvijeta sa ovoga sv'jeta.“ 215
Kada viđe udovica Marta,
Kada viđe glavu Boretinu
Od žalosti jeste zan'jemila;
A drugi je danak izdanula,
Od žalosti za Boretom svojim, 220
Te ga jadna ljubit' ne mogaše;
A treći je danak saraniše,
Saraniše još i ožališe.
Onda bilo sad se pripovjeda.
Ko me čuo bog ga veselio, 225
Ko ne čuo bog mu dao zdravlje.



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

  • Srpske narodne pjesme, skupio po bivšoj Gornjoj Krajini i za štampu priredio Manojlo Kordunaš, Srpska knjižara i štamparija Braće M. Popovića, Novi Sad, 1891., str. 49-56.