Bunjevci i Šokci (I. Ivanić) 2

←I. Kratki geografski i statistički pregled

Bunjevci i Šokci Pisac: Ivan Ivanić

III. Ime – Jezik – Narodnost→

II. Poreklo i povesnica 1. Jesu li Bunjevci starosedeoci ili doseljenici?

Pored raznih sitnih, postoje dve glavne teorije, o kojima istorik Bunjevaca mora govoriti kada piše o njihovoj prošlosti.

Jedna, koja ima najviše pristalica, jeste ona, da su Bunjevci na sadašnjem svom tlu u Bačkoj i Lici doseljenici, dok po drugoj teoriji, Bunjevci su tu starosedeoci (autohtoni). Na prvi letimičan pogled misliće mnogi, da teorija o starosedelaštvu Bunjevaca nije baš bez osnova, ali kada se čovek zadubi u ono malo podataka (koje čovek dugim trudom valja da pribere, jer je o njima slabo šta pisano i zabeleženo), onda mora odlučno stati uz i inače popularnu teoriju, da su Bunjevci doseljenici u Bačkoj i Lici. Starosedeoci pre još mogu biti Šokci u Bačkoj i Baranji, kao što ćemo docnije videti, ali da su Bunjevci doseljenici, zato govore svi znaci i istorijski spomenici, dok za njihovo starosedelaštvo govori samo jedina istina, da su Bačku naseljavali Sloveni i pre dolaska Mađara. Među tim nema ni jednog znaka, da su među tim starosediocima Slovenima bili i pretci sadanjih Bunjevaca.

Osnovanost prve teorije, moći će se tek tada jasno uvideti, kada iznesemo obe teorije zajedno sa dokazima, koji pot krepljuju i jednu i drugu, te kada čitalac vidi razliku između njih. Prvo ćemo govoriti o teoriji da su Bunjevci starosedeoci u Bačkoj i Lici, a za tim ćemo, pobijajući tu teoriju, izneti protivnu teoriju, koju i mi usvajamo za svoju, na ime da su Bunjevci doseljenici.

Kanonik Ivan Antunović, jedan od prvih Bunjevaca, najviše zastupa gledište, da su Bunjevci starosedeoci, kao što se to iz njegovih spisa, a naročito iz njegove „Rasprave“ vidi. On veli, da su Sloveni, dakle – po njemu – i Bunjevci bili starosedeoci u Ugarskoj pre, a i za vreme dolaska Mađara u Ugarsku. Mi to što se Slovena tiče, potpisujemo. Istoriska je istina, da su odmah posle Rimljana i raznih nomadskih plemena sarmatskog i tračkog kolena, Bačku i južnu Ugarsku naselili Srbi, a gornje krajeve Ugarske ostali Sloveni, i da su tek posle njih došli Mađari kao zavojevači. Oni su od Srba odnosno Slovena primili sve kulturne osobine jednog naroda, oblike ustanova državnih, bezbroj reči i to onih, koje u svom jeziku nisu imali, pa čak i Hrišćanstvo. Sloveni behu miran, zemljoradnički, ali već kulturan narod. Mađarski jezik kipti zaista od mnogih reči srpskog ili pravilnije slovenskog korena. Dankovski u svome rečniku; – akademik Florijan Maćaš, rođeni Mađar, u svojoj istoriji o rečima Mađarskog jezika; – dalje sam Pavle Hunfalvi, njihov prvi etnograf, dokazuju to nesumnjivo u svojim radovima. Nu osim tog pismenog dokaza sa Mađarske strane i tolikih dokaza sa Slovenske strane (Šafarik i dr) dokazuju to i ova fakta što je ¾ imena mesta u Bačkoj i sada srpskoga korena, da sve reke, brda, jezera, njive imaju i sada srpske nazive, da su srpske crkve i građevine starije od mađarskih i nemačkih. Od nekih pedeset pet mesta u rejonu gornje Bačke 36 imaju i danas čisto srpska imena. Od 12 većih pustara, koje su mnogobrojno naseljene nose 9 srpska imena (Ravna i Rastina kod Gakova, Šara kod Stanišića, Kulić kod Srbobrana, Stari Leđen ili Riđica, Tavankut, Šebešić, Verušić, Zobnatica kod Subotice). Jedino brdo u Bačkoj ima srpsko ime – Telečka. Od 4 reke dve imaju srpska imena (Krivaja i Mostonga). Svih pet jezera u Bačkoj imaju srpska imena (Palić, Krvavo jezero, Slano jezero, Ribje jezero, Jezero).

Od 70. mesta u donjoj Bačkoj 60 i danas imaju srpska imena. Imena istorijskih spomenika, razvalina, brda i šančeva jesu srpskog korena (Bokčinovac, Koštanica, Jarak, Knićevac-Zemljograd i dr.). Pustare (Prekaja, Vizić, Sirig, Čičevo, Irmovo, Martinac i dr.), – šume, putevi, rečice, ostrva sa srpskim imenima dokazuju da je Srbin ovde pre stanovao od Mađara.^[1]

Ovo su naši podaci, a uz njih je i Antunović izneo bezbroj srpskih imena sela i porodica još iz 1302–1522 god. za dokaz da je u Bačkoj, pre naseljenja Bunjevaca u 17. veku bilo Srba dakle i Bunjevaca.

„Tamo od Sirmijuma protezahu se gore Šokci s ove i s one strane Dunaja u Baraniju i Tolnu, a u sredini Bačke većma onamo k Tisi Bunjevci i to sve do Budima, svagda da kako većinom sa Srbi izmešani. Ove su se grane mešale te nalazimo i uz Dunaj Bunjevaca, naročito u Baškutu, Baji, Čebu Novom Selu, Futogu, Novom Sadu i – Banatu.“

Ovako nabraja Antunović prostor, koji su Bunjevci zauzimali pre Muhačke bitke. Verančiću još 1553. reče neki „Racki brodar, da je u Bačkoj pre Muhačke bitke u jednom selu bilo više stanovnika no sada u 30 sela.“ Ali da ih je bilo i 1553. g. to nam baš i isti „racki“ brodar svojom ličnošću svedoči, „A da su ti stanovnici bili Raci (Sloveni) to dokazuje okolnost, što po popisu 1715. g. u Bačkoj i Segedinskoj vojenoj upravi oni (Raci), kao jedini i isključivi stanovnici na prvo mesto dolaze.“ – A to je trajalo tako sve do druge polovine 18. veka, kada se razbegli Mađari povratiše u Bačku.

„Da su Raci od starina Podunavski i potiski stanovnici bili to izvan svake dvojbe stavljaju svi zakoni od godine 1556. na saborih (ugarskih) o Racih sastavljeni". – Dalje,

u Analima izdanim u Đakovu 1437. g. izrično stoji, da „veći deo Srijema zauzimlju Raci i Bosanci (Patareni – Bogumili), šta više i na drugoj obali Dunava (dakle u Bačkoj i Bodrogu) na prostoru jedne ili više milje Raci s Bosanci, Krivoverci (pravoslavni) s kršćani (katolici), među se pomešani stanuju."

Ovo su najglavniji dokazi Antunovićevi, uz koje pristaje i M. Mandić („Danica“ 1897 g.“) i Laza Knežević (Letopis 28 knj.) te veli: „Kad su se Turci sa muhačke bitke god. {1526 vraćali i u Suboticu došli, zatekli su sedam braća sedam Sučića...“

Knežević iz toga, što je posle muhačke bitke bilo u Subotici Sučića, zaključuje da su tada u njoj morali biti i Bunjevci. Među tim Sučića ima i pravoslavnih, a što je najglavnije, kapetani Sučići u Subotici mnogo su docnijeg datuma (krajem 17 veka).^[2] Ti kapetani Sučići poreklom su iz Poljice u Primorju, potomci velikog kneza Poljičkog Pavla Sučića (1677.), dakle nisu mogli biti kapetani u Subotici posle 1526 g. ^[3]

Od svih podataka, koje je izneo Antunović da dokaže svoju tvrdnju: da su Bunjevci starosedeoci, najvažniji je onaj iz anala đakovačkih, da je još 1437. g. bilo Bosanaca katolika ne samo u Sremu, već i u Bačkoj i Bodrogu. Nemamo razloga sumnjati da je u to vreme bilo Srba katolika u Sremu i u Bačkoj, ali ti katolici nisu mogli biti Bunjevci u Subotici i u gornjoj Bačkoj već Šokci u donjoj Bačkoj i u Baranji. Među tim Antunović ima donekle pravo i to u tome, što je Bunjevaca bilo u Bačkoj i pre njihove glavne i najmnogobrojnije seobe krajem 17 veka, ali neobično malo, tako, da to ni pomena nije vredno. Ivanji u svojoj „Istoriji Subotice“ dokazao je takođe da je Bunjevaca moglo biti u istoj varoši u manjem broju još za vreme turskog gospodstva, ili drugim rečima na 50 godina pre glavne seobe Bunjevaca krajem 17. veka. Ivanji veli, da su oni, upitani za svoj dolazak, izjavili da su u Subotici i za vreme Turaka (dakle pre najveće seobe 1687 g.) stanovali, što dokazuju i česte otmice bunjevačkih devojaka od strane Turaka i skrivanje bunjevačke nejači po Subotičkim ritovima 1689. g. Još za vreme Turaka bilo je Bunjevaca u Bajmoku, Tavankutu, Kunbaji, Ludašu, Belesoviću, Tonpi i t. d. Pastir Nikola Kopunović, Bunjevac, rodio se u Bajmoku 1660. g. a starac od 70 g. Bilija Katana u Tavankutu i Jerko Guganović u Ludašu još ranije. Kada se uz to uzme, da je jedna seoba Bunjevaca u okolini Subotice bila još 1668 g., onda je jasno da je Bunjevaca moralo biti tu i pre 1687. g. što uzgred dokazuje i to, da su Bunjevci držali pod zakup pašnjake subotičke od Durmiš-paše.^[4]

Sve ovo gornje pokazuje da je Bunjevaca istina bilo u Bačkoj i pre njihove glavne seobe 1687 g. ali ih nije bilo u mnogo ranija vremena, a još manje posle Muhačke bitke. Međutim Srba katolika i to onih, koji se sada nazivaju Šokci, bilo je mnogo ranije. ^[5] Kao što se vidi ovi dokazi toliko su ništavni prema dokazima, da su Bunjevci doseljenici novijega vremena, da se sa tim dokazima ni meriti ne mogu.

U ostalom, mi možemo razjasniti od kuda je postala Antunovićeva teorija o auhtohtonstvu Bunjevaca. On je ubeđen da su Srbi u Bačkoj starosedeoci i kako on Bunjevce od Srba nigde ne dvoji, on zaključuje, da su i oni, Bunjevci, starosedeoci u Bačkoj. Mi i ako se klanjamo srpskoj svesti pok. Kanonika i ako ne dvojimo Bunjevce od Srba, ipak ne možemo prećutati da je jezgro, glavna masa Bunjevaca doseljenih iz Hercegovine novijega vremena. Jer kada bi usvojili Antunovićevo mišljenje o starosedelaštvu Bunjevaca, onda bi sasvim izlišno bilo pisati naročitu povesnicu Bunjevaca, pošto bi im prošlost našli u povesnici Srba u Ugarskoj, koja je već dosta rasvetljena. Nu baš za to, što se veruje, da su Bunjevci doseljenici novijega vremena, nastala je potreba, da se ispita i razjasni otkuda su, kada su i zašto su se Bunjevci doselili u sadanju svoju postojbinu. To je upravo tema, koju je „Matica Srpska“ istakla za utakmicu srpskim piscima i koju ćemo mi, na osnovu trogodišnje studije, pokušati da razrešimo.

Srba je svakako bilo u Bačkoj i pre Muhačke bitke, pa i pre dolaska Mađara u Ugarsku.

Ali da je među tim Srbima, bilo u većoj količini onih Srba – katolika, koji bi trebali da budu pretci sadašnjih Bunjevaca, za to ne mogosmo naći nikakvog pozitivnog dokaza u prošlosti, i zato mi nismo pristalice Antunovićeve teorije. A zašto nismo, to će svako uvideti kad pročita, što za ovim sledi i kada se uveri, kako je tekla i kroz koje sve mene seoba Bunjevaca iz Hercegovine preko Dalmacije i Like. u Bačku. Teoriju o starosedelaštvu Bunjevaca najvećma pobija sama ta kolosalna seoba iz Hercegovine, koja je utvrđena istorijskim Faktima i koju ćemo mi niže podrobno ispričati. Za naše mišljenje govori još i narodno verovanje u Bunjevaca, da su im se pretci doselili sa Buna reke u Hercegovini, – i koren njihova imena, – i svi do sad poznati podaci o tome, da im je kolevka bila u junačkoj Hercegovini.

Napomene

1. Vidi opširnije o tome u raspravi „Srpstvo u Bačkoj" od Iv. Ivanića u „Odjeku“ 1888. god.
2. Knežević je u ostalom pisao u prvom redu o odelu i običaju Bunjevaca, a govoreći o prošlosti Bunjevaca samo ove reči: „koje su godine, da li na čiji poziv ili od svoje volje ili nevolje došli, to se dosta tačno ne može dokazati, kao i to, da li su predeli, koje su naselili, bili pusti (?!)“ – sam je abdicirao na ime istorika Bunjevaca. On se dakle u raspravljanju povesnice Bunjevaca ne može uzeti u obzir.
3. Na jednoj „naredbi biskupskoj iza svetočantnoga pohađanja po Bribirštini potpisan je god. 1671. Gašpar Sučić, notar biskupski. – Kačić opeva Sučića Kneza Poljičkog.
4. Fridrih Tamaš (Bacs B. v. megye) veli, da su se Bunjevci doselili u Bačku još za vremena Bele I., ali to je nemogućno.
5. Od Šokaca zna se, da su dobili plemstvo Kata Orlović (1535. g.): Božo Radić (1564. g.)! Nikola Dvorniković (1663 g.); Nikola Milojković, crkveni sudac kaločkog biskupa dobiva 1639/41. god. pustare Tompu, Ivanku i Šebešić, i sela bačka: Kaćmar, Garu i Baškut. Beogradski biskup Marin Imbriširović deli krizmu katoličkim Ilirima 1649. g. u Bajmoku, Martonošu, Beregu i Santovu. God. 1629. pominje se kao šokački paroh u Baču Fratar Tatić (a ranije, 1478. g. kanonik Tavankut u Baču). Ovo iznosi, M. Mandić ("Danica" 1897. g.) za dokaz, da je Bunjevaca bilo mnogo ranije u Bačkoj, no samo ovo dokazuje ranije seobe i dolazak Šokaca, a ne Bunjevaca.