Visoki Stevan i Vuk Branković

Procvilio sužanj u tavnici

U Stambolu gradu bijelome,

U tavnici Brankovića Vuka,

Po imenu dijete Juroše,

Mio sinak slavna car-Lazara.

Kad se uze na Kosovu carstvo,

I pogibe slavan car-Lazare,

Zarobiše dijete-Juroša,

Dovedoše bijelom Stambolu,

Branković ga u tavnicu baci,

Ne bi li se njemu dodijalo,

Da dobije visokog Stevana.

Kad đetetu kuća dodijala,

A tavnica kuća neobična,

Ono cvili i dnevi i noći.

Gospodstvu se jadno naučilo,

U tavnici gospodstva ne ima,

Guje kolju a jakrepi štiplju,

On cvijelja drvlje i kamenje.

Dok je jedno jutro osvanulo,

Uranila kitna Anđelija,

Vjerna ljuba Brankovića Vuka,

Progovara svome gospodaru,

Gospodaru Brankoviću Vuku:

„Gospodine, Brankoviću Vuče

U priču te postavili Turci,

I dali ti od tavnice ključe!

Što ti držiš sužnje u tavnici,

Tavnica je njima dodijala,

Ev' imade tri bijela dana,

Od kad jedan u tavnici cvili.

Ja ga pušti, ja ga posijeci,

Jer mi đece uspavat ne dade.

Došlo mi je u vodu skočiti.“

Kad dočuo Brankoviću Vuče,

To je njemu vrlo mrsko bilo

Pak od zemlje na noge đipio,

Te uzimlje od tavnice ključe,

Pravo siđe niz bijelu kulu,

A kad dođe do mračne tavnice,

Na tavnici otvorio vrata,

Prodire se Brankoviću Vuče:

„Kome vam je život omrznuo

I danas mu milo poginuti?

Sada ću ja njega namiriti

Britkom sabljom i bijelom rukom.

Progovara dijete Juroše:

„Gospodine, Brankoviću Vuče,

Baš je meni život omrznuo;

Kad je mene porodila majka

U Kruševu u carevu dvoru,

Hranila me medom i šećerom,

Zavijala svilom i kadifom,

Gospodstvu je mene naučila,

Kami ću joj gospodovat ovđe!

U tavnici kući neobičnoj,

Studena je voda do koljena,

A iz vode šaša do pojasa,

A po njoj se džilitaju guje,

Guje kolju a jakrepi štiplju;

Već te molim, Brankoviću Vuče

Kad ste moga babu pogubili,

Pokojnoga slavna car-Lazara

I mog đeda starca Jug-Bogdana

I daidža devet Jugovića

I vojvodu Miloš-Obilića,

I sa njime srpske poglavice,

Pogubite i mene danaske

U Stambolu gradu bijelome!

Ja me pušti, ja me posijeci;

Ako ćeš me puštati na blago,

Daću tebi nebrojeno blago.“

Kad dočuo Brankoviću Vuče,

To je Vuče jedva dočekao,

Pak ovako njemu progovara:

„Đaurine, dijete Juroše

Ne krsti me bez nevolje ljute!

Ja nijesam Brankoviću Vuče,

Nego sam ja beže Brankoviću.

Da ovak'u besu uhvatimo,

Moreš dati što ću zaiskati?

Podaj meni haznu Lazarevu

I podaj mi trideset knezova,

Što harače na Kosovu brane,

Ev' imade sedam godinica

Na sabljama i na buzdovan'ma,

Đauri ga pokupit ne dadu;

Moreš dati od zlata tepsiju,

Što j' oko nje opletena gyja,

Povisoko izdignula glavu,

U zubim' joj alem kamen dragi,

Pak se pri njoj vidi večerati,

Usred noći kako usred dana;

Moreš dati tvoga brata mila,

Đaurina visokog Stevana?“

A besjedi dijete Juroše:

„Sve ću dati, za nevolju ljutu

I za živu na ramenu glavu,

Da ja vidim ostarjelu majku,

Kojano me slatko njegovala.“

Kad zaiska visokog Stevana,

Tad zacvilje dijete Juroše,

A zaplaka kako ljuta guja:

„Kako ću ti brata pokloniti?

Niti znadem đe je, ni kako je;

Kako nas je porodila majka,

Malena ga u Rusiju dala,

Pak za njime mene je rodila;

Kad uzeste na Kosovu carstvo,

Malena ste mene zarobili,

Kako ću ja njega obećati,

Ako bude u Rusiji Stevo,

Što ćete vi od mene činiti?“

Progovara Brankoviću Vuče:

„Đaurine, dijete Juroše,

Došo ti je visoki Stevane.

Eno njega u Kruševu gradu,

Veće piši knjigu šarovitu,

Neka brže iđe do Stambola

I ponese otkupove skupe,

Pak ću njega turit u tavnicu,

A tebe ću opraviti majci,

E se vidi i halali s njome;

Ja ću onda pokupiti vojsku

I za tobom u Kosovo sići,

Da đaure pod harač okrenem.“

Kad dočulo dijete Juroše,

Ludo momče ali mudra glava,

Progovara Brankoviću Vuku:

„Izvedi me iz tavnice mračne,

Vodi mene na bijelu kulu,

Donesi mi divit i kalema

I hartije knjige bez jazije,

Da ja knjigu na koljenu pišem,

Da je spremam mojoj miloj majci,

Da ti spremi mila brata moga,

I ostale otkupove skupe”.

To je Vuče jedva dočekao,

Pa ga uze za bijelu ruku,

Dovede ga na bijelu kulu,

Posjede ga na zlatnu šćemliju,

Pa mu dade divit i kalema

I hartije knjige bez jazije,

Pak dijete knjigu načinilo,

I u knjizi 'vako govorilo:

„O Milice moja mila majko

Eto tebi knjige šarovite,

Od tvog sina dijete-Juroša,

Pošalji mi otkupove skupe.

Ište Vuče haznu Lazarevu

I gospodsku od zlata tepsiju,

Što su na njoj tri draga kamena,

I gospodu trideset knezova,

Što si rza i obraza brani,

Da te tavnu ne pogaze Turci,

I mog brata visokog Stevana.

„(Još on drži na Kosovu carstvo,

Na žalosnoj svojoj babovini)

I njegova bijesna dorina.

Sve sam njemu obećao, majko,

Al' ne mogu mila brata moga;

Vole njega dobaviti Turci,

Neg' veliku haznu Lazarevu,

Ne puštaj ga do Stambola majko,

Jera njega nikad viđet nećeš:

Već ču li me, moja mila majko,

Ti napiši knjigu šarovitu,

Pa je spremi Brankoviću Vuku

Neka ide do Kruševa grada

I povede dijete-Juroša,

Da mu predaš haznu Lazarovu

I ostalo na Kosovu carstvo,

I ostale otkupove skupe,

A tvog sina visokog Stevana

Spremi njega u Rusiju, majko,

Neka bježi i ostavi majku.“

Taman tak'u knjigu napravio,

Pak je dade laku knjigonoši,

Ode knjiga do Kruševa ravna;

Dok eto ti ljube Brankovića

Pak opazi tucak-nevoljnika,

Po imenu dijete-Juroša,

Ali njega poznati ne može,

Nego mu je sile udarila:

„Šta ćeš tude sužanj iz tavnice:

Puno si ti meni dodijao.“

Kad je njemu sile udarila,

Uz obraz mu plamen udario,

A niz obraz suze protočio,

A to gleda Brankoviću Vuče,

Pak se gro'tom beže nasmijao:

„Vidi kada u zemanu dođe,

Đe i sestre braću cvijeljaju!“

Kad to začu kitna Anđelija,

Zacviljela kao ljuta guja,

Uze brata na bijelo krilo:

„A ti li si, moj brate milosni,

A ti li si dijete Juroše!“

Pa ga uze na bijelo krilo,

S njim oplaka i svog baba mila,

Pak na Vuka oči iskolači:

„Gospodine, beže Brankoviću,

Ti pokupi silovitu vojsku,

Silne vojske hiljadu delija

I povedi mene i Juroša,

Da idemo u Kruševo ravno,

Daće mati otkupove skupe,

I pokupi danke i harače.“

U riječi u kojoj su bili,

Dok evo ti knjige šarovite

Od gospoje carice Milice:

„O moj zete, beže Brankoviću

Da si brže u Kruševo ravno

I povedi dijete-Juroša,

Sve ti dajem što si zaiskao,

Da se vidim i halalim s njime.“

A kad začu Brankoviću Vuče,

On pokupi hiljadu delija

I povede dijete-Juroša

I sa njime vijernica ljuba,

Mila sestra đeteta Juroša,

Pravo ode do Kruševa slavna.

A kad dođe Brankoviću Vuče,

I za njime vijernica ljuba,

Za njome je dijete Juroše,

Opazi ih carica gospoja,

Gospa njima pođe u sretanje,

Da prihvati pod zetom paripa,

Ne bi li joj poklonio sina,

A proljeva suze niz obraze,

Al' nevjerni Brankoviću Vuče,

Kad opazi caricu Milicu

Đe proljeva suze niz obraze,

(To ne plače Brankovića Vuka,

Nego sina dijete-Juroša),

Do nje Vuče doćera đogata,

Pa gospoju nogom udario,

Koliko je lako udario,

Sa crnom je zemljom sastavio:

„O Milice, Lazareva ljubo

Sa šta ridaš, suze prolijevaš!

Kamo tebi visoki Stevane?

Jesi li mi sina dobavila?

Da ga vodim stolu i Stambolu!“

Moli mu se gospoja Milica:

„Gospodine, beže Brankoviću,

Otišo je Stevo u Rusiju“

A kad doču Brankoviću Vuče.

On poteže paklenu kandžiju,

Pa je stade udarati njome,

Kuda kuca, sve joj koža puca.

A crna je polijeva krvca,

Oćera je do bijele kule,

A uhvati dijete-Juroša,

Dodade ga svoj vjernoj ljubi:

„Drži njega dok Stevana nađem“

Stoji piska dijete-Juroša,

Jera vidi u nevolji majku,

Doćera je do bijela dvora,

A na stražu ostavi delije,

Da čuvaju kulu i avliju,

Da im kuda ne pobjegne Stevo.

Kad iziđe na bijelu kulu,

Otvori mu devetora vrata,

Deseta mu otvorit ne šćaše,

Đeno sjedi visoki Stevane.

A kad doču visoki Stevane,

Đe mu cvili u nevolji majka,

Na vratima odvali kanate

Dok upade Vuče Brankoviću,

Dočeka ga visoki Stevane,

Uhvati ga za bijele ruke,

Iz ruku mu sablju izmaknuo,

Pak je njime o tle udario,

Raspori ga do grla bijela,

Otkide mu sa ramena glavu,

I prokletu glavu pogazio.

Pa prihvati perna buzdovana,

I niz bedro sablju objesio,

Dok dopade doru u podrume

I za njime trideset knezova,

Sedamdeset posjekoše glava,

Kad se konja dobavio svoga,

On naćera kroz Kosovo Turke,

Dok doćera do vode Sitnice,

Pet stotina posjekoše glava,

Ostali mu u vodu skočiše;

On za njima topuz oturio

I ovako Stevo govorio:.

„Kad se amo topuz povratio,

Onda došli u Kosovo Turci!“

Pak povrati bijesna dorina.

Kad on dođe svojoj tankoj kuli,

On uhvati sestru Anđeliju,

Obuče joj voštanu košulju,

Pak zapali su četiri strane:

„Neka tako, naša sestro mila,

Svakoga si caru opadala,

A najviše vojvodu Miloša,

Što nijesmo imali junaka,

Vjernijega, a ni pravijega

Za krst časni i vjeru hrišćansku

Dok si naše oborila carstvo,

S Nemanića na Otmanovića“

I izgorje ona u košulji.

On prihvati mila brata svoga,

Pa ga ljubi u bijelo lice,

Uz obraze s obadvije strane,

Najposlije među oči crne,

Uze njega na bijele ruke,

Odnese ga na visoku kulu,

Đeno sjedi carica Milica,

Dade njega majci na krioce,

Kad pogleda u šikli odaju,

Kad se prije topuz povratio,

O čiviju, đeno se vješao

Onda veli visoki Stevane:

„Moja majko, razgovora nema,

I ja mogu, pak i dorat mors,

Al' je tako od Boga suđeno,

Kosovo će pritisnuti Turci,

Jeda Bog da, prokleto Kosovo!

Te po tebi crno trnje raslo,

Po njemu se Arnauti legli!“

Pa je staroj govorio majci:

„Moja mati, valja putovati!

Moja braćo, razgovora nema,

Da bježimo u zemlju Rusiju!“

Svu podiže svoju familiju,

Što bijaše jošte u životu,

I sa njime dvanaest knezova,

I naroda mnogo Srbadije

I doćera haznu Lazarevu,

Pobjegoše u zemlju Rusiju.

Kad dočuše u Stambolu Turci,

Đe pogibe Brankoviću Vuče,

Pogubi ga visoki Stevane,

Pa pobježe u zemlju Rusiju,

To su Turci jedva dočekali,

Podigoše na alaje vojsku,

Te odoše do Kruševa ravna,

Svu pod ruku zemlju okrenuše,

Od crnoga do sinjega mora,

Cvijeljaju sirotinju raju;

Porezaše po zemlji harače:

„Vi žalite vašega Lazara,

a ne znate, sirotinjo rajo,

Mi ćemo vam biti gospodari,

Njega ćete pak zaboraviti,

U Turaka ima mehrameta“

Kako tada, tako i danaske!