Vanda/3
POJAVA III
VANDA sa muškom i ženskom pratnjom ; svi su u lovačkom odijelu.
VANDA:
Prihvati mi, Bogore, sokola;
Ti, duše mi, brži si od njega. —
Nek se konji tamo odmaraju,
A mi ćemo ovdje, u prijatnom
Ovom hdadu stoljetnih dubova.
(Sjeda, a svi za njom.)
Kako s dahom mirisavih lipa
Provijava kroz dubravu ovu
Tih vjetarac! Samo žubor tica
Što skakuču međ' granama vitim,
I vodica bistra koja pada
Romonljivo sa kladenca onog
Prekidaju ovaj muk duboki.
Moj je ujak znao divno mjesto
Odabrati za hram Svetovidov;
Pri tome se sjetio i mene,
Pa sjediljke ove namjestio
Da s' odmaram loveći s družinom.
MLADA:
ulazeći Danas preko svoga običaja
Još na susret tebi ne izlazi.
VANDA:
Valjda vrši tam u hramu obred,
I utrobu ispituje žrtvi,
Da dokuči po njoj događaje
Koji leškoj predstoje nam zemlji.
Mačeslave, vetar što g' ustr'jelih
Neka bude svetom hramu poklon;
Daj ga odmah tamo odnijeti.
A ti, Vlatko milozvučna glasa,
Da začiniš ovo plandovanje,
Zađi duhom u vremena stara,
Pa izvedi pjesmu pradjedova.
VLATKO:
O kraljice, davna mi je prošlost
Nepristupna u ovom trenutku.
VANDA:
Tebi? mome nadahnutom pjevcu?
Neće biti.
VLATKO:
Još od zore slušam
Oko sebe zuj vazdušnih krila;
Duh djevice skoro preminule
Obl'jeće me, okuplja me silno,
Da plačevnu opjevam joj sudbu.
VANDA:
Kad je tako utješi je, Vlatko,
Pa i sama nek pokoja nađe,
I ostavi na pokoju tebe.
Sudbi nemoj, ako zaslužuje,
Odaćemo sažaljenje. Pjevaj.
(Vlatko udešava žice, a Bogomil se ostraga pojavljuje.)
VLATKO:
Po dvoranam pustim
Očinoga grada
Šeta i uzdiše
Ildegonda mlada.
Pred oč'ma joj uv'jek
Divna muška glava;
S njom na javi zbori,
Zbori s njom kad spava.
Duša joj je ipak
Tužnih misli puna,
Jer na glavi miloj
S'ja vladarska kruna;
A ona, ma da je
Stare krvi dične,
Na svom grbu nema
Krune onoj slične.
Na jedanput glas joj
Do ušiju doš'o
Da je u boj mili
Kralj Rigiter poš'o.
Na taj glas se ona
Kao iz sna trže,
Oruža se hitno,
Na konja se vrže.
Leti tamo gdje se
Oluj boja vije.
Da umre, il' krunu
Slavom zadobije.
Tu st'ješnjena spaziv'
Ljubljenog vdadara,
Ko lavica k njemu
Mačem put otvara;
Od udarca smrtna
Zaklanja mu glavu;
Al' i sama pada
Ranjena u travu.
Kom' dugujem život?
Kralj Rigiter viče;
Sjahuje, čelenku
S obraza joj smiče.
A tad oko njeno
Upre mu s' u lice,
Pa s' nad okom vječno
Sklope trepavice.
BOGOMIL:
Budi slava junakinji, koja
Imađaše i srca da ljubi,
I u srcu hrabrosti da gine.
Nije li to, Vanda,
Sjajan uzor plemenite d'jeve?
VANDA:
Ma da vidim u ljubavi slabost
Koja krepkom ne priliči duhu,
Moj ujače, priznat' ipak moram
Da me slučaj hrabre Ildegonde
Potresao. Je l' istinit, Vlatko?
VLATKO:
Pričaju ga u tevtonskoj zemlji,
Gdje ljepota kralja Ritigera
Na glasu je kao i junaštvo.
Za njim čeznu sve tevtonske kćeri,
Zanj i l'jepa Ildegonda skonča.
BOGOMIL:
Tog viteza vidjeh samo jednom,
I doista u zapadu c'jelom
Ja ne vidjeh drugog njemu slična
Nit' u licu, niti u junaštvu.
On bi prvi stvor bogova bio
U očima mojima, da jedna
Velja mana ne pomračava ga.
VANDA:
A koja je mana to?
BOGOMIL:
U njega
Prekipljuje ponos u oholost,
I nada-sve prema nježnom polu.
Što je ljepša i dičnije krvi
Koja žena, to se oholije
On ophodi sa njom; najdivnije
Odbio je vladalačke kćeri.
U onome divotnom tijelu
Izvanrednim duhom oživljenu
Ljucko srce kao da ne bije;
A bez srca čovjek je polutan.
MLADA:
Ta upravo tvrda, hladna srca
Kad se jednom pokrenu i planu,
Žešče gore i dublje no druga.
VANDA:
Ponosan je dakle s polom našim,
Prezire nas valjda!.... Oh ujače,
S tim tevtoncem kako bih ja rado
Omjerila moje leško koplje!
BOGOMIL:
Dojsta? onda sudarila bi se
Dva jednako nesavladna duha.
Njega kopljem ne bi nadrvala,
A ako bi po čudu ljepotom.
To najveća pobjeda bi bila
Što je ikad nad čovjekom d'jeva
Odnijela.
MLADA:
Pogledajte tamo:
Jedna četa sjajnih konjanika
K nama jezdi.
BOGOR:
Opremu tevtonsku
I na njima i na konj'ma vidim.
VANDA:
Da zasjeda nije? Svi na konje,
I oružja latimo se odmah.
BOGOMIL:
Na zlo valjda ne smjeraju. Eno,
Spazila nas, pa družina stala,
A jedan se iz nje odvojio,
I dolazi amo.
VANDA:
Pođi, Vlatko,
Tom' na susret, i reci mu da je
Ovdje licem Vanda. Nek se dalje
Ne usude stupati u šumu,
Ako neće moj gnjev da iskuse.
BOGOMIL:
Da se niko ni maknuo nije.
Draga Vanda, to su inostranci;
Il' zakone leškog gostoljublja
Na jedanput sada zaboravljaš?
Ako im je igdje mjesta, to je
U dubravi, hramom osvećenoj,
Gdje pripada meni domaćinstvo.
Nećeš l' ovdje da ostaneš? onda
S tvojom pratnjom na stranu se skloni,
A ja sam ću sa čovjekom ovim
R'ječ povesti.
VANDA:
Bogore, nek konji
Ipak nama na domaku budu,
Da tevtonce ove, ak' ustreba,
Rastjeramo k'o jelene plahe.
(Otide sa pratnjom.)
BOGOMIL:
Jamačno su to kraljevn ljudi;
Treba ipak da sam na oprezu.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.
|