Vizantijska kultura (J. Bidlo) 1

←< o autoru

Vizantijska kultura Pisac: Jaroslav Bidlo

2. glava >→

I.

Dvojakost evropske kulture.

Sredovječna se istorija evropskoga ljudstva razvija u formi dviju kulturnih sfera, koje se znatno razlikuju jedna od druge po svom karakteru: u formi zapadno-rimske ili romansko-germanske kulture, i u formi istočno-rimske, vizantijske ili grčko-slovenske kulture. Pitanje je, kako je nastao taj kulturni dualizam, ta dvojakost, koja se dosada žilavo drži u nekojim područjima društvenoga života, osobito u vjersko-političkoj atmosferi, ma da je što dalje to više potiskuje u novom vijeku zapadno-evropska civilizacija.

Značaj i sadržina istorije staroga i srednjega vijeka.

Pregledamo li tečaj istorije staroga vijeka (u uobičajenom smislu riječi), razabrat ćemo, da je njezina osnovna crta razvitak u pravcu koncentrisanja i ujedinjenja i da je konačni njezin rezultat stvaranje jedinstvenog državnog organizma iz zemalja, koje širokim pojasom obrubljuju Sredozemno more, rimske države. U toj su državi pojedine, prije samostalne političke cjeline i pojedini narodi sa svojim kulturama i religijama stvorili jedinstvenu, sinkretističku, izmiješanu i kozmopolitsku univerzalnu kulturu, svjetsku rimsku državu, kojom su jedinstveno vladali njezini carevi. U obrnutom je pravcu obilježen tečaj sredovječne istorije. Mjesto jedinstvene, univerzalne rimske države istupa niz državnih tvorevina narodnoga karaktera, koji se međutim što dalje, to više lomi u neprekinut niz lokalnih, plemenskih; rodovnih, interesnih država. Mjesto rimskih građana, koji su podvrženi po principu i po pravu jednakim dužnostima, koji uživaju jednaka prava i koji se na jednaki način pokoravaju svemogućoj centralnoj vlasti vlade, postaju nosiocima i predstavnicima države i njezinih interesa staleži, koji se razlikuju po svojim beneficijima, privilegijima i dužnostima i koji se otimaju raznim pravima centralnoj vlasti, koja teži za unifikacijom, usredisređivanjem i asimilovanjem. U srednjem vijeku postoje težnje i struje, koje nastoje oko dijeljenja, razlikovanja — diferencijacija protiv integracije, centrifugalnost protiv koncentriranja.

Dvije kulture sredovječne Evrope.

Istočna je evropska kultura sasvim sredovječna tvorevina, tako da se može reći, da počinje ondje, gdje počinje srednji vijek i obratno, da srednji vijek počinje ondje, gdje se počinje formisati iz jedinstvene rimske kulture carskoga doba posebna kultura evropskoga istoka, a dašto i posebna kultura evropskoga zapada, budući da su obje ove kulture paralelni produkti. Obje sredovječne evropske kulture mogu da se sravne s dvjema granama, koje rastu iz jednoga stabla antikne kulture, kako se ona formisala za doba rimskoga carstva miješanjem raznorodnih kultura pokorenih naroda sa kulturom naroda, koji je gospodovao.

Postanje jedinstvenog rimskog građanstva, jedinstvene državne uprave i izravnanje svega rimskoga stanovništva u stvari državnih dužnosti; srazmjerno izravnanje društvenih razlika.

Kao što su se države pokorenih naroda polagano stopile kao provincije u velikom tijelu rimske države, tako je i same narode u velikom dijelu progutao romanski elemenat, koji se veoma brzo razišao po čitavoj državi poglavito pomoću rimskih kolonija i legija, razmještenih po čitavoj državi i pomoću rimske administracije i rimskoga prava. Iznimni i privilegisani položaj rimskih građana privlačio je elemente drugih naroda, da stiču u službama rimske države zasluge, koje su bile naplaćene podjeljenjem rimskoga građanskoga prava. Kakav je efekat imalo podjeljenje rimskog građanskog prava Nerimljanima, vidi se iz primjera apostola Pavla, koji se samosvjesno, ma da je Židov, u sudskom procesu, poziva na svoja prava kao rimski građanin. Zapadni narodi, naročito Iberi i Kelti, koji se nijesu mogli da mjere svojom obrazovanošću s Rimljanima, podlegoše brže i potpunije romanizaciji od istočnih naroda, koji su se digli svojom obrazovanošću nad Rimljane, kao n. pr. osobito Grci. Najbrže su se romanizovali stanovnici Pirinejskoga poluostrva, budući da je već u I. stol. posl. Is. bio u rimskoj vojsci velik broj Pirinejaca, a i prvi provincijalci na carskom prijestolju potiču s Pirinejskoga poluostrva, Ujedno je romanizacija, što dalje to uspješnije i u većoj masi pa i stalni porast u djeljenju rimskoga građanskoga prava pripravljao izjednačenje između Italije i provincija u njihovu međusobnom odnosu. Italija je tako polagano izgubila svoj privilegisani položaj i izjednačila se s provincijama kao administrativna jedinica, kojom je upravljala i vladala centralna vlast istim načinom kao i drugim upravnim oblastima. Budući da je trebalo rimsku vojsku što dalje to više popunjavati varvarima i budući da su varvari najviše vojnom službom sticali građansko pravo, prestalo je to pravo da bude privilegijem naroda, koji je gospodovao i koji je poglavito stanovao u Italiji i proširilo se na sve stanovnike velike rimske države. Još je car Avgust nastojao da sprovodi načelo, da se sačuva prevaga Italije nad provincijama, po kojem bi mogli vojnu dužnost u legijama redovne vojske da vrše samo rimski građani, ali uistinu je već tada služba u legiji bila prije uvjetom, da se stekne građansko pravo, nego li građansko pravo uvjetom, da se vrši vojna služba. Rimski su se građani naime što dalje, to manje javljali u vojne službe. Za Flavijevaca je već uopće nestalo iz vojske stanovnika Italije. Jedan je od glavnih podupiratelja razvitka, koji je smjerao, da izravna narodnosne razlike, da izmiješa i stopi rasne narodne i kulturne elemente u jedinstveno stanovništvo rimskih građana, car Hadrijan (117.—138.), koji je, potječući iz romanizovanoga hispanskoga stanovništva, htio da civilizuje varvare vojnom službom. Afričanin Septimije Sever (193.—211.) dovršio je potpuno izravnanje Italije s provincijama u vojnim, upravnim i financijskim stvarima, a njegov je sin M. Aurelije Antonin Caracalla (211.—217.) proširio rimsko građansko pravo na sve slobodno stanovništvo (constitutio Antoniniana). Od toga doba počeše se svi stanovnici rimske države smatrati Rimljanima i gubiti svijest etnografske razlike, kao među sobom i prvotnim Rimljanima, tako i sami među sobom. Kako su duboko prodrle posljedice toga može da se razabere odatle, što su se i sredovječni potomci starih Helena smatrali i nazivali Rimljanima — Ρωμοῖοι, dok je ime Helen značilo u srednjem vijeku poganin. Stapanje raznorodnih narodnih elemenata u jednu skupinu rimskih građana podupirao je dašto i uzajamni dodir i miješanje pojedinih naroda među sobom, koje je bilo olakšano odličnim cestama, a naročito lakim i živim saobraćajem po Sredozemnom moru i njegovim zalivima, koji su bili najvažnijom vezom zemalja i naroda pod rimskom vlašću. Veliki trgovački gradovi, naročito istočni, kao Aleksandrija i Antiohija, imali su veoma šaroliko pučanstvo, koje se mnogo miješalo. U Antiohiji kao u Bourdeaux-u, u Aleksandriji kao i u Cadixu mogao je čovjek da naiđe na istog svuda prisutnog trgovca, vojnika naučenjaka-učitelja. Carevi Dioklecijan (284.—305.) i Konstantin Veliki (306.—337.) nastojali su, da u cilju lakšega vladanja (u prvom su redu svraćali pažnju na obranu protiv spoljašnjeg neprijatelja na dvjema frontama: protiv Germana i Perzijaca) što je moguće više ujednostave i unificiraju raznovrsne i komplikovane odnošaje rimskih građana. Da se odstrane lokalni i narodni interesi razdijeliše državu na male provincije, koje nijesu podsjećale na nestale nekadašnje narodne države. Egipat, koji je od doba cara Avgusta, kad je bio pripojen rimskoj državi, sačuvao poseban položaj, tako da je ondje vladao rimski car kao egipatski kralj, sada je također bio uvršten u provincije. Rim je prestao da bude vladarevom prijestolnicom i ostao samo kao neki idealni glavni grad države. Već su od doba cara Aurelijana (270.—275.) rimski građani morali da vrše teške dužnosti u korist države. Dioklecijan nastavljajući njegovim stopama stvorio je iz toga čitav sistem građanskih dužnosti. Imućni su građani (članovi gradskih vijeća i veleposjednici) morali da jamče za uredno plaćanje poreza, osobito naturalnih, a država je sebi to osigurala tako, da je primorala imućne građane, da vrše gradske službe. Imućnici opet, da sebi osiguraju porezovne obvezanike, za koje su morali jamčiti, nastojali su oko toga, da ih čvrsto privežu za njihovo boravište i zanimanje. Tako su mali poljoprivrednici ili zakupnici veleposjedničkih zemljišta postali neke vrste nevoljnicima velikih posjednika ili velikih zakupnika prostranih carskih dobara, a niže građansko stanovništvo, osobito zanatlije, nevoljnicima članova gradskih vijeća ili kurijala. Budući da je gotovo sva zvanja tištao teret državnih dužnosti i bremena i budući da su prema tome njihovi nosioci rado svoja zvanja napuštali, morala je država da ih silom u tim zvanjima pridrži. Tako je niz zanimanja i obrta postao nasljednim — n. pr. vojna dužnost, prodaja žita, pekarstvo, rudarstvo, tkalaštvo, (osobito purpura), oružarstvo itd. U kratko, u Dioklecijanovo i Konstantinovo doba sprovedeno je tako rekavši općenito imobilizovanje, društvo je sputano s mnogo teških državnih dužnosti, u njemu se razvio niz nasljednih, međusobno zatvorenih slojeva, koji su imali tu zajedničku tačku, da su svi služili državi i da su dotadanji slobodni građani postali uistinu podanicima. U toj stvari dakle nije bilo među njima razlike, nego samo koliko se odnosi na vrstu i stepen njihovih dužnosti i tereta. Bila je to, kako Harnack veli, svoje vrste demokratizacija raznovrsnog rimskog društva, koja se sastojala u srazmjernom izravnanju slojevnih razlika, tako da se n. pr. stalež ratara pogoršanjem približio staležu robova, a položaj se robova u izvjesnoj mjeri poboljšao u koliko je naime robu, koji je prije bio zaposlen u gospodarevu kućanstvu, dozvoljavao više manje samostalno polje rada prema načinu, kako je to bivalo sa zakupnicima na gospodarevu zemljištu. Radi pogoršanog političkog i materijalnog stanja stanovništva mijenja se rimsko građanstvo u indiferentno, jednoliko ljudstvo, a anacionalizacijom, koja se nastavlja, stvara se kozmopolitičko mišljenje i naziranje. Rimski građanin postaje anacionalnim.

Vjersko miješanje i postanje jedinstvenih vjerskih nazora.

Prirodno je, da se u društvu, koje je bilo tako unifikovano u narodnom i socijalno-političkom pogledu stvarali i slični ili istovrsni nazori o svijetu, osobito vjerski nazori. Stara se rimska religija obilato miješala sa novo donesenim stranim predodžbama. Uzajamnim utjecajem raznovrsnih vjerskih predodžbi priudešavali su se međusobno pojedini kulti, razvijala se vjerska snošljivost i sinkretizam vjerskih predodžbi i osjećanja. Taj je razvitak izdašno podupiralo sprovođenje stare rimske vjerske politike, koja se starala da udomaći i priudesi strane kulte rimskoj religiji. Tako je čitav Olimp grčkih bogova našao mjesto u rimskom Panteonu. Poslije grčkih bogova došli su na red helenistički bogovi i uopće orijentalni, kao Izis, Serapis, Kibela i osobito perzijski Mitra, čiji je kult, bio omiiio i u najzapadnijim dijelovima carstva. Iz svih tih raznovrsnih religija i kultova, koji su u rimskoj državi bili ravnopravni, stvara se polagano, neopazice, neke vrste kompleks vjerskih predodžbi, zajedničkih svim rimskim građanima. Na osnovu neprekidnog izumiranja jednih predodžbi stvara se neka nova jedinstvena religija, koja je veoma povoljna za unifikatorne težnje državne vlasti. Već je car Avgust htio da reformuje rimsku religiju tako, da bi je moglo prihvatiti cjelokupno stanovništvo njegove države. Tadašnja filozofija, koja izrazuje nazor, da među vjerskim tradicijama raznih doba i zemalja ne može da bude opreke, budući da sve proizlaze prvotno od jednog te istog božanstva i koja nastoji, da ih svede u međusobno suglasje, znatno doprinosi ubrzavanju toga vjerskog sinkretizma, koji ujedno postaje i kulturnim sinkretizmom uopće u onoj mjeri, kojom sva izmiješana religija šio dalje to više postaje najvažnijim produktom i manifestacijom kulture carskoga doba.

U rimskom društvu dobiva vjerski interes prevagu nad ostalim interesima.

Kakvu je snagu i prevagu steklo vjersko osjećanje i interes u životu i nazorima tadašnjega društva, najočitije se vidi u tadašnjoj filozofiji bilo stoičkoga, bilo novo platonskog pravca. Značajni su nazori Plutarhovi, koji stavlja filozofiji zadaću, da liječi slabost i bolest duše. Filozofija se uopće tada njeguje poglavito za tim ciljem, da čovjek bude opremljen protiv udaraca sudbine. Zato se njezin interes usredsreduje na nadzemaljska, natprirodna pitanja, na metafiziku i osobito na vjerske probleme, tako da se pretvara u teozofiju, te direktno i u teologiju. U Isusovo doba pokušao je Aleksandrijski Židov Filo da stapanjem židovske religije s novoplatonizmom i stoieizmom stvori neku filozofsku religiju, a filozofija je uopće u tom pravcu nastavljala tako, da su je kroz čitav srednji vijek smatrali samo služavkom teologije.

Tadašnja filozofija.

Novoplatonska filozofija, ta posljednja faza antikne i helenističke filozofije, nastala je stapanjem platonske nauke s Aristotelovom filozofijom i stoičkom filozofijom, kao i s mističnim vjerskim elementima. Njezin je tvorac poglavito Plotin (201—270.). On smatra za najviši cilj čovjeka gledanje boga i stapanje s njime u ekstazi; preporuča poseban način priprave, da čovjek može da postigne stanje ekstaze, a to je: askeza, suzdržljivost u spolu i hrani, uživanje biljne hrane, pokajanje i razni obredi, kojima čovjek stiče posebno posvećenje. Novoplatonizam i stoicizam hoće da izmire vjeru, osnovanu u čuvstvu, sa znanošću, oslanjajući se na ćutilne utiske i razum, te nastoje oko toga, da vjerske predodžbe podupru znanstvenim razlozima. Dakako da je to što dalje to dublje opadanje znanstvenog ispitivanja i nastojanja i znanstvenoga smisla uopće. U carsko doba, koje radi spoljašnjeg stanja države nije baš bilo osobito povoljno za napredak obrazovanosti, razmahuje se u čitavom rimskom društvu plitka i površna obrazovanost, koja je u potpunom skladu s njegovom demokratizacijom i s političkim te materijalnim propadanjem, kako smo to naprijed istakli. Filozofija, napuštajući stazu znanstvenog razumnog kriticizma, polazi cestom čuvstvenoga, prosuđivanja vrednota i usvaja mistički i mitološki način mišljenja. Čovjek dekadentne antikne obrazovanosti zapliće se u mrežu metafizičkih ili natprirodnih predodžbi, odučava se od trezvenog i jasnog mišljenja, i spaja različite nazore, koji su u protivurječju sa zbiljom, u principe i članke vjere, koji tadašnjoj filozofskoj literaturi podavaju neke vrste patološkog obilježja. Stolci i platoničari, smatrajući vjerske nazore narodnih slojeva plodovima zbiljske božanske objave, priudešavaju filozofski nazor o svijetu narodnim nazorima i prihvaćaju zapravo vjeru u duhove, koje smatraju nekim srednjim bićima između božanstava i ljudi, zatim vjeru u različite objave, u proročanstva, u naviještenja u snovima, u proricanju budućnosti iz smještaja zvijezda ili u astrologiju i sl.

Očekivanje otkupitelja svijeta i misterijski kultovi.

Filozofija je u neku ruku eksponentom nazora i mišljenja obrazovnih ljudi. Što se na njima zapaža, to se još u većoj mjeri može da nađe u slojevima običnoga svijeta. Može se reći, da čovjekom dekadentne antike uopće naprosto ovladava interes i čuvstvovanje vjersko, kojemu se podređuju građanski i zemaljski interesi uopće. Stvar, koja tako jasno obilježuje značaj sredovječnog nazora o svijetu, ima dakle svoje korijenje u kulturno-političkom razvitku carskoga rimskoga doba. Najznačajnija je pojava ovoga doba opće proširena vjera u potpunu promjenu, u prevrat dosadašnjih neutješljivih odnosa, u neku novu državu mira i blagostanja, što će ga da sprovede nekaki polubog ili bogo-čovjek, poslan samim božanstvom, koji će da oslobodi, otkupi čovječanstvo iz njegovih patnja i da obnovi čitav svijet. Takovim su spasiteljem svijeta, smatrali n. pr. Osirisa, Herma, Trismegistosa, Adonisa, Atlisa, Marduha, Tamnuza i kasnije osobito Mitru, čiji će dolazak navijestiti anđeo. S vjerom u dolazak otkupitelja ili spasitelja svijeta povezana je velika obljubljenost i proširenost misterijskih kultova ili tajnih vjerskih bogoslužja, obreda i funkcija, kojima su učesnici mislili da stiču posebnu pripravu za budući svoj dodir, a eventualno i spajanje s božanstvom. Centrum je većine misterijskih kultova vjera u boga, koji trpi, ali najposlije pobijeđuje svoje neprijatelje ili koji umire i ustaje iz mrtvih, odlazi u carstvo mrtvih i diže se u nebesa.

Uspjesi monoteističkih nazora.

Simbolom je nove, u bitnosti jedinstvene religije, koja se stvara miješanjem raznih vjera i kultova, predodžba o jednom bogu, koji svime vlada ili monoteizam. Taj je monoteizam dašto snažno prožet panteističkim nazorima, koji vide u svemu svuda na svijetu manifestacije neizmjerne, svuda prisutne božanske bitnosti. Različite nijanse tog panteističkog monoteizma slažu se u izvjesnim osnovnim, svima zajedničkim predodžbama: Svijet je materijalni organizam, kojemu daje dušu jedan, vječni, svemogući bog, opkoljen dvorom anđela, koji objavljuju ljudima njegovu volju, a njemu opet saopćuju želje i prošnje njegovih ljudskih podanika. Predodžba više filozofična shvaća boga kao beskrajnu moć, koja čitavu prirodu ispunjuje svojim neizmjernim silama. Taj neizrecivi bog objavljuje se osobito u blještavom sjaju eteričkoga neba. Moralna je čištoća i svetost neizbježivi uvjet, da se postigne vječni život. Vjerski obredi čiste ljudski duh, koji je zapravo dijelom božanstva ili nekim palim bogom, koji mora da na zemlji prođe izvjesnu kušnju prije nego što se uzmogne opet vratiti onamo, odakle zapravo potječe. Pobožne duše, napuštajući tamnicu svoga tijela, dižu se u visine, gdje kruže nebeske zvijezde, da uvijek žive u beskrajnom sjaju u nebeskim sferama. Na protivnoj strani svijeta je carstvo tmine, gdje obitavaju zli dusi, koji su nepomirljivi neprijatelji božanstva i slobodnih ljudi. Oni dolaze na zemlju, da počinjaju različita zla i da ljudima škode. Carstvo tmine ne će vječno trajati, budući da će ga zajedno s vidljivim svijetom uništiti oganj, kod čeg će svi zli poginuti, a pravedni će u obnovljenom svijetu osnovati carstvo savršene sreće.

Uzroci pobjede kršćanske religije nad poganskim kultovima.

Već su stari crkveni oci priznavali, da u religiji i poganskoj (helenističkoj) filozofiji ima mnogo čisto kršćanskih misli i pozivali se na nazore i izjave nekih antiknih mislilaca (kao Seneke). Prvi kršćanski branitelji vjere, apologeti, izvode da je kršćanstvo pravom filozofijom, da je bolje, razumnije nego li poganska, antikna filozofija. Pod utjecajem antikne filozofije razvio se kršćanski nauk vjere tako, da mu je, kako to Harnack veli, evanđelje dalo sadržinu, a grčka filozofija formu. Podudaranjem kršćanstva s mnogim nazorima, težnjama i nastojanjima, koja su živjela u društvu antiknoga carskoga doba mora da se nedvojbeno protumači veliki dio njegova uspjeha. Najoriginalnije istorijsko vrelo prvotnoga kršćanstva, t. zv. pisma sv. Pavla, sadržaje, kako je to pokazao Deiszman, vrste izražaja, sentencije, pojmove i nazore uobičajene u suvremenoj vulgarnoj pučkoj literaturi, sačuvanih na mnogim crijepovima od posuđa i papirusima. Kršćanstvo je n. pr. imalo mnogo sličnih i zajedničkih crta s misterijskim kultovima, a bilo je u neku ruku i njihovim suparnikom; pobijedilo ih je nedvojbeno zato, što je znalo da pruži za svoje oslobodilačko i otkupiteljsko poslanje najsigurnija jamstva. Otkupitelj, što ga je kršćanstvo propovijedalo, bijaše faktičkom ličnošću, koja je kao siromašan i prezren čovjek u nedavno još doba živjela među ljudima najnižih slojeva, kojima je donosila radosne glasove boljega nadzemaljskoga života — dok su otkupitelji misterijskih kultova bili mističke pojave iz mitske starine. Kršćanstvo je branilo načela isključivoga monoteizma, glavnoga zahtjeva i najvećega dobitka antikne filozofije, dok se poganski monoteizam nije umio kako treba da oslobodi politeističkih nazora. Kršćanstvo, koje je širilo načelo o jednakosti i bratstvu svih ljudi, predobilo je time niže slojeve. Obrazovane je znalo da uvjeri, da je njegov nazor o svijetu ispravna filozofija i tako je ova nadomjestila antiknu filozofiju. Kršćanstvo je najposlije tako ostalo jedinom religijom, koja je u rimskoj državi polagano prigušila i nadomjestila sve antikne kultove i postala glavnim predstavnikom elementa onih naroda, koji su se u rimskoj državi stopili u jedinstvenu skupinu rimskih građana. Kršćanstvo, koje nije poznavalo razlike staleža ni narodnosti i čiji je bog bio bogom svih naroda, a nijednoga između njih, dovršilo je razvitak, koji je bio u vezi s podijeljenjem rimskoga građanskoga prava, svim stanovnicima rimske države bez razlike jezika, lako da je stanovništvo rimske države izgubilo potpuno narodnu svijest i postalo kozmopolitskim. Ova anacionalna, kozmopolitsku i univerzalna priroda i pravac kršćanstva, koji se obraćao čitavom ljudstvu, bijaše također jedan od važnih uzroka, radi kojeg je državna vlast priznala kršćanstvo veoma potrebnim faktorom, a organizovanu kršćansku crkvu za svoga saveznika i pomoćnika. Državnoj je naime vlasti mnogo bilo do toga stalo, da se raznovrsne centripetalne težnje, koje još nijesu bile potpuno potlačene, osobito narodne, koje bi na štetu cjeline još živjele, uguše i da se raznovrsni elementi države potpuno i trajno asimilišu.