Velika tišina
| Velika tišina Pisac: Mileta Jakšić |
Prohujali su davno letnji dani.
Žalost nekakva tiha i potmula
U polju žuti. Sunce. Ali jesen
Mrtvim je lišćem putanje zasula.
Pažljivo gazim da ga ne povredim,
Zastajkujući na putu poznatom:
Kako je lepo sunce, kako sija
Klonulim žarom kô studenim zlatom!
Čuje se katkad rapav glas gavrana
Iz polja negde sa crnog oranja
Kao pitanje bačeno u prostor
Nad zagonetkom mučnoga ćutanja —
Al’ odgovora nema... Spi priroda,
Mir nad njom veje ozgo sa visine —
I gavran ćuti nemo opomenut
Dubokom zbiljom ogromne tišine.
Izvor
[uredi]- Petrović, B. 1971. Srpska književnost u sto knjiga, knjiga 57: Pesnici 1. Novi Sad: Matica srpska, Srpska književna zadruga. str. 139.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Mileta Jakšić, umro 1935, pre 89 godina.
|