Velika nedelja (drama u tri čina)/15

Izvor: Викизворник

◄   XIV XV I   ►

XV

ROSA, ZORAN zatim JOKA, RADOJE

ROSA (Poleti Zoranu): Odi, odi golube, da dočekamo baba, babo dolazi.
ZORAN: Je l’ moj babo?
ROSA: Tvoj, dabome! Potrči, potrči! (Uzme ga u naručje i pođe vratima na kojima. već sreta Joku koja vodi zagrljena Radoja.)
RADOJE (On je u vojničkom odelu sa medaljom na grudima i ranjenom desnom rukom u zavoju. Kad opazi Zorana napušta majčin zagrljaj i poleti mu te ga ščepa u naručje).: Golube moj, moj sokole!
ZORAN: Babo! Babo!
RADOJE: Gle, gle, kako mi je izrastao, perje moje!
JOKA: Izrastao, nego.
RADOJE: (Spuštajući ga, rukuje se s Rosom): Kako ti, Roso?
ROSA: Svi smo dobro, samo kad si nam ti živ i zdrav stigao.
RADOJE: A gde je Ivan?
JOKA: Ispratila sam ga sa strika Marinkom. Došla naredba da svi momčići, koji su dorasli za vojsku, maknu iz sela, pa reko’...
RADOJE: Ako, dobro si učinila.
JOKA (Nudeći mu stolicu): Sedi, sedi, odmori se!... Je l’ ti teška rana, sine?
RADOJE: Nije... ovde... biće da kost nije povredila... proći će...
JOKA: Neka ti je srećna! Je li previjena?
RADOJE: Jeste, dobro je, ne brini za to.
ROSA: Juče si ranjen?
RADOJE: Juče, s večeri. Je l’ svraćao jedan vojnik? Molio sam ga da uvrati.
ROSA: Jeste, malo čas!
ZORAN: A što si vezao ruku, babo?
RADOJE (Milujući ga): Boli me, golube!
ZORAN: Mnogo?
RADOJE: Nije mnogo, proći će.
JOKA: Pa kazuj, kazuj mi: jesi li se umorio, jesi li prozebao, jesi li izgladneo, sine moj, borče moj! Kazuj: čim majka da te ponudi?
RADOJE: Ne, nano, hvala ti, ništa neću. Nemamo se kad nuditi. Zar vam onaj konjanik ne reče da se spremate?
JOKA: Jes’, rekao je!
RADOJE: E pa hajde, opremite se časom, da krećemo što pre.
JOKA: Kuda?
RADOJE: Ne znam! Pođite sa mnom pa kud bog da!
JOKA: Zar se vojska neće više boriti?
RADOJE: Hoće ali... nema fajde. Kažu opkolili nas s druge strane te ne sme vojska da se zadržava ovde, na ovim položajima, da ne bude zarobljena. Nego borimo se koliko da zaklonimo ovaj narod, dok se ukloni. ’Ajde, ’ajde, kazaću ti usput, nemamo sad kad mnogo razgovarati. ’Ajde, nano!
JOKA: Zar ja? Kud ću ja?
RADOJE: Kuda svi.
JOKA: Ne, sinko, ne zovi mene. Pođi ti tvojim putem, ti moraš....
RADOJE: Ama zar da ostaneš?
JOKA: Da ostanem da vi čuvam i sačuvam kuću.
RADOJE: Ostavi kuću, nano, mi smo kuća. Ostavi kuću pa pođi.
ROSA: I Ivan je preklinjao, pa neće!
JOKA: Ne govorite tako... ne znate vi, mladi ste pa ne znate. Kuća je draga ko najbliži što je drag. Teško mi je odvojiti se, teško mi je... Tu sam se dovela, tu rađala, tu negovala, tu bone gledala i prezdravljala ih, tu pridržala sveću onima koji su umirali. Vidiš ovu ikonu... ovu sofru, ovaj krčag.... ove verige.. sve, sve, svaka stvarka, sve mi je drago, sve je vezano za mene, od svega treba da se rastanem. Vidiš, tu, na toj klupi sam tebe dojila; tamo, eno, tamo sam jednom plakala kad sam zlo usnila za Ivana, a ovde, evo ovde je pokojnik dan pred smrt sedeo, tu mi je kazao: „Joko, na tebi je kuća!” Kako ću ja mimo njegovu reč, ta reč me njegova za kuću vezala. Ne mogu ja maći s ovoga praga. Drugo vi. Ljudi ste, maknete od kuće, odete u vojsku, pa se naučite da se otkinete od kuće, ali mi... mi smo kao ona travka tamo, vezana za zemlju, tu nikne, tu zeleni, tu se sasuši. Tako smo mi vezani za kuću. Ne zovite me, deco, ostavite me ovde! Tu, tu ću ja! Ko bi kandilo pripalio za vaše zdravlje, ko grobove pobusao, ko vatru užegao da se ne ugasi. Ostavite vi mene, gde ću ja u tuđinu... Što ću tamo bez srca i bez duše, kad će srce i duša da mi ostanu ovde, evo ovde!...
RADOJE: Ama tako je, nano, znam ja, teško je u tvoje dane, al vidiš, mora se. Ivan eto otišao, moram i ja poći, pa gde ćeš ti sama?
JOKA: Neću biti sama. Rosa će biti kraj mene da mi pomogne, Zoran će biti kraj mene da me razgovori.
RADOJE: Zoran? (Prigrli ga). Zorana ja nosim, nano, ne ostavljam ga.
JOKA (Poražena): Nosiš?
RADOJE: Nosim ga, nano!
JOKA: Ne, po bogu sine!
RADOJE: Nosim ga, nano!
JOKA: Nejako je, maleno je, izgubićeš dete, Zlosretniče!
RADOJE: Volim ga izgubiti ovako na mojim rukama, no..
JOKA: Neće valjda dizati ruku na decu!
RADOJE: Ne znam, al’... jedinče je ne smem im ga ostaviti.
JOKA: Veruju i oni valjda u Boga?
RADOJE: Veruj, al’ ne verujem ja u njih.
JOKA: Kako ćeš ga, kako možeš ti...
RADOJE: Kako Bog da!
JOKA: Dete je, ne može ono bez materinske nege!
RADOJE: Biću mu i otac i majka!
JOKA: Ne može ono bez materinske nege, Radoje!
RADOJE: A ti pođi, nano!
JOKA: Ne odvajajte me deco od kuće, kunem vas mlekom, kojim sam vas zadojila!
RADOJE: A ti ostani, nano. Ne mogu ti mimo volje. Ja moram poći...
JOKA: I ponećeš dete?
RADOJE: Nosim ga, nano!
JOKA: Radoje, sinko, oprosti, al još jednom da ti majka kaže: ne može dete bez materinske nege ni u kući a kamo li u zbegu!
RADOJE: Šta ću, šta mogu!
JOKA: Oj, do boga, a što ću ja i šta mogu ja?
ROSA (Razmišlja i odlučila se potresena majčinim bolom. Prilazi joj): Nano. hoćeš li me pustiti?
JOKA: Tebe? Gde ćeš?
ROSA: Ja ću poći da ga negujem.
JOKA: Ti?
ROSA: Ti ćeš moći, majko, nekako i da se pomogneš. sama, bez deteta, ali dete, tamo po drumovima, po planinama, na kiši i na snegu, ne može. Mora nad njim biti ko ume. Ja ću poći!
RADOJE: Ti, Roso?
ROSA: Ako me primaš, Radoje?
RADOJE: Hvala ti ko sestri.
JOKA (Potresena ljubi Rosu u čelo): Hvala ti ko ćeri. Bog neka te blagoslovi, dete!
RADOJE: Jesi promislila dobro... ja ne znam gde ćemo, hoćemo l’ naći uvek krova i zalogaja... hoće li nas ljudi prihvatiti.
ROSA: Mogu ja, ne brini ti, Radoje, mogu ja... Je l’ da se opremim, nano?
JOKA: Opremi se, ćeri!
RADOJE: Baš hvala ti, Roso.
ROSA (Otvara sanduk i sprema).
JOKA: Daj, daj meni goluba da ga crna nana opremi na put. (Uzima Zorana iz krila Radojevog). Gde je njegov kožučić, Roso!
ROSA: (Daje ga iz sanduka) Evo ga!
JOKA: I šubarica.
ROSA (Daje šubaricu)
JOKA: ’Ajde, rode, ’ajde, navuci ovo, pa da pođeš, da ostaviš nanu.
ZORAN: A gde?
JOKA: Daleko; mnogo daleko!
RADOJE: Ne rastužuj dete, nano!
JOKA: Ne rastužujem njega, sebe rastužujem, sinko!
RADOJE (Privuče ga sebi): Sa babom ćeš, golube!
JOKA: Daj, daj ga ovamo! Da se oprostim sa detetom! Čekaj! (Setila se nečeg i odlazi ikoni, s police uzima jednu majušnu kesicu s vrpcom). Čekaj nana da mu metne na grudi amajliju. Nisu čini, nisu vradžbine. Kad kuvam žito za slavu, odvojim po nekoliko živih zrna te stavljam tamo kraj ikone, a na proleće ta zrna prva bacim u ornicu, pa onda tek sejem. To nosi blagoslov plodu pa valja se tako, deco, da se kuća održi. (Govoreći ona mu vezuje kesicu oko vrata.) Eto, eto, tako! Nosi to, čedo moje... ponesi, to je tvoja slava i blagoslov plodu koji ćeš ti zasejati. Nosi to i ne odvajaj se od slave tvoje, čuvaj je, čuvaće i slava tebe! (Ljubi ga gušeći se u suzama) Bog neka ti blagoslovi staze i neka te živa i zdrava nani vrati! (Odvoji se od njega, Rosi) Pazi ga, ćeri, čuvaj ga ko oči u glavi i vrati mi ga! (Čuju se topovi).
RADOJE: ’Ajde, ’ajde, moramo... ja ne mogu brzo hoditi, pa da krenemo. (Prilazi ruci Jokinoj) Praštaj, nano!
JOKA: Zbogom, sine, Bog neka te blagoslovi! (Grli ga i ljubi) Pa pazi se, — pazite se...
RADOJE: Zbogom, nano, pa ne požali, tvoja je volja bila i pazi se i ti, čuvaj se!
ROSA (Koja je već uzela Zorana): Zbogom, nano! (Ljubi joj ruku).
JOKA: Zbogom, sine, amanet ti golub moj! Čekaj... daj još jednom nana da ga ižljubi! Ko zna... hoće li još gdekad? Zbogom, zbogom, zbogom, kućo moja. (Ljubi Zorana, zatim Radoja, pa Rosu. Oni polako kreću, ona ih ispraća ljubeći ih i izlazi za njima. Kratko je vreme prazna scena a zatim se ona vraća, staje očajno na vratnice i gleda očajno po praznoj kući). Odoše! .. Svi odoše! Aj, opustela kućo moja! (Potok suza joj line iz očiju i skoro posrćući prilazi ikoni i klekne i oda se dubokoj, pobožnoj molitvi. Spolja se čuje plotun topova).


3 A V E S A


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Branislav Nušić, umro 1938, pre 86 godina.