Vanda/9

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

ČIN DRUGI
◄   ПОЈАВА II POJAVA III ПОЈАВА IV   ►

POJAVA III

              Ritiger ulazi. Mlada, a za pobočnnm vratima Vanda.

MLADA:
Tle !.... viteže, na te uprav mišljah.
Ali kakvom neobičnom tugom
Zastrto ti vidim dično lice.
RITIGER:
Krasna Mdada, meni evo sija
Dan poslednji u ovome zamku,
Gdje zemaljske kćeri nadmeću se
Sa vazdušnim vilama u draži,
Gdje čarobnost potocima teče
Iz očiju, a gdasovi slatko
Na ružičnim usnicama zveče,
Kan' od zlata žice prepredene
Kad ih dira djevojačka ruka.
Pa sve ovo kad ostavit' moram
Kako da me ne obuzme tuga?
VANDA: (Samo što joj izrekom ne kaže
Da nju jednu sve te draži krase.)
RITIGER:
Nu hoćeš li da mi od radosti
Oko plane kao sunce ovo,
A ti slatkom ohrabri me nadom
Da ću poći nosilac odavdje
Milih v'jesti, pa se skoro k vama
Povratiti sa sjajnijim društvom.
VANDA (Da bi opet sastao se sa njom,
Pa j' od mene valjda i prosio.)
MLADA:
Kad ne mogu ja i neću da te
Još laskavim nadama sokolim,
Pa bi, mislim, umjesnije bilo
Da im s' i sam mnogo ne odaješ.
RITIGER:
Kad mi tako zboriš valjda nešto
Ti već znadeš.
MLADA:
          Ništa, vjeruj, ništa,
Nu poznajem izvanrednu stalnost
Kraljičinog duha. Na visini
Na koju je sudba iznijela
R'ješida se da ostane nav'jek
Nepristupna, ljud'ma nedostižna,
Kao što je nedostižna svakom
Sjajna zvjezda na najvišem nebu.
I ostaće, vjeruj. Vidjeti ćeš
Prije Vislu da je potkopala
I odn'jela st'jenu
Koja visi nad njom od v'jekova,
Nego l' Vandin djevojački v'jenac,
Koji bi joj sa ponosna čela
Otrgnula drska muška ruka.
RITIGER:
Zar bi čežnja za tol' taštom slavom
U nje mogla istinita biti?
Zar da s' ona s divljim zvjerinama
U nježnome osjećanju ravna?
Ona todi mudra, tol' umilna?
To ne mogu nikad vjerovati.
Ali ako ti pogodiš, Mdada,
Ja moraću cviljeti do smrti
Nad sudbinom moga gospodara.
MLADA:
Nad njegovom, il' uprav nad svojom?
VANDA: (Šta to znači?!)
 
MLADA: Začuđen me gdedaš?
Ritiger. Jer ne mogu da razberem mis'o
U r'ječima tvojim umotanu.
MLADA: K'o što n'jesi ni pogledu momu,
Ermane, mog'o da umakneš.
Ritnger. Tvom pogledu!
MLADA: Da, istinu priznaj;
Nije d' Vanda divotno lijepa?
Ritnger. Jeste, stvor je savršen, božanstven,
Kakva nije pod nebom još bido.
MLADA: I svačije ne pl'jeni li srce?
Rntiger. Pa ?
MLADA: U svome zar i sam strijedu
Ne odnosiš pz očiju njenih?
Vanda. (0 njem sumnja, pa ga kuša. Zmpjo!
Nu hvada ti; bar ću tako moći
I ja njegov odgovor da čujem.)
Mlada. Tako di je mukom umuknuo
Moj tevtonski zaljubljeni vitez?
Rntnger. Ti me, Mlada, dovodiš u čudo.
Iz čega si to izvestp mogda?
Bih di smio p misao samu
Podignuti do žene, kojoj je
Moj gospodar ruku nam'jenio?
Mlada. Tvoj gospodar? Ha, ha! s njim na stranu
Zar nad srdem kra.ĐI gospoduju?
Iskreno mi sad priznati moraš
Da dijepu Vandu obožavaš.
Ripger. Ka' gospođu dešku, pa i moju,
Ak' ugodno bude bogovima.
A ti ako dovodiš tu sumnju
Iz žalosti moje sa odlaska,
Zar u ovom bajnom zamku nema
I bez Vande takih ljepotica
Za kojima mora na rastanku
Rastužit' se svako muško srce?
Zar nijesi i ti divno l'jepa?
Znam viteza koj' će poć' odavdje
A neće te zaboravit' nikad.
Mlada. Vješto d' znaju daskati Tevtonci!
Vaida. (Stupa srdvto među njih.)
K'o što znaju i djevojke leške
Sa strancima zboriti bez stida.
Nlada. (Ide prnvndno pokunjena va stranu.)
(P.1anuda je ! ljubi ga bez sumnje.
Ha! tu ljubav raskidoh za svagda;
Tako barem oboma se svetim.)
Vaida. Ti, vnteže, pod Vandinim krovom
Zavodeći laskanjem dvoranke
Drsko gaziš gostoljublja zakon.
Rntmger. Bogovi me od tog sačuvali!
Samo sdučaj i uljudnost, gospo....
Vanda. Što je možda uljudnost međ' vama
Uvr'jeda je ovde. Uk.10ni se....
Što me gledaš ? ukloni se, velim ;
A do malo časa u vijeću
Moj konačni odgovor ćeš čuti.
rEtiger. Otićiću, ali ne otjeran,
Mojega mi boga Irminsula,
Ne otjeran tavo stidno.... Ali
Zanosim se.... kraljice, oprosti.
�Vanda. Ja ne praštam tako što; oddazi.
Ritiger. Nebesa mi! to je i odviše.
Uspavann moj se ponos budi,
I tjera me da osvetim ovo
Poniženje, kralju Ritigeru
U mojemu dicu naneseno.
Ali onda sve je prošlo. (Bježim^
Bježim od lje.) (Odlazi.)
Vanda. Drhtn sav od gnjeva! —
A ti sdabo, dukavo stvorenje,
Ciljala si da nitima svojim
Spleteš srce ovomu tevtoncu?
Nlada. Ne, kraljice, smjerala sam samo
Da zabunim takog prodrzdivca
Koji smjede, ako i potajno,
Da te ljubi.
Vanda. Ne daži ; pl' misdiš
Da od prvog dana kad dođoše
Npjesam ti pronik,1a u dušu?
Odmad idi ispred mojnh oči.
(Otide Mlada.)
Oh ! osjećam težak bod. — A zašta
Na njih pdanuh ovodpkim gnjevom?
Čudno dojsta! Da se baš i ljube
Bi dn mogdo to tpcat' se mene?
Ni najmanje. — Nu pz gnjeva moga
Da ta Mdada ne bi dokučida....
Zar bi mogda dudo pomisditi
Da zavidim njoj poniznog slugu,
Kad mi ruku sam gospodar pruža ?
(Pokriva rukava dnce.)
Stndna Vanda, ipav čudan nemir
U tvoju se dušu usedio.
Da di ovo nije ljubav ? ljubav
Koju javno prezirah do sada?!
Ne, ne, nije; kad bi to bit' mogdo,
Rastrgla bih sama sedn njedra
Da ipgčupam iz njih poddo srce,
Pa g' izgorim na pdamenu živom.
Vanda bijah, i ostajem Vanda.
Niko neće na usnama mojim
Nedostojan uzdisaj zateći,
Niti će me s toga okupiti
Rug podmukdi mojnh dvorkinjica
I gospođa depših. Ja prezirem
Tog Ermana kan' i Ritigera,
I kukavne ljude svekodike;
Jer ma kako da mis.1ima smjedim
Duh u njima buja, srce s' ipak
U majušnjim čustvima rastapa;
Prezirem ih, i preziraću ih
Dok uzživem. — Da, sa srca sada
Kamen svadih, n vedrinom opet
Duh mi tiho pdovi. — Ko dodazi?
(Otvaraju se vrata i udazi Vdatko.)


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 117 godina.