Vodene sile

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Simo Matavulj


Vodene sile


(IZ PRIMORJA SJEVERNE DALMACIJE)


Zimnjeg večera, poslije osam časova vožnje na kolima po jaku vjetru, stigoh u primorski grad X, u kome sam prije toga bio još jednom u djetinjstvu. Noćih u gostionici i ustadoh rano da obiđem grad. Nebo osvanu vedro, vjetar bješe utolio. Obiđoh mjesto za nepun čas, pa otidoh na obalu. More je bilo još malo nemirno; vali su se pjenušili, ali sve manje i sve sporije valjahu se ka obali. Pristanište je bilo puno brodova jedrenjaka. Meni je veoma ugodno naći se tako rano u kakvu pristaništu i posmatrati buđenje prirode i mrnarskog ljudstva. Ali tek što sjedoh, navrnu mi se njeki čovjek, nudeći mi krijumčarskog duvana. Uzalud sam ga odbijao, on me je molio da kušam bosanskoga, crnogorskoga, arbanaskoga - od svake te vrste imao je pomalo savijena u harti'cama, koje je vadio iza šarenoga pojasa. Bijaše čovjek čudna obličja i odijela, te da nije govorio "naški", primorski, ne bih rekao da je Primorac, a po nošnji ne bih mogao pogoditi koga je staleža. Visok i suh, ćosav, dugačkih obraza, crvene kose i obrva, većma ličaše na Nijemca, nego na Dalmatinca. Imao je na sebi mrnarsku bluzu i kapu, turski pojas, suknene težačke čakšire i opanke, sve to iznošeno, izlinjalo. Kad se jedva uvjeri da mi ne treba duvan, onda mi ponudi drugu uslugu.

- Hoćeti li, šjor, da vas provezem po moru, - da vas odvezem u dragu?

- U kakvu dragu?

- U našu, ovamo nalijevo. Svaki stranac ide da je vidi.

- A šta ima da se vidi u njoj?

- Ljepota od naravi, šjor! Velike stijene, pećina i ... onako, velika ljepota!

- A imaš li svoj čamac i je li spretan?

- Kako ne bih imao, kako da nije! Ja vozim ovu gospodu.

- Ma ti nijesi odavde?

- Kako da nijesam, bog s vama! I otac mi se rodio ovdje i djed, - samo da zapitate za familiju Sep.

Sep! Nikada ne bih pomislio da ima tako prezime u Primorju. Govoreći, Sep je mrdao i rukama i nogama, bekeljio se, treptao očima, - pravi majmun. Prohtje mi se da ga posmatram, te više zbog toga, nego da vidim dragu, pristadoh na njegov prijedlog. Rekoh mu:

- Idi spremi čamac, ja ću odmah doći.

- Eno ondje, šjor, ispod onoga Talijanca. Samo gledajte gdje ću ja sići, - reče Sep i otrča pravcem ka jednom tovarnom talijanskom brodu, i tu se spusti sa izidane obale.

Kad ja dođoh, a to Sep sjedi na sredini velike tovarne barke, kojoj, i kad je prazna, trebaju najmanje dva veslača. Ali, prije nego što nješto rekoh, odobrovolji me on svojim majmunskim pokretima i izrazom bezobraznosti i plašnje. Začavrlja:

- Ovo je sigurnije, šjor! Moj je čamac na opravci, a ovo je sigurnije. Ništa se ne bojte, samo sjedite, pa ćete vidjeti da ćemo letjeti kao strijela. Izvolite, evo, na!

Oduva prašinu sa daske na krmi, spopade glomazna vesla i skretaše barku bokom ka stepenicama da mi, tobože, bude lakše ući.

Uđoh i sjedoh na krmu. Sudeći po Sepovim uzanim grudima i slabim mišicama, zamišljao sam da će se velika barka jedva odmicati, nadao sam se da će mi ta borba tananog Sepa protivu silnog tereta biti zabavna, ali kočoperni đavo bješe kud i kamo snažniji nego što se činilo. Sjede prema meni, baci kapu i zavrnu rukave, oduprije se stopalima i zavesla; nabrekoše mu mišične i vratne žile, crvene pjege na obrazima raskolaše se do grudi, bijele oči izbuljiše se da štrknu, krupne kapi znoja navriješe, ali barka zbilja lećaše kao strijela. Za časak izađosmo iz pristaništa. Sep prekide veslanje da bi mogao rukom pokazivati brodove, putove što izvode iz grada u okolna sela, crkve, groblje na lijevom kraju. Doznadoh sav skorašnji ljetopis gradski, - ko je umro, koji je trgovac bankrotovao, kakav se grozni skandal dogodio sa njekom opštinskom babicom, gdje su se sukobili žbiri i kontrabandijeri iz grada, itd.

Sep naveze nadesno. Nakon pola časa uđosmo kroz tijesnac, kroz koji je more prodrlo i načinilo mali gotovo okrugao zaton, zatvoren visokom, okomitom liticom. U toj prirodnoj ogradi, svuda naokolo, ispred gole litice izdigla se bješe druga niža ograda od tanke magle. U zatoniću more bješe mirno, glatko kao ogledalo. Jedna polovina bješe u sjenci, druga jako osvijetljena te se boje preljevahu. Baš na sumeđi sjenke i svjetlosti, za čovječju visinu nad morskom površinom, zinula osrednja pećina. Videći na mome licu da sam ugodno iznenađen, Sep brzo uputi barku ka pećini, a mene zapita, sav blažen:

Je l' te da vas nijesam prevario da je naša draga ljepota od naravi? Svi stranci ovamo dolaze!

Opazih gdje pri vrhu jure gomile sitnijeh riba, a dublje zamijetih krupnijeh gruja, lica, kostelja, zubataca. Čudio sam se što nema ribara, ali mi Sep objasni da je draga bogata ribom samo njekih dana, ponjekad samo za njekoliko časova, pa i za kraće. To se, veli, ne može nikada predvidjeti i bog sam zna od čega je to, uopće iz riječi Sepovih mogao sam razabrati da draga nije čista od nečistih sila.

Pod pećinom nije se imalo šta vidjeti. Sep se prope i viknu: "O-o-o!", ali je odjek bio slab. Ja nazrijeh kroz maglu, na drugoj strani, uzanu stazu, koja se lomila na novet uz golu liticu. Rekoh Sepu da vozi onamo. Staza je bila suviše vrletna, na mjestima je lazila preko golih, glatkih krševa.

- Kud izvodi ova tražina? - zapitah Sepa kad stigosmo.

On slegnu ramenima.

- Sigurno nikud. Po svoj prilici, to su njekad načinili ribari, tražeći gore drva.

Ja iskočih iz barke i počeh se penjati. Sep me stade preklinjati da se okanem vratolomije, a kad mi u tome kliznuše noge, začuh kao groktanje svinjsko, - na to je nalikovao smijeh Sepov. Još jednom pokuša da me odvrati od daljega penjanja, pa pođe i sam za mnom, pa me preteče, pa pouzdan, lak, čas mi pružaše ruku, čas me opominjaše.

Gore bješe prostrana poljana; na ivici njenoj, daleko od mjesta gdje izađosmo, bješe koliba, pred kojom sjeđaše njeko. U dnu poljane vidio se zaselak. Ne bi mi žao truda, jer je pogled bio lijep na morsku pučinu, na ostrva i na grad. Učini mi se da će pogled biti ljepši od kolibe, te se uputih k njoj. Sep me stade odvraćati, pa pođe. Pred kolibom sjedio je postar težak i krpio je mrežu. On izvadi iz usta lulicu i pogleda nas crnim velikim očima, pogleda nas trenutno, zlijem pogledom, kakav se ne zaboravlja. Vidjeh na Sepu da se nješto snebiva, ali se usilova i nazva:

- Valjen Isus, Lovriću!

Stari nješto promrmlja, a mi mu okrenusmo leđa gledajući preko drage. Sep poče živo objašnjavati o morskim strujama, pličinama, grebenima, - poče pokazivati kuda prolaze parne i veće lađe, a kuda manje. Ja sam mislio o njegovu zagonetnom pretvaranju, jer očevidno mi bješe da je on dobar znalac gornjega kraja kao i staroga Lovrića, s kojim ne bješe u prijateljstvu, a onamo se gradio da nikada nije bio gore. Našto to?

- Ti si bio više puta ovdje? - zapitah ga.

- Baš i nijesam! - odgovori Sep, prekinuvši svoje predavanje o moreplovstvu, pa ga nastavi.

- A poznaješ ovoga staroga? On slegnu ramenima i dodade pokazujući na zaselak.

- Pa ono su Lovrići!

Stari je sjedio prislonjen leđima na kolibu; noge mu bjehu pružene a pokrivene mrežom, koju je krpario drvenim šiljcima. Svakog je časa vadio lulicu iz zuba i pljuckao. Bio je dugačkih obraza, obraslih prosijedom, od njekoliko dana nebrijanom bradom. Imao je orlovski nos, zdrave, lijepe zube i, kao što već rekoh, nemio pogled. Bio je u primorskoj, težačkoj nošnji, dosta čist.

Odjednom Lovrić diže glavu.

- Koji vas je vrag doveo ovamo? ... Jeste li iz grada?

Ne znađah pitaše li mene, ili obojicu. Sep odgovori:

- Došli smo da vidimo ima li ovuda kakva kontrabanda, jer smo doznali da ovamo ima. njekih starih lupeža, jataka kontrabandijerskih.

To rekav, Sep se pruži potrbuške i podnimi se na dlane prema Lovriću, i stade ga gledati čikajući.

Lovrić se sarkastično osmijehnu, u njegovim đavolskim očima bješe sarkazma, preziranja, prijetnje. Iako star i nepomičan, činjaše mi se onoga časa kao spreman da kidiše na Sepa. A ovaj se malo strese. Nevjerovnom mirnoćom stara odgovori:

- Križa mi, moglo bi biti da si ti žbir, ali je bezobrazno od tebe da to kažeš za gospodina.

Načiniv ljubazno lice, okrete se meni:

- Vi ste sigurno iz... ?

Kazah mu se. On mi ponudi sklenicu s rakijom, a kad ja odbih, zaiska mi duvana da napuni lulu. Sep uze zviždati, pa zapita:

- A mene ne nudiš?

Stari se načini da ne čuje i nastavi razgovor sa mnom. Sep nastavi zviždukanje. Odjednom viknu:

- Što gledaš preko mene, a? A, stari đavole? Vidiš li vodene sile, ne?

Lovrićev zli pogled bješe zbilja upravljen preko glave Sepove. Ovaj sjede i podvi note. Stari se okrete meni:

- Jedno je što čovjek vidi a toga nema, a drugo je što ne vidi a toga ima! A ovo je fakin, gad od gada!

Sep zapjeni. Istinski se naljuti, ali se ponovo usilova da prijeti

- A ti si mi plemić od plemića, je li, lupežu stari!... Nemoj ti, znaš... nemoj jer ti neće pomoći tvoje vodene sile!

Ja se umiješah:

- Šta je vama? Kakvi su to razgovori? Kakve vodene sile!?

Sep ustade govoreći:

- Pa on to kaže. On ima s njime posla. One su mu i uzele noge!... Vi ne znate da su Lovriću obje noge uzete, te ne može ni na koljenima laziti, a ipak viđa se svuda ovuda. Kažu: nose ga vodene sile!

Lovrić ga gledaše s neiskazanim preziranjem. I reče mirno:

- Odnijeće tebe vrag, a prije, a poslije! To ti se piše!

Sep se uzvrpolji i očigledno ne znajući šta će reći, zabrblja:

- Eto gospodin ne vjeruje da ima vodenih sila!

Lovrić se zagleda u mene. Sep mi je davao njeke znakove rukama. Najposlije rekoh:

- Pa, molim te, prijatelju, objasni mi, kakve su to vodene sile!

Lovrić pokaza rukom maglu oko zatona.

- Dakle, ti maglu zoveš vodenom silom, - rekoh, smijući se.

On zamaha glavom i započe:

- Ono su one! Vidite kako su zahvatile cijelu dragu? Juče su bile na drugom kraju, večeras, noćas, sjutra biće ko zna gdje i činiće što ih je volja... Vidite da nad cijelom dragom nema ni jednog jedinog galeba, iako je u ovo doba ribe izobilja... Je l' te da ima puno riba? Vi ste se provezli onuda? A 'tice znaju, galebovi znaju dobro šta su vodene sile, jer one idu u kovitlac sve ovako.

I pokaza prstom kako se savija gužva.

- Dakle, one se uvijek vide, uvijek su kao magla? - zapitah ga.

- A, to ne. Ponjekad se izvije kao najtanji nit, kao paučina, i to je jedna vodena sila. Ponjekad ništa ne vidiš, samo ih čuješ.*) Ali ovo je sad njihovo zborište. Ovo će biti takva oluja, da će se pušiti nebo i zemlja!

Sep je slušao sa razjapljenim ustima. Meni je već bilo dosta. Bacim starom napojnicu i uputim se.

- Molim vas - viknu Lovrić i diže uvis tri prsta. - Stanite malo. Kad uđete u brod, vi, gospodine, uhvatite se sa tri prsta desne ruke za grlo, i držite se tako sve dokle se ne izvezete iz drage, a vozite sredinom!

- Dobro, dobro! Zbogom!

Dok silažasmo, svašta mi se vrzlo po glavi o tijem ljudima, ali ništa nijesam mogao izvesti načisto. Za Lovrića sam i na prvi pogled pomislio da je pijanica, ali ni po čemu nijesam mogao suditi da je pomjerene pameti. Ali tek mi je Sep bio zagonetan. Po svemu mi se činilo da Sep vjeruje u "vodene sile" kao i to da je Lovrić vidjelac.

Htio sam da odmah stvar razbistrim, zato, uskočiv u brod, počeh:

- Tako ti svetoga križa, Sepe, da mi nješto pravo kažeš!

- Molim vas, šjor, da ništa ne govorimo, dokle se ne izvezemo iz drage, - odgovori Sep.

Ja digoh oči, (jer stupajući u brod, ne bjeh pogledao Sepa), i što tada vidjeh učini da prsnem u smijeh.

Sep je lijevom rukom držao vesla, a trima prstima desne ruke, tačno po propisu Lovrićevu, uhvatio se za grlo.

Odavno mi ne dođe da se tako slatko nasmijem, i moj se smijeh razlijegao po pustom i "ubetnom" zatonu, posred "vodenih sila".

A Sep me gledaše sa mržnjom, što obično biva kod prostih ljudi kad ismijavaš njihove predrasude.

Najzad on "zašija" lijevijem veslom. To je bilo sasvijem u redu da skrenemo, ali kako će odmicati tolika brodina, kako li će veslati teškijem veslima, ako se bude držao propisa!?

Nijesam dugo čekao odgovora. Sep morade spustiti desnu ruku i njom uzeti drugo veslo, ali nakon prvog odboja, on se opet brzo uhvati za grlo. Da bih ga odobrovoljio, priđem i uzmem desno veslo.

Tako smo veslali ja i Sep; on lijevom rukom, a ja objema; on držeći se za grlo, a ja smijući se iz grla.

I tako iziđosmo iz zatona.

Sep duboko uzdahnu, prekloni glavu i spusti ruke niza se.

Tako je ostao valjda pet minuta.

Sa širine poče pirkati postuden vjetar. Nebo je bilo svuda vedro kao i pri polasku, samo oko sunca uhvatila se tanka maglena mreža.

- Kakav li će biti ovo vjetar, Sepe? On kao da ne ču moje pitanje, nego lagano diže glavu i reče:

- Gdje zapovijedate da vas iskrcam?

- Ondje, gdje si me i ukrcao.

I on prionu svojski, upravljajući brodinu ka sredini obale, dokle je bilo razmaka oko sto sežanja.

Poznao sam da jedva čeka da me se otarasi. Odjednom, Sep načini ljubazno lice i započe:

- Ako zapovijedate, šjor, da vam nabavim još boljeg duvana?

- Hvala, Sepe, ne treba mi. Ali ako hoćeš da ti dam dobru napojnicu, kaži mi šta ti imaš sa starijem Lovrićem?

- Kako, šta imam sa Lovrićem!? - ponovi Sep i njegovo dugačko lice postade duže, baš kao da ne razumjede, e "imati šta s kim" znači biti u zavadi.

- Tako mi svetog sakramenta, nemam ništa s njim!

- Kad si se ti s njim pošljednji put sastao?

- Ja s njim? - zapita Sep, tobož u čudu, a na licu mu se proli strah. - Tako mi...

- A zašto si ga onako grdio?

- A-a, to vi mislite! - veli Sep razvlačeći tanke usne, pa skrenu zjenicama nastranu, kao što čini čovjek kad se domišlja. - Znate... ovaj... Lovrića treba razdražiti, ako ćete da vidi ono, da govori ono...

- Tako! - rekoh podrugljivo. - Čudna stvar! Treba ga psovati da postane vjedogonja!... Dakle, Lovrić nije lud, nego od istine barata sa vodenim silama? Dakle, zbilja ima vodenih sila i ti vjeruješ u njih?

Sep se prepodobi i stavi obje ruke na grudi.

- Tako mi svetoga križa i presvetoga sakramenta, šjor! - ali se zbuni, nije znao šta će potvrditi tijem teškim zakletvama. Pa onda pade u vatru i zasu riječima:

- Molim vas, šjor, sve će vam mjesto kazati da Lovrić, na primjer, pogađa, na primjer, svaki fortunal (oluju). A najposlije nemojte vjerovati na moju riječ, ni na čiju, nego ćete vidjeti. (Sep izvrati glavu k nebu.) Eto, na primjer, nema nikakva znaka o promjeni vremena, a vidjećete noćas. Tako je on rekao...

To su bile pošljednje riječi između nas dvojice...

U kafani nađoh se sa jednim poznanikom kome ispričah doživljaj.

- Ah, taj šarlatan Sep! - reče poznanik. - To je ne samo najveći nego upravo jedinstveni kontrabandijer u našem mjestu. On je pravi mučitelj carinskih stražara... Poznajem i Lovrića. Za njega zbilja postoji legenda da ga viđaju na najudaljenijim krajevima, a da sam ne može da ide. Ja mislim da on nije baš sasvim uzet, već da može da se vuče. Ali glavno je to da je baš taj Lovrić priznati vođ kontrabandijera. Moguće da se on pretvara da je lucnut, a može biti da i jest. Iz toga što ste vi ispričali ja zaključujem da je Sep morao odati stražarima njekoga od svojih drugova, a da sa sebe skine sumnju, što nije rijedak slučaj među tom vrstom ljudi. Tijem se samo može istumačiti njegovo ponašanje, koje pokazuje da mu savjest nije čista. A Sep i mrzi Lovrića, i boji ga se u isto vrijeme.

S večera se promijeni vrijeme. Oluja je bivala sve to jača. Oko ponoći nastade pravi urnebes. Ja sam s prozora posmatrao mračno pristanište, gdje su vali prepljuskivali lađe.

Dakle, Lovrić je ipak pogodio da će "vodene sile" iste noći načiniti veliki "fortunal".

Ne znam koliko je oluja trajala, jer sam legao, ali znam da nijesam nikad imao strašnijih snova.

Cijele noći imao sam posla sa vodenim silama, koje su me pohodile u nevjerovatnim oblicima. Bilo ih je tankih kao paučina i debelih kao mišica. Sve su me kinjile, a jedna najviše. Ta najveća mučiteljka imala je veličinu i oblik gusjenice a glavu Sepovu.

I kad se probudih, prva mi je riječ bila:

"S vragom vjedogonje i vodene sile!"