Vodu nosi pašina robinja,
za njom šeće beže Mehmed-beže
pa govori pašinoj robinji:
— O, robinjo, oba ti svijeta,
kada dođeš u žensku odaju, 5
ti pomakni sa pendžera platno
da ja vidim našeg paše šćerku.
Kunem ti se bogom istinijem,
ja se skoro u timare spremam,
a prije bih tebe udomio. 10
Govorila pašina robinja:
— Ta ko ne bi, ne bilo ga majci,
al’ ne smijem od paše našega,
jer je paša platno naturio,
a na platnu šipke rasturio, 15
na tetike udario ključe
da mu šćerka ne gleda sokake,
da ne kupi pod pendžere momke.
Tu se beže malo osmjehnuo:
— Ja, robinjo, iz pašina dvora! 20
Ti upitaj gospojicu mladu,
bi li kome lice obećala,
ja l' pašiću, ja li careviću?
To robinja bega poslušala
pa upita gospojicu mladu, 25
ko što joj je beže govorio.
Govorila gospojica mlada:
— Sjedi, more, babova robinjo,
ko je tebe tome svjetovao?
Nikom ne bih poklonila lice, 30
samo jednom begu Mehmed-begu,
a bih davno, kad bi dao babo.
To robinja begu kazivala,
beg robinji bakšiš učinio.
Sait Orahovac: Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine. Sarajevo: "Svjetlost", 1968. (Biblioteka Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine), str. 771-772.
