Visoka su Senju vrata.
Na njih sjedi l'jepa Kata,
Ona sjedi ter besjedi,
Knjigu pisuć babi svome:
„A moj babo, džain-ago, 5
Kad ti uzdaš ćerku svoju,
Ćerku svoju, seku moju,
Ne daji je za udovca,
Za udovca i za samca,
Već je daji za mlađana. 10
Za mlađana ne ženjena,
Gđe je svekr i svjekrva
Gđe je snaha i jetrva,
Gđe su mladi đeverovi.
Kad ja pođem u rod majci, 15
U rod majci i baba'ku,
Đeverovi konj’ sjedlaju,
Zaovice krunu viju,
Jetrvice biser nižu,
A ja mlada i rumena 20
Sjedim svekru do koljena
Svekar uči i svjetuje:
„„Snaho moja, diko moja.
Kad unićeš u goricu,
U goricu Kumovicu, 25
Uvi lišce u maramu;
Kad iziđeš iz gorice,
Izvi lišce iz marame,
Tko te vidi, reći će ti:
„„„Čije ono jarko sunce? 30
Blago dvoru u kome je.
I junaku za kime je“““
