Visoki Stevan i car Bojadin

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Zakukale dvije kukavice
U Kruševu na bijeloj kuli,
A na kuli slavnog car-Lazara.
To ne bile dvije kukavice,
Već su bile dvije udovice:
Vjerna ljuba slavna car-Lazara
I Jelica Miloševa ljuba,
Mila šćerca carice Milice,
Udovice obje od Kosova.
kale su tri bijela dana,
Kad četvrto jutro osvanulo,
Progovara carica Milica,
„Šćeri moja, Jelisavka mlada
Plakat nemoj, nama fajde nema;
Da plačemo, da se sakoljemo,
Neće doći, što smo izgubili,
Sunce zađe i opet izađe,
Ko pogine ne dolazi više;
Mi smo naše dobro izgubili
Na Kosovu ne zelenilo se!
Izgubismo slavna car-Lazara,
Izgubismo vojvodu Miloša,
Izgubismo sve srpske vojvode,
I naše se preuzelo carstvo
S Nemanića na Otmanovića;
I moje je čedo zarobljeno
Juroš mladi od sedam godina,
Zarobi ga Brankoviću Vuče,
Odvede ga stolu i Stambolu,
Predade ga Turcima u ruke;
A starijeg od Juroša sina,
Milog sina visokog Stevana,
Evo ima dvanaest godina,
Spremila sam njega u Rusiju
Da nauči velike nauke,
Pak on za to ni dočuo nije,
Đe je njemu babo poginuo
I moj zete vojvoda Miloše,
Izginule sve srpske vojvode
I naše se preuzelo carstvo.
Šćeri moja, moj milostan sine
Dohvati mi divit i kalema
I hartije knjige bez jazije,
Da napravim knjigu šarovitu,
Da opravim u zemlju Rusiju,
Mome sinu visokom Stevanu
Da mu kažem što je i kako je
Ne bi li se Stevu ražalilo,
Ne bi li se kralju ražalilo,
I gospođi rusijskoj kraljici,
Da zaište kuvet i topove,
Da zaište haznu i džebanu;
Da pohodi svoju babovinu.
Da posveti mila baba svoga,
Da pogubi Brankovića Vuka:
Da izbavi Svoju milu majku,
Da je staru ne pogaze Turci;
Da prihvati svoju sestru milu
Da je mladu ne obljube Turci;
Da prihvati haznu Lazarevu,
Da je sada ne odnesu Turci.“
A kad začu Jelisavka mlada,
Dohvati joj divit i kalema
I hatrije knjige bez jazije,
Pa gospođa knjigu napravila,
Pa je šalje u zemlju Rusiju,
A na ruke svome milu sinu,
Svome sinu visokom Stevanu,
Ovako mu govorila majka:
„O moj sine, visoki Stevane
Zar ne čuješ, moj milostan sine,
Đe je tebi babo poginuo
Ostala ti udovica majka!
Zar ne znadeš moj milostan sine,
Đe je tebi Miloš poginuo,
Ostala ti udovica seka,
I naše se preuzelo carstvo
S Nemanića na Otmanovića,
Izginule sve srpske vojvode!
Da si brže u Kruševo, sine;
Zamoli se rusijskoj kraljici,
Nek ti dade kuvet i topove,
Nek ti dade vojsku silovitu,
Te pohodi svoju babovinu
I izbavi mila brata svoga,
Što su ti ga zarobili Turci;
Zarobi ga Brankoviću Vuče,
Nevjeru je caru učinio,
Nevjera mu i kod Boga bila,
Što obori cara i državu
I zarobi mog sina Juroša,
Predade ga caru od Stambola,
Da ja kukam i suze proljevam.
Ako Bog da, moj milostan sine
Te izbaviš dijete-Juroša
I pogubiš Brankovića Vuka,
Da ja vidim za života moga
Svoga sina dijete-Juroša,
Da ga vidi za života majka,
Pa nas vodi u Rusiju, sine,
Da ti hraniš za života majku,
Da me staru ne pogaze Turci
Da izbaviš svoju sestru milu,
Svoju sestru Jelisavku mladu,
Da je mladu ne obljube Turci.“
Kad je taku knjigu napravila,
A pod knjigu knjigonošu nađe,
Pak je spremi u zemlju Rusiju.
Kada knjiga u Rusiju siđe,
Do bijele Stevanove kule,
U lijepo dolazila doba,
Kada 'tice zapjevaše rane;
Uranio visoki Stevane,
Pak šećerli kafu doranio
I popio na jutro rakiju,
Dok zadrma alka na vratima,
A zavika visoki Stevane,
Te doziva svoju pravu slugu:
„Milutine, moja prava slugo,
Ti poleti na mermer-avliju,
Te otvori na avliji vrata;
Pokucuje alka na vratima,
To će biti knjigonoša laka”.
Poletio Milutine sluga,
Pak udari niz bijelu kulu,
Dok on siđe na mermer-avliju,
Na avliji otvorio vrata,
Dok upade lako knjigonošče,
Za njim sluga pritvorio vrata,
Pa ga uze za bijele ruke,
Odvede ga na bijelu kulu,
Đeno sjedi visoki Stevane.
Kako dođe lako knjigonošče,
Pokloni se i dva i tri puta,
Poljubi mu ruku i koljeno,
Na koljenu knjigu ostavio,
Ruke previ natrag se istupi,
Pa ga dvori kao starijega,
A Stevan je knjigu prihvatio
Krvav pečat na njoj razlomio.
Kad vidio što mu knjiga kaže,
Uz obraz mu plamen udario,
A niz obraz suze protočio,
Objema se rukam' podnimio,
Pak se misli što će i kako će.
Kad ujutru jutro osvanulo,
Osvanulo i granulo sunce,
Uranio visoki Stevane,
Pak na sebi izvrati haljine,
Izvratio svilenu košulju,
Izvratio kadifli dolamu,
izvratio kovče i čakšire,
Izvratio kalpak i čelenku,
Pak eto ga niz bijelu kulu,
Te on ide kraljičinu dvoru,
Opazi ga gospođa kraljica,
Sa pendžera sa bijele kule,
Pa govori dženeralu svome:
„O moj sine, Petre serašćere!
Evo ozdo visokog Stevana!
Stevan šeće satli neveselo,
Objema se rukam' podbočio,
Nešto mu je do nevolje ljute,
Susretite visokog Stevana,
Dovedite meni u odaju,
Da ga pitam što je neveseo.
Kad dočuo Petre serašćere,
On udari niz bijelu kulu,
Pa susreta visokog Stevana,
Njemu Stevan božju pomoć daje,
Dženeral mu prihvatio zdravlje,
Pa ga pita što je i kako je,
Al' mu Stevan kazivati ne šće.
Kad go viđe Petre serašćere,
Uze njega za bijelu ruku,
Odvede ga gospođi kraljici.
Kada dođe visoki Stevane,
Tri puta se smjerno poklonio,
Gospojici poljubio ruku,
Ruke previ natrag se istupi,
Da podvori svoju gospojicu,
Gospa mu se dvoriti ne dade,
No ga sjeda sebi uz koljeno,
Bijelom ga zagrlila rukom,
Zagrlila pa ga poljubila,
Pa ovako njemu govorila:
„O moj sine, Carević-Stevane,
Što je tebi za nevolju ljutu,
Te proljevaš suze od očiju,
A izvraćaš na sebi haljine?
Kamo tebi debeo dorine,
Što ne jašeš debela dorina?
Što si mi se tako porušio?
Ali ti je nestanulo blaga?
Ali, sine, čohe za deranja?
Ali si se poželio baba?
Ali svoje ostarjele majke?“
Kad dočuo visoki Stevane,
Dodade joj knjigu šarovitu.
Kad viđela gospoja kraljica
Što govori knjiga šarovita,
Od jada je zaboljela glava,
Pa doziva Petra serašćera:
„O moj sine, Petre serašćere,
Evo tebi trista hiljad' vojske,
I evo ti kuvet i topovi,
I kumbare, čim pale gradove,
I evo ti hazna i džebana,
Te poslušaj Carević Stevana,
Nek pohodi svoju babovinu,
Ne bi l' svoje prihvatio carstvo
Od Turčina car' Otmanovića.“
Kad dočuo Petar serašćere,
Ovako je gospi govorio:
„Naša kruno, gospođo kraljice,
Da je njima carovati dato,
Tu je bilo dobrijeh junaka,
Ne bi svoje upuštali carstvo
Ti ne spremaj silovite vojske
Jer ćeš svoju izgubiti vojsku!
Nije Stevan junak od mejdana,
Nije junak koga kažu ljudi.
Kad je junak visoki Stevane
I on more vojskom upravljati,
Pohoditi svoju babovinu,
Pošalji ga u našu planinu,
Đeno ima zeleno jezero,
U jezeru nesita aždaja,
Koja ždere konje i junake,
Nek pogubi nesitu aždaju.
Ako njemu dobra sreća bude,
Te pogubi nesitu aždaju;
Podaj njemu vojsku i topove,
I ja ću te poslužiti, gospo,
I pred vojskom u Kosovo sići
Od Turaka jada pograditi.“
A kad doču gospođa kraljica,
Progovara Carević-Stevanu:
„O moj sine, visoki Stevane!
Tebe kažu da si junak dobar,
Ti otidi u našu planinu,
Te pogubi nesitu aždaju,
I donesi od aždaje glavu,
Jer u mene ne ima junaka,
Da aždaji na mejdan iziđe,
Za to sam se pouzdala u te,
Ne bi li mi pogubio guju;
Ako tvoja dobra sreća bude,
Te pogubiš šarovitu guju,
Daću tebi silovitu vojsku
Da pohodiš svoju babovinu,
Pak što tebi Bog i sreća dade.“
Kad dočuo visoki Stevane,
Od zemljice na noge skočio,
Pa gospođi poljubio ruku,
Britku sablju prihvati u ruku,
Pak udari niz visoku kulu,
Te otide do konja dorina,
Prihvati ga za oba dizgena,
Izvede ga iz topla podruma,
Poteže mu na toke kolane,
Sva četiri jedan po drugome,
A najposle ibrišim tkanicu,
Što mu konja od kolana čuva,
Pak posjede debela dorina,
Oćera ga na višu planinu
Do jezera do vode studene.
U lijepo dolazio doba,
Kada žarko orgijalo sunce,
Izišla je šarovita guja,
Na obalu naslonila glavu,
Na obalu na zelenu travu,
Pak zaspala prema žarku suncu.
Kad opazi visoki Stevane,
Začudi se šarovitoj guji.
Kolika je šarovita gyja,
More konja obzinuti živa,
Živa konja i dobra junaka
Pak ustavi bijesna dorina
I ovako njemu govorio:
„Moj dorate, moje desno krilo!
Vidi, dobro, šarovitu guju!
Lako kroči, a polako puši,
Nemoj ljute probuditi guje,
Da nas oba ne proždere guja.“
A Stevanu dobra sreća bila,
Mudar mu se dorat dogodio,
Lako ide, a još lakše puše,
Privuče se šarovitoj guji
I on ljutu ne probudi guju..
Kada priđe visoki Stefane,
On je britku sablju povadio
Od muškijeh od devet pedalja,
Pak udari šarovitu guju,
I gujinu odsiječe glavu,
Dok jezero krvlju zamutio.
A kada se probudila gyja,
Praćaka se po vodi jezeru,
Iz jezera dohvati dorina,
Obori ga u zelenu travu,
A dobar se doro dogodio,
Pak iz trave na noge skočio,
I pobježe poljem širokijem,
Za njime se naturila gyja,
Naturila od aždaje glava,
Izvija se nebu pod oblake,
Dok dostiže debela dorina.
A kad viđe visoki Stevane,
Đe on guji uteći ne more,
On povrati bijesna dorina,
A poteže perna buzdovana,
Na kome je sedamdeset pera,
Sedamdeset pera i četiri,
Pak udari od aždaje glavu.
Pribode je u zelenu travu,
Na deset je nagonio pera,
Pa podiže perna buzdovana,
I na njemu od aždaje glavu,
Odnese je u zemlju Rusiju,
Kad donese Petriburgu gradu,
Opazi ga gospođa kraljica,
Pa govori Petru serašćeru:
„O moj sine, Petre serašćere,
Ev' odovud Carević-Stevana,
Đe on nosi od aždaje glavu,
Poletite pa ga susretite,
Nek ne nosi u avliju glavu,
Nek pribode u zelenu bašču.“
Susrete ga sedam đenerala,
I pred njima Petre serašćere,
Susretoše pa ga razjahaše,
Ruke šire, u lice se ljube
Za junačko pitaju se zdravlje;
Topuz baci u zelenu travu,
I na njemu od aždaje glavu.
Kad viđela gospođa kraljica,
I ona mu ide u sretenje,
Pak Stevana rukam' zagrlila,
Zagrlila, pa ga poljubila,
Uze njega za bijele ruke,
Odvede ga na bijele dvore,
Donese mu pivo i jestivo,
Dobro piše, dok se napojiše,
Ovako mu gospa govorila:
„Mio sine, Carević-Stevane
Bog ti dao i ko te rodio!
Kad si meni želju ispunio,
Pogubio šarovitu guju,
Daću tebi što sam govorila.“
Pak mu dade trista hiljad' vojske,
I pred njome Petra serašćera,
I dade mu kuvet i topove
I kumbare čim pali gradove
Pak pohodi svoju babovinu.
Otalen su polazili bili,
Podigoše svilene barjake,
Udariše u vojsci sviralke,
Ode vojska do Petrovca grada,
U Petrovcu na konak panuli,
U polju je tabor učinio;
Ode Stevo od Petrovca kralju,
Pod kulu mu zaćera dorina,
Opazi ga lijepa đevojka,
Pa ovako cura govorila,
Svome babu đeneralu Pavlu:
„O moj babo, Pavle đenerale
Vidi ozdo bijesna junaka,
Po imenu Carević-Stevana,
Blago majci, koja ga rodila!
I sestrici što se kune njime,
I đevojci kojoj bude suđen.“
A kad doču od Petrovca kralje,
On dočeka visokog Stevana,
Izvede ga na bijelu kulu,
Tu je njega dobro dočekao,
Pa govori visoki Stevane:
„Gospodine, od Petrovca kralje
Eto tebi knjige šarovite,
Dobro vidi što ti knjiga piše.“
Kad vidio od Petrovca kralje
Što mu knjiga šarovita kaže,
Ovako je njemu govorio:
„O moj sine Carević-Stevane
Ako ćeš ti mene poslušati,
Što ću tebi nešto govoriti,
Pak ću i ja tebe poslušati:
Ti imadeš hata plemenita,
A ja imam mladu bedeviju,
Da mi puštaš hata na kobilu,
Ne bi li se parip umetnuo,
Nek imadem od boja paripa,
Da ga hranim za duga mejdana.“
I Stevan mu vjeru založio,
Da mu pušti hata na kobilu;
A to kralje jedva dočekao,
Pa se vrati u nove odaje,
Te on spravlja gospodsku večeru,
Donese je Carević-Stevanu,
I donese vino i rakiju,
Zameđeno i zašećereno.
Dok je Steva večer večerao,
Povrati se od Petrovca kralje,
Te dovede lijepu đevojku,
Svoju šćercu od srca rođenu,
Okićenu sitnijem dukatim',
Dovede je Stevi u odaju,
Pak za njome zatvorio vrata,
Zatvorio i zamandalio.
Kad uljeze lijepa đevojka,
Stevanovu poljubila ruku,
Savi mu se na bijelo krilo,
Poljubi ga u bijelo lice,
Progovara visoki Stevane:
„Šta uradi od Petrovca kralje?
Ljuto ti se mene prevario!“
Tu se njemu drugo ne mogaše,
No đevojci obljubio lice.
Kad ujutru jutro osvanulo,
On joj skide muhur prsten s ruke
„Evo tebi, moja zaručnice
Ako ti se muško čedo nađe,
Nek se znade otklen mu je babo,
Ime njemu nađenite: Janko;
Ako ti se žensko čedo nađe,
Ime njojzi nađenite: Janja.“
Pak otalen Stevan polazio,
Dade njemu od Petrovca kralje,
Kao vatre trista hiljad' vojske,
I dade mu kuvet i topove,
I kumbure čim pale gradove.
Ode Stevo do Kruševa grada;
Kada dođe svojoj babovini,
Dočeka ga majka i sestrica
Kukajući kano kukavice,
Dočeka ga Banović Strailo,
Ruke šire u lice se ljube.
Tu je Stevan noćcu zanoćio,
Kako sutra bijel dan osvanu,
Ode Stevan u boj u Kosovo.
Kad drmnuše baljemez topovi,
Potiskoše niz Kosovo Turke,
Oćeraše niz Urumeliju
Za punijeh za petnaest dana,
Pak u more naćeraše Turke,
Zaćeraše Šamu i Medini;
Dokle more očim' pregledati,
Turska vojska more presušila,
To je bila od mora otoka,
Ovako im Steva govorio:
„Bjež'te Turci, Šamu i Medini
Đeno vam je đedovina stara,
Ne gazite moje babovine.“
Za njim topuz u vodu bacio,
Na topuzu kletvu učinio:
„Kad se amo topuz povratio,
Onda došli u Kosovo Turci!“
Pa povrati silovitu vojsku,
Ode pravo u Kruševo ravno.
Kad on dođe na bijelu kulu,
Pa pogleda u svoju odaju
U odaji na svoju čiviju,
Kad to visi topuz o čiviji,
Golemu se čudu začudio,
Pa prihvati srčali durbina,
Te pogleda u polje Kosovo,
Kad Kosovo pritisnuli Turci,
Golemu se čudu začudio.
Da Bog pusti iz neba jabuku,
Ne bi mogla na zemlju panuti,
Već na konja jali na junaka.
A kad viđe visoki Stevane,
Od zemljice na noge skočio,
Pa podiže silovitu vojsku
Kako dođe u polje Kosovo,
Dobar junak visoki Stevane,
Dobar junak Banović Strailo,
Dobar junak Petre serašćere,
Junačka je ta kraljeva vojska,
Potiskoše niz Kosovo Turke,
Za punijeh za petnaest dana,
Doćeraše do morske otoke,
Proćeraše Šamu i Medini,
I otoku morsku presušiše,
Bi ti reko i bise zakleo,
Da bi stražnji suhim prelazio
On za njima topuz oturio
I ovako kletav učinio:
„Kad se topuz amo povratio,
Onda došli u Kosovo Turci;
Hajte, Turci, Šamu i Medini!
Đeno vam je đedovina stara,
Ne gazite moje babovine.“
Pak otalen povratio vojsku,
Pravo ode do Kruševa ravna.
Kad on dođe na bijelu kulu,
Kad pogleda u šikli odaju,
U odaju na svoju čiviju,
Kad mu visi teška topuzina,
Iz pera mu sitna voda kaplje,
Golemu se čudu začudio,
Pak poteže srčali durbina,
Okrenu ga u polje Kosovo,
Kad Kosovo pritisnuli Turci,
Oko vode s obadvije strane,
Sve popeli b'jele čadorove.
Začudi se visoki Stevane
Pak od zemlje na noge skočio
I podiže silovitu vojsku,
Odvede je u polje Kosovo,
Pa s Turcima rata zametnuo.
Dobar junak visoki Stevane,
Dobar junak Banović Strailo,
Dobar junak Petar serašćere,
Junačka je ta kraljeva vojska!
Potiskoše niz Kosovo Turke,
Oćeraše niz Urumeliju
Za punijeh za petnaest dana,
Doćera je do morske otoke,
Oćera je Šamu i Medini,
I njome je vodu presušio,
I ovako njima govori*):
„Hajte Turci, Šamu i Medini,
Đeno vam je đedovina stara,
Ne gazite moje babovine.“
Pa za njima topuz otpustio
A na njemu kletav učinio:
„Kad se amo topuz povratio,
Onda došli u Kosovo Turci.“
Te on ode u Kruševo ravno.
Kad on dođe do bijele kule,
Onđe vojsku tabor učinio,
Pa on ode na bijelu kulu,
Kad pogleda u svoju odaju,
Kad mu topuz visi o čiviji,
A iz njega sitna voda kaplje.
Kad to viđe visoki Stevane,
Golemu se čudu začudio,
Pa ovako bio govorio:
„Bože mili, čuda velikoga!
I ja mogu pak i dorat more,
Al' je tako od Boga suđeno,
Ne da mi se povratiti carstvo,
Povratiti moja babovina.“
Pa govori Banović Strailu:
„Sad što ćemo, moja braćo draga,
To se nama vojevat ne dade!
Da idemo do Ušćupa grada,
Kažu onđe da imade vojske,
Da im onđe silu salomimo,
Ne bih li ja brata izbavio,
Moga brata dijete-Juroša,
Da ga vidi za života majka.
Vidite li, moja braćo draga
Vidite li jednog nevjernika
Nevjernika, Brankovića Vuka!
Kad je za me čuo i dočuo,
Da sam došo u polje Kosovo,
Pobjego je do Stambola Vuče,
Da mi ga je uhvatiti živa,
Da njegovu posiječem glavu,
Više ništa ne bih zažalio!“
Progovara Banović Strailo:
„Gospodine, visoki Stevane
Kako sutra bijel danak svane,
Da mi silnu pokupimo vojsku,
Da vodimo do Ušćupa grada,
Sve sijeci careve delije
A na vatri peci Arnaute,
Dobro traži Brankovića Vuka
Ne bismo li njega nalazili.“
Kad je sutra jutro osvanulo,
Podigoše silovitu vojsku,
Udariše niz Urumeliju,
Robe pale sela i varoši,
Vatrom peče Arnaute ljute,
Kazuju mu Arnauti ljuti:
„Gospodine, visoki Stevane,
Zašto naske na muke udaraš?
Ako tražiš Brankovića Vuka,
Ovđe nema Brankovića Vuka,
Pobje'go je do Stambol-kapije,
Do Stambola caru Bojadinu,
Njemu voli care Bojadine,
Njemu voli nego sinu svome,
Pa ga čuva kako sina svoga;
Već ti piši knjigu šarovitu,
Pa dobavi Vuka Brankovića.“
Kad to začu visoki Stevane,
Tu je svoju zastavio vojsku,
Pa se vrati do Kruševa grada,
Te on pita svoje mile majke:
„Moja majko, gospođa Milice,
Ev' imade sedam godinica,
Otkako sam došo iz Rusije
I Turcima jade poradio,
Sve junačke ods'jecajuć glave,
Al' ne mogu potrefiti guje,
Ljute guje Brankovića Vuka,
Uteko je caru od Stambola
I odveo mila brata moga,
Moga brata nejaka Juroša,
Kako ćeš ti mene sjetovati?
Kako ćemo njega izbaviti?“
Kad dočula gospođa Milica,
Ona bješe mudra i pametna,
Pa ovako sinu govorila:
„O moj sine, Carević Stevane,
Dohvati mi divit i kalema
I hartije knjige bez jazije,
Da napravim knjigu šarovitu,
Da je spremam do Stambol-kapije,
Na koljeno Vuku Brankoviću,
Neka ide u polje Kosovo
I povede mog milosna sina,
Moga sina dijete-Juroša,
Da ga vidi za života majka;
Ja ću njemu obećati ključe
Od mojijeh četr'est gradova
I harače od sedam godina,
Dok izbavim dijete Juroša.
Ako Bog da, moj sine Stevane,
Te mi sina izbavimo moga,
Ne bih li ja đecu sastavila
I žalosno srce ukrasila,
Lasno ćemo Vuka namiriti,
Nevjeru će vjera pogubiti.“
Kad je tako sjetovala sina,
Napraviše knjigu šarovitu,
Opremiše do Stambola grada
Na koljeno Brankoviću Vuku.
Kad je Vuku knjiga dolazila,
Te vidio što mu ona piše,
To je Vuče jedva dočekao,
Sve kazuje caru Bojadinu,
Bojadinu gospodaru svome.
Govori mu care Bojadine:
„Moj posinče, Brankoviću Vuče
Ja te sama puštati ne smijem,
Jer će tebe đaur prevariti,
Već da silnu pokupimo vojsku,
Silne vojske stotinu hiljada,
Oba ćemo do Ušćupa sići,
Onđe ćemo zastaviti vojsku,
Moj posinče za petnaest dana,
Dok vidimo dok se uvjerimo,
Je l' istina što nam knjiga kaže,
Pak ćemo mi mijenjat Juroša,
Za ključeve od sviju gradova
I harače od sedam godina.”
Tako Vuče cara poslušao.
Podigoše sto hiljada vojske
I odoše do Ušćupa grada,
Na polju su tabor učinili
I doveli dijete Juroša:
Kad izašlo petnaest danaka,
To začuo visoki Stevane,
Pa ovako majci govorio:
„Sad što ćemo, moja mila majko?
Eto Vuka našeg dušmanina
U Ušćupu u novome gradu,
Doveo je dijete Juroša,
Kako ćemo njega izbaviti“?
Ovako mu govorila majka:
„O moj sine, visoki Stevane,
Ti opravi knjigu šarovitu
Prokletome Brankoviću Vuku
Da ti spremi dijete-Juroša,
Kaži da je na umoru majka,
Sa Jurošem neka i on dođe,
Prije smrti da ja vidim sina,
Moga sina nejaka Juroša.“
Tako Stevo majku poslušao,
I sitnu mu knjigu napravio.
Šta ću vama drugo besjediti,
Dobaviše Brankovića Vuka
I sa njime pet stotin' delija,
Dovedoše dijete-Juroša,
A Stevan se ljutit dogodio,
Pogubio pet stotin' delija,
Savezao Brankovića Vuka,
Izbavio mila brata svoga,
Darovo ga gospoji Milici.
Kad se majka dobavila sina,
Njega ljubi u bijelo lice,
Ne more se lako naljubiti,
Naljubiti i namilovati.
Kad su tako uhvatili Vuka,
Ovako im Vuče odgovara:
„Gospodine visoki Stevane,
Nemoj mene danas pogubiti,
Vodi mene do Ušćupa grada,
Vratiću ti od Turaka carstvo,
Tu je osto care Bojadine
Sa njegovo sto hiljada vojske,
Sa mnom ćeš ga lasno pogubiti,
Pak ti vrati svoju babovinu.“
Kad dočuo visoki Stevane,
To je Stevo jedva dočekao,
Pa podiže silovitu vojsku
I poćera baljemez topove.
Kako dođe do Ušćupa grada,
Na carevu udario vojsku
I Stevanu dobra sreća bila,
(Junačka je ta kraljeva vojska!)
Svu carevu vojsku pogubio,
Vas je Ušćup porobio redom
Sve tražeći cara Bojadina,
Dok on nađe cara Bojadina,
Za perčin ga rukom uhvatio,
A ne znade: je li i nije li,
Jer je mudar care Bojadine,
Sakrio je careve nišane!
Al' da vidiš visokog Stevana,
Kako ga je prihvatio rukom,
Prstenom mu ranu napravio,
Niz obraz mu crna krvca ljeva,
Dovede ga Brankoviću Vuku:
„Drži Vuče tvoga svilengaću,
Da to nije care Bojadine?
Ja t' je ovo, ja t' je koji ovo!
Dok je opet odem u ordiju.“
A Vuče je cara poznavao.
Kako ode visoki Stevane,
Pušta cara Brankoviću Vuče,
Pak ovako njemu govorio:
Gospodine, care Bojadine
Pravo bježi do Stambol-kapije,
Vidiš danas od gorice vuka,
Koji žive proždiraše janjce,
Proždrijeće i mene i tebe.“
Kad on pušti cara Bojadina,
Za perčin je drugog uhvatio,
Kad naljeze visoki Stevane,
Dodade ga visokom Stevanu,
A Stevan ga rukom prihvatio,
Pa ovako Vuku govorio:
„Kopiljane, Brankoviću Vuče
Ovo nije oni svilengaća,
Što sam ga je tebi darovao,
Ti si mene, Vuče, prevario,
Nevjeru si meni učinio,
Kamo njemu rana na perčinu?“
Vuče šuti ništa ne govori,
Dok zavika Banović Strailo:
„Jadan brate, visoki Stevane
Zar ne vidiš da te prevario?
Nevjeru je tebi učinio
I puštio cara Bojadina;
Da Vuk more i da Vuk umije
I tebe bi s glavom rastavio.“
Kad to začu visoki Stevane,
Birdem Vuku savezuje ruke
Od lakata taman do nokata,
Iz nokata crna ljeva krvca,
Odvede ga Krušev-dolu slavnom.
Pak mu onđe odsiječe glavu;
Pak pokupi haznu Lazarevu
I povede svoju familiju
I svog brata dijete Juroša,
Pak i seku Jelisavku mladu
I sa njome svoju milu majku,
Povedoše svu kraljevu vojsku
I odoše u zemlju Rusiju.
Kada prođe Stevan kroz Kosovo,
Na Kosovu kletvu ostavio:
„Bog t' ubio prokleto Kosovo!
Sve po tebi crno trnje raslo,
Po njemu se Arnauti legli!“
Pak on ode u zemlju Rusiju.
Crno trnje po polju poraste,
Arnauti polje pritiskoše.