Vestalka
Uspomeni Vojislavljevoj
Rim počiva... Mirno ćute i hramovi i palate,
Samo straže od liktora razbludnike gradom prate.
I zahori pjesma strasna, pa u času mre i tone;
Samo Tibar jasno šumi i brzi se vali gone.
A u hramu, gdje mramorni kip boginje Veste stoji,
Još Vestalka mlada bdije i za časom čase broji.
Al' kô tica zarobljena, što sa bolom i sa tugom
U mrežama hladnih žica za slobodnim čezne lugom,
Tako s bolom čeznulo je mlado srce ruže ove:
Mila slika mladog momka grlila je njene snove.
Pred mramornim svetim kipom klečala je mnoge noći,
I s molitvom šaptala je drago ime u samoći.
Ona i sad za nj se moli i slatko mu ime zbori,
A pred kipom hladne Veste kandioce tiho gori.
Al' što drhtnu srce njeno? Što zablista pogled plavi?
U dubokoj polutami lijepo se momče javi.
Doveo ga ulaz tajni, zaštitnik mu nebo bilo,
I on opet grli dragu, grli svoje čedo milo.
Na usnama usne gore, na srdašcu srce bije;
Kroz okna ih mjesec gledi i nad slatkom tajnom bdije.
Al' na srca koja ljube često crni udes leti:
Pred boginjom Vestom hladnom ugasi se "oganj sveti".
Moma strepi i blijedi, na licu joj rumen sa'ne
Kô jesenji cvijet kad umre i pod rodnu granu pane.
Snagu kupi; hladnom kipu kô zbunjeno dijete leti
I bijelu ruku diže da potpali "oganj sveti".
Ali kasno, sve je kasno!... Pred njom budne straže stoje,
U dubini tamnog hrama hor samrtnu pjesmu poje.
Ona rukom srce steže, bolni pogled k nebu daje,
Pa kroz suze zadnjih snova milu sliku gledala je;
Gledala je crne oči, kovrdžaste mile kose,
Kô što sveli cvijet gleda sjajnu zoru ispod rose.
Gle, jutarnja svjetlost slazi, a dželati spremni stoje,
U dubini tamnog hrama hor samrtnu pjesmu poje.
9. decembra 1895.