Bunjevci i Šokci u Ugarskoj

Izvor: Викизворник

Nema većega rugla od onog cirkusa, što se zove madžarski parlamenat. Sramota je za cijeli svijet, da se onako šta može da drži sred civilizovane Evrope. Samo u okorjela zločinca moći ćeš naći onaki cinizam, kakim se odlikuju »liberalni« zastupnici »viteškoga« naroda, kad se radi o nemadžarskim narodima u Ugarskoj. I ti »zastupnici«, koje je novac preko lješina i krvi doveo u »sabor«, zaključiše ljetos proslavu. g. 1848., proslavu slobode i jednakosti. Može li biti još veće gnjusobe? Oni slave uspomenu stečene slobode, a cijeli su narodi u ropstvu, oni slave jednakost, a nemadžarski narodi ne smiju svojim jezikom ni govoriti, slave bratinstvo - a žandarmerija provaljuje u crkvu i peri bajunete u narod, da ga prisili na madžarsku molitvu i madžarsku crkvenu pjesmu! Proslavu g. 1848. zaključuje parlamenat, koji je tek nedavno stvorio zakon o pomadžarivanju imena mjesta, voda - parlamenat, u kome je najodurniji šovinizam obladao svim strankama počevši od pučke pa do »liberalne« tako, da danas među svim strankama madžarskim nema nijedne, koja bi stajala na išto pravednijem stajalištu spram nemadžarskih naroda, - parlamenat, u kome većina pučanstva nema svoga zastupnika!

Ali kao da se više ne daju ni sakriti ni prikriti rezultati zločinačke politike madž. vlade, i kao da ne donose blagoslova i sreće novci, što ih je pokrala madž. vlada drugim narodima, kad su sabirali novac, da si dignu kulturne zavode, koje im je vlada bila dužna da digne, a nije htjela. Ona diže palače, baca novac na razna »kulturna« društva za odnarođivanje drugih naroda, bahata se madž. aristokracija širi, proteplje tisuće i tisuće, - dok vlastiti madžarski narod skapava i gine od gladi i seli u Ameriku, alföldski se seljak buni i traži hljeba - a sva je zemlja tako demoralizirana, da nema skoro dana, a da ne izbije najavu kaki škandal

U takovu položaju dočekuju nemadžarski narodi pedesetgodišnjicu onoga časa, kad su mislili, da je osvanulo novo doba slobode i jednakosti. A kad se uzme u obzir, da ni nemadžarski narodi od više milijuna nemaju ne samo građanskih, nego ni najprimitivnijih ljudskih prava, onda moramo upravo strepiti za onaj lijepi dio našega naroda, koji se nastanio po južnoj i zapadnoj Ugarskoj, a kome već ne daju gotovo ni da diše. »Nar. Novine« vide tlačenje Poljaka u Njemačkoj, ali još nijesu mogle da zapaze nečovječni postupak s našom prekodravskom braćom, koja se doduše opiru madžarsko-židovskom šovinizmu, no uz naš nehaj i slabu ili nikakovu potporu gube nadu i padaju u očaj. A za nas je to pitanje od eminentne važnosti, jer se tu ne radi samo o krvi naše krvi, - nego i o tome, da smo mi u savezu s državom, gdje su cijeli narodi državni robovi, - koja podržava ropstvo. I dok znadu Madžari reći Austriji, da će s njome raspravljati samo za uređenih ustavnih odnošaja, trebali bismo i mi da se zamislimo, što nam je raditi kod uglavljivanja raznih naših poslova s državom, koja pod kraj XIX. vijeka podržava ropstvo, gdje je sve: ustavnost, sloboda, jednakost, pravo - samo velika, madžarska laž!

U takvom su položaju i naša braća, o kojoj mislimo sada progovoriti: Bunjevci i Šokci. Nastaniše se u većem broju u Bačkoj, Baranji i Banatu, a ima ih i u peštanskoj, biogradskoj i đurskoj županiji svega skupa preko 300.000 (u samoj Subotici 50.000). Njihov dolazak u Ugarsku spajaju neki s 13. vijekom, kad je poslije tatarske provale ostala Ugarska opustošena, pa je kralj Bela ondje naseljivao druge narode, a po svoj prilici i Hrvate, iz zahvalnosti, što su mu spasli život. No glavna seoba pada u 16. stoljeće. Kako su Turci silno napredovali i osvajali zemlju za zemljom, bježao je narod iz Hercegovine u Dalmaciju, a iz Bosne u Hrvatsku. Al kad u 16. st. osvajaju Turci i Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju, stane naš narod bježati u Ugarsku, Austriju i Moravsku, samo da ne padne pod vlast tursku. Tako se nastanilo mnogo naroda po južnoj Ugarskoj, gdje su novi došljaci našli starije, i tu ostadoše Bunjevci poslije i pod turskom vlašću i pod krajiškom upravom, mnogo toga pretrpiše, ali se ipak održaše. Kad se 1742. god. ukinula krajina med Dunavom i Tisom, osvanu Bunjevcima bolje vrijeme. Kupe se već u mjesta i osnivaju gradove Sombor i Suboticu. A kad ovako sve lijepo prirediše, dolaze sa sjevera Madžari i Nijemcina gotovo. Zna se, da se na pr. u Subotici prvi Madžari nastaniše tek 1754., u Kaniži 1751., u Bečeju 1760., u Zenti 1765. godine. Ime Bunjevci misle neki da polazi od rijeke Bune u Hercegovini, koja utječe kod sela Bune u Neretvu. Kad ih je turska sila potisla iz Hercegovine u Dalmaciju, - osta im uz ime bunjevačko i - dalmatinsko. A kad im ni tamo nije bilo mira, krenuše u Ugarsku jedni preko Velebita i Hrvatske pod poglavicama Markovićem i Đurom Vidakovićem, dok je druge preko Bosne vodio u novu postojbinu fra. Anđelija Šarčević. Kad je nestalo zuluma turskog, stiže ih zulum madžarski. Novi doseljenici Madžari i Nijemci bijahu namah s početka u velikoj milosti vlastodržaca i uživahu u svakom pogledu prednost pred Bunjevcima. Al što dalje to i gore. Madžari se više ne zadovoljavaju s pukom prednošću, već traže sve zasebe, a za drugoga ništa.[1] Od god. 1879. pako začeše bunjevački jezik upravo zatirati, tjerati iz crkve i škole. A Bunjevci, čini se samo zato, da pokažu na što očitiji način privrženost madž. državnoj ideji, i da otklone od sebe i najmanju sumnju o svojoj nevjeri, da teže van Ugarske, ne naglašivahu ni ime hrvatsko ni srpsko. Ali sve to ne pomaže. Nezasitnost i šovinizam madžarski ne zna mjere, već guši našu riječ gdje može, tjera je iz škole i crkve, a počeo već sezati i u obitelj. Zanimivo je, kako krasno shvaća narodno naše jedinstvo bunjevački mjesečnik »Neven«. Kad se naime od strane nekih srpskih novina prigovorilo, da on (»Neven«) radije veli, da su Bunjevci Hrvati, odgovorio im je »Neven«: »Žao nam je, što se među rođenu braću Hrvate i Srbe na toliko uvrižila mržnja, da zaboravljaju zajedničke interese, zajednički jezik i sve narodno blago na kulturnom polju i o malenom pitanju imena biju glave svoje onda, kad ih i na jednom i na drugom kraju roda svoga čekaju pune šake posla. ... »Neven« svoj obljubljeni narod, u kojem je pozvan dilovati, bunjevačkim-šokačkim naziva. A ako nam koji brat Hrvat ili Srbin piše štogod, on kod nas ima pravo pisati onako, kako hoće. Jer narod je jedan, pa okrstio ga kojim god imenom! To ne minja stvar. Bunjevci i Šokci znadu, da su oni jedan ogranak »srpsko-hrvackog« naroda. A tko je od nas poteko od srpske tko li od hrvatske krvi, to se dokazati ne može ...«

U brzo osjetiše bunjevački rodoljubi potrebu, da svome narodu, koji rado čita i pjeva, podadu zgodno štivo. Tako vidimo eto, gdje se 1870. god. pojavljuju prve bunjevačke novine: »Bunjevačke i šokačke novine« pod uredništvom Ivana Antunovića. Taj - »otac bunj. naroda«, kako ga zovu - prvi je uvidio potrebu, da dade svome narodu knjigu, da ga pouči i prosvijeti, da ga nauči cijeniti materinski svoj jezik, da ga podigne, da bude svoj na svome. Osim ovih novina, napisao je on svu silu knjiga, i tako stvorio sam gotovo cijelu literaturu. Njegove su knjige: »Bog s čovikom na Zemlji«, »Čovik s Bogom«, »Slavjan u svom domu«, Talijanski put, »Odmetnik« i dr. još i danas obljubljenim štivom Bunjevaca. Osim toga je on lijetao od arkiva do arkiva i skupljao historijske podatke o dolasku i povjesti svoga naroda, te svoja istraživanja otisnuo u knjizi: »Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih«. Antunović je osim knjiga, na koje je izdao gotovo sav svoj imetak, nagovarao svoj narod, da čita hrvatsku i srpsku knjigu, preporučao mu Preradovića, Zmaja, Šenou, Markovića i dr. Da je bio naobražen čovjek, dokazom je, što se uspeo do visokih časti. Od župnika posta začasnim biskupom, a da se nije iznevjerio svome narodu kao mnogi drugi, koji koji su se prije borili za narod i jezik, a poslije se odmetnuli (kao na pr. današnji subotički načelnik Laza Mamužić, koji je g. 1874. izdao madžarski pisanu brošuru na obranu bunj. naroda i jezika). God. 1872. poče izilaziti i drugi časopis »Bunjevačka i šokačka Vila«, pod uredništvom »bunjevačkog pisnika« i pobratima pok. Antunovića - Blaža Modrošića. Jedanajst godina poslije toga poče izlaziti vrlo lijepi zabavnopoučni časopis »Neven«, koji hvala bogu do danas srećno živi i bitiše. Osim toga izlaze »Subotičke Novine« koje su nedavno postale političkim tjednikom, »Pučki list«, svake godine kaledar »Danica«, koja se u više tisuća primjeraka širi u narod, i dr. Omiljelo je narodno štivo Kačićev razgovor, Relkovićev satir, mnogobrojni molitvenici, a nijesu nepoznate ni knjige društva sv. Jeronima i »Matice Hrvatske«. Od priznatih »bunjevačkih« književnika spominjemo: dobro nam poznatog pjesnika Miroljuba, Stanišu Jabukovića i Stipana Mukića. Pučki je pjesnik Sime Ivić, koji sa svojim prostim sastavcima ugađa narodu i narod ga rado čita, a pripoznat je pisac i Kostalić, brat pjesnika Miroljuba.

Kako se iz svega vidi narod voli knjigu, pa ga se zato nemilo kosnulo nasilno narivavanje madžarskoga jezika, kojim hoće da istisnu bunjevački najprije iz škole, iz crkve i ureda, a onda i dalje. Zato se Bunjevci tome opriješe i učiniše sve, što se dalo učiniti, da steku svoje pravo i zakonu zadovoljštinu pribave, ali uzalud. Ma da je slovo zakona jasno, ma da im zakon daje pravo na narodne škole, - sve to ne smeta madžarske šoviniste počevši od gradskog kapetana pa do ministra, da najbezdušnije pogaze zakon, koji su im najumniji madž. državnici: Deak, Eötvös i dr. stvorili. Dakako Deak i Eötvös nijesu bili takovi Madžari, kaki su danas razni Kohni, Rosenzweigi i Jeitelesi!

Po zakonima od g. 1868. XXXVIlI i 1879. XVIII. imadu svi narodi u Ugarskoj pravo, da se uz učenje madžarskoga jezika vrši obučavanje u materinskom jeziku. God. 1868. bude uzakonjeno: »da državnim jezikom madžarski bude, ali da zato svaka narodnost ima pravo svojim materinskim jezikom služiti se u zvaniji, pred sudom itd i da su zvaničnici dužni jezik onoga puka razumjeti i govoriti, gdje zvaniju obnašaju; da se svaka važnija naredba materinskim jezikom dotičnoga puka izdade, da se dijete u školama svojim jezikom podučavati ima« § 58. z. XXXVIII. odg. 1868 veli dakle: »da se svako dijete materinskim jezikom ima poučavati, u koliko bi se taj jezik u općini među ostalima govorio«. No da je taj zakon samo na papiru, kao i svi iole pravedniji zakoni u Ugarskoj, dokazom je barbarski postupak Madžara u pogledu škole i bunjevačkog jezika u Subotici, koji se god. 1896. ljuto zaoštrio. Ministarskom naredbom od god. 1870. br. 17.284. određeno je, da se u pučkim školama ima uložiti osobiti trud u poučavanje materinskog i madžarskoga jezika... Zakon određuje osnovnu nauku u materinskom jeziku u svih 6 razreda. - Ovako je po zakonu, ali drugojačije u praksi. U Subotici, gdje je od 73.000 žitelja 50.000 Bunjevaca, ima 12 škola, a po salaših, gdje gotovo ni cigloga madžarčeta nema, 10 škola, - ali ni u kojoj od ovih škola ne čuješ ni riječi bunjevačke, ne vidiš ni listka bunj. školske knjige, jer je i crkva i država ukinula izdavanje bunjevačkih školskih knjiga. Umjesto da se djeca u školama čemu nauče, izlaze iz njih gluplja, no što su u nje stupila. Ne samo da ne nauče madžarski, nego uopće ništa, otupe i često su nesposobna za dalju naobrazbu. Nauče doduše ovu ili onu pjesmu na izust, ali većim dijelom ni ne razumiju ono, što hoće pjesma. Da se tome doskoči, prituže se Bunjevci najprije školskoj oblasti, gdje predložiše njihovi predaci, da se bunjevačka »abeceda« uvede barem u donje razrede, jer da navlastito ona djeca, koja ne polaze gornjih razreda, ne znadu nikako: ni bunjevački ni madžarski čitati ni pisati. Bunjevački nijesu učili, a madžarski brzo iščezne u bunjevačkoj obitelji. Trebalo je dosta vremena, dok su taj predmet stavili na dnevni red i napokon odbiše tu pravednu molbu sa 19 protiv 8 glasova. Madžari rekoše, da je to Madžarska, pa da se zato mora samo isključivo madžarski učiti. Ta barbarština ne samo da se protivi zdravoj pameti i pedagogiji, nego je i lopovluk, da mu treba para. Ako Madžari odatle, što je to »Madžarska«, zaključuju, da se samo madžarski ima učiti, onda neka i samo madžarski džepovi - plaćaju!

Kad im je tu najpravedniju želju odbila školska oblast na upravni odbor, koji je opet tu stvar otputio državnom školskom nadzorniku Gräfu, a taj je morao to pitanje tek - proučavati! Nadzornik subotičkih škola mora tek da proučava pitanje, na koje je imao biti spreman svaki čas na odgovor! Kad ni to ne pomože, podaše vođe Bunjevaca: Pajo Kujundžić, gim. vjeroučitelj i odvjetnici Dr. Dušan Petrović i Dr. Veco Mamužić priziv na ministarstvo bogoštovlja i nastave, koji potpisa samo u Subotici 1200 građana Bunjevaca. Trebala je puna godina dana, da im ministarstvo odgovori negativno. Naredbom br. 60211/897. zabrani i slavno ministarstvo bunjevački jezik u školama i tako je iz sviju subotičkih škola, koje velikim dijelom plaćaju bunjevački džepovi, usprkos zakona i pravde, isključen bunjevački jezik, zabranjena ista bunjevačka početnica!

Do kakovih rezultata vodi ovakova obuka dokazuje primjer, što se zbio u jednoj ovakovoj »madžarskoj« školi. Bio ispit, pa došao - prvi puta za 11 godina - i nadzornik. Pita učiteljica neko dijete. Upita ga jednom, upita ponovno, a dijete samo sjedi i ne miče se. Upita drugo dijete, i ono sjedi kao da ga se to ni ne tiče. Umiješa se i nadzornik - ništa te ništa. Al tek što prozbori i upita bunjevački, već mu dijete ustane i odgovara. Učiteljica dobi - ukor!! - Ima škola, gdje učitelji djecu tuku, kad ih ne razumiju, a kad roditelji vade djecu iz škole, onda viču Madžari: Ele, - ne dajete djecu u škole, a onamo vičete za svojim školama! Ali da - dajte im njihove škole!

Kako s pučkim, tako je i sa svim drugim školama. God. 1896. odlučiše dignuti u Subotici zemljoradničku školu, koja bi imala da poduči i uputi onaj najzanemareniji stalež ratara, koji, može se reći, jedini i nosi gotovo sve terete. Ali i pri tom nije gospodi Madžarima do općenitoga napretka, nije im na srcu briga o valjanoj odgoji i naobrazbi ratarevoj, nego samo i nada sve - madžarizacija. Zato madžarski šoviniste formulovaše pitanje, koga će u te škole primati, ovako: U prvom će se redu u tu školu primati onaki mladići, koji dovoljno govore madžarski jezik. To znači drugim riječima, da se bunjevački mladići, koji zbog zlo uređenih škola nijesu mogli naučiti madžarski, ne će primati. Da im je i ovdje samo madžarizacija na umu, dokazuje činjenica, da su bijesno napali općinara Bunjevca, koji je predložio, neka s obzirom na to, što je ovdje toliko Bunjevaca, ne čini razlike znanje ili neznanje madž. jezika, da se tako i bunjevački puk uzmogne okoristiti tom školom, namijenjenom prosvjeti prostog ratara. Ako im spomenete, da morate imati i jednaka prava, kad imate jednake terete - a i više - onda vas objedjuju, da bunite i sijete razdor med pukom bunjevačkim i madžarskim. Braniti sebe i tražiti svoje pravo znači njima buniti, biti veleizdajnik, panslavist. ... Neka niko ne misli, da je tako samo u Subotici. Navest ću samo nekoliko primjera iz drugih mjesta. U mjestu Dušnoku je 2836 žitelja, sve sami naši ljudi. I tu istisnuše naš jezik iz škole, premda se sav narod. tome protivio. U Baćinu, gdje je gotovo sam naš puk, istisnuše iz škole i seoske uprave bunjevački jezik. U Vancagi, gdje je od 3368 žitelja 3/4, našega naroda, a 1/4 Madžara pokušaše isključiti bunjevački jezik iz škole, a kad se protiv toga dignuo sav narod i školski odbor zaključio, da se u školama bunjevački uči, drekne župnik Györffy, da to u »Madžarskoj« nije dozvoljeno, jer da u »Madžarskoj« samo Madžari pravice imadu. Itd. itd. Vidi se uopće, da se tako radi po nekom sistemu. Ako se nađe bunjevački učitelj ili učiteljica, ne budu namješteni na bunjevačke škole oni, nego drugi, koji ne znaju ni riječi bunjevačke. U Subotici su namješteni učitelji, koji tek od djece uče bunjevački, premda je bilo domaćih sinova, koji su tražili ona mjesta. Na bunjevačke škole imadu prednost oni, koji ne znadu ni riječi jezika one djece, koju imadu da poučavaju! U jednu riječ, svud se nastoji bilo ugušiti bilo zabašuriti, da Bunjevci u opće egzistiraju. U izvještajima srednjih škola falzifikuju, smanjuju broj đaka Bunjevaca, profesori silom hoće da pomadžare nemadžarske đake. (Sombor) - Biti madžarski patriota znači odnarođivati druge, a u tom se poslu upravo natječu i svi, pa i tako humani zavodi, kao što su sirotišta. U Somborskom je sirotištu bilo od 16 djece 12 Bunjevaca, pa im je zabranjeno i med sobom bunjevački govoriti, tako te kad ih je ko od roda posjetio za godinu dana, nijesu ga više razumjeli! U istim samostanskim školama zabranjuju djeci, da pišu svojim roditeljima listove materinskim jezikom. Tako je dao neki somborski građanin svoju kćerku u takovu školu u Kaloči. S početka su pisali bunjevački, a poslije mu piše kći, da joj brane materinskim jezikom kući pisati i da je želja poglavarstva, da joj i on (otac) madžarski piše. Otac se zažalio nad tim, ali dakako da nije htio ispuniti tu divljačku željicu slavnoga poglavarstva u jednoj samostanskoj školi! Evo, ne samo da pomadžaruju djecu, nego hoće da i roditelje pomadžare! - Kad se madžarski šovinizam ne žaca više ni ovakoga najgnjusnijeg i najnemoralnijeg sredstva, onda nije više daleko vrijeme, kad će ti moderni barbari raspisivati nagrade onima, koji će Nemadžare - ubijati!

Školi je dakle prva i jedina svrha: madžarizirati. Ali ni ista crkva nije toga prosta, i ona ima da bude mjesto, gdje će svoju snagu pokazati madžarski šovinizam. Ne gleda se ni ne pita, da se time vrijeđa najdublji i najfiniji osjećaj u puku, ne pita se za žalosne posljedice, koje su se već na mnogim mjestima pokazale, gdje je puk, videći, da mu se jezik i u crkvi progoni, ostavio svoju crkvu i prešao u nazarene. Sramota je, da idu u tom poslu državi u pomoć i sami crkveni dostojanstvenici od župnika do biskupa, a i sama je pučka stranka, o kojoj su mnogi mislili, da će biti pravednija prema drugim narodima, upravo tako šovinistička, kao i druge madž. stranke, što je najbolje dokazala svojim glasovanjem u peštanskom »saboru«, kad se radilo o porotama i porotnicima. Puku se ne da, da svojim jezikom pjeva crkvene pjesme, u čisto bunjevačkim krajevima propovijedi su madžarske ili u najboljem slučaju 8 puta madžarske, u 1 bunjevačke. Puk zato ni ne će da polazi crkvu, na mnogim se mjestima grozio, da će iz crkve istupiti, ako mu se ne da, što ga po bogu i pravdi ide. Tako se santovački Šokci zagroziše, da će istupiti iz crkve, ako im opet ne uvedu njihov jezik.

– Kakim se načinom uvlači madžarština, neka služi primjerom slučaj, što se desio u Subotici, gdje je neki starešina dao služiti requiem za svoju snahu. Pod misom je bilo madž. pjevanje. Sva se rodbina uzbunila, a pokojničina mati gorko plakala i tužila se, što joj je za pokojnu kćer bila madž. misa. Poslije mise otputiše se gvardijanu, (- to je bilo u crkvi samostanskoj -) da im rastumači, kako je došlo do madžarske mise. On je svu krivnju bacao na kantora Stipu, a on se opet izgovarao, da mu je bilo naloženo madžarski pjevati. Ovako eto smućuju i kršćansku pobožnost, obeščašćuju i samu crkvu! No što se dogodilo u Erčinu, nadvisuje sve, što smo dosele naveli, pokazuje, da već nema svetinje, kriju bi se bojala pogaziti madžarska vlada. Tu je gotovo isključivo elemenat bunjevački, tek od nedavna doselilo se ovamo nekoliko madžarskih obitelji, koje su u brzo podale molbenicu najprije na ministarstvo, a onda na crkvenu oblast, da se u erčinsku crkvu uvede madžarski jezik. No crkvena oblast, videći da na molbenici nema ni jednoga potpisa ogromne većine pučanstva, odvrati, da to ne može učiniti. No Madžari i poturice ne mirovahu, nego kupiše od 3 odmetnika potpise za 600 for. Dakako da je u ovakim prilikama riješenje veoma brzo. Al kad je župnik Glavak pročitao naredbu u crkvi, sav narod brizne u plač i pobježe iz crkve. Narod vani kune i plače, a župnik čita u crkvi naredbu. Kad se imala služiti prva velika madž. misa, stade kantor madžarski pjevati, a narod ko u jedan glas zapjeva - bunjevački. Da bude smetnja još i veća, Nijemci propjevaše - njemački. Žamor i buka stade velika. Misnik se zastraši, prekine misu i sađe med narod, da ga umiri, ali ne pomože ništa. Dođoše i žandari i zatvoriše 16 osoba što djevojaka što momaka na 12 dana. - Kad je imala biti druga madž. misa, i narod se još više uzbunio, no tada je bila oružana žandarmerija porazmještana po crkvi i tako narod podleže sili. Je li, moderna država? Viteški narod? Tako se divljački postupa s Bunjevcima i u crkvi. Al tražiš li, što te ide, eto namah denuncijanata, gdje ti viču: Panslavista, (to je najgori zločin), neprijatelj madž. ustava (!) i države - i zovu u pomoć policiju, da ona pogazi zakon - u ime zakona. Ustreba li novaca za crkve i oltare, onda se dakako i Bunjevcima daje pravo - plaćati; a tim su se pravom oni i poslužili veoma često, jer je bunjevački narod bogoljuban, pa rado daje u te svrhe.

Nedavno je rekao u ugarskom taboru ministar-predsjednik Bánffy da su neopravdane tužbe nemadž. naroda, jer da su im njihova prava uređena i zajamčena zakonom, koji im niko ne će oduzeti. Šteta je samo, što se nije »zabunio« pa rekao istinu, da su ti zakoni samo - »za opsjeniti prostotu« - na papiru. U Ugarskoj za nemadž. narode nema zakona, tu vlada prosta samovolja vladinih sluga, koji smiju raditi što ih je volja - oni su pod imunitetom. Neka kradu, pronevjeruju, otimlju - samo neka su madžarski »patriote«! Oni smiju sve, a Bunjevcima se ne dozvoljava ni najneviniji ples, igranka da ne bude »bune«.

Bilo je to 1897. god., kad se kao i svake godine spremala bunj. omladine da priredi poslije uskrza proljetnu zabavu »Veliko kolo« Prvi je dio programa imao biti tamburanje i pjevanje, deklamacije i pozdrav predsjednika, a drugi dio ples. No gradska kapetanija izda naredbu, kojom se zabranjuje to narodno, subotičko veselje, jer da ruši mir med Bunjevcima i Madžarima, a osim toga da dobrovoljna družina tamburaša nema prava javno djelovati, kad nema od ministarstva potvrđenih pravila. Što se dozvoljava i posljednjem Ciganinu, ne dozvoljava se Bunjevcima, jer da bune! Na jakim se temeljima mora da temelji »madžarska« država, kad se boji da je ne bi oborila bunjevačka - tambura! Najljepše je to, da je kolo mladeži odaslalo pravila iste godine ministarstvu na potvrdu, a ministarstvo im je odgovorilo, da mladež i bez pravila može pjevati i igrati, koliko je volja. To isto ministarstvo odobrilo je zabranu gradske kapetanije!

Kad vidje mladež, da joj gradski kapetan zabranio igranku, pošalje na ministra unutrašnjih poslova pritužbu s molbom, da što prije pozove na red grad. kapetana, koji je zabranio kolo zato, što nema na programu madžarskih govora i pjesama. Ne samo u modernim državama, nego ni u Ugarskoj nema slučaja, da je oblast kome određivala, kako će se morati zabavljati - o svom trošku. Zvanično i nezvanično se govorilo, da »priređivanjem kola bune protiv madž. države, da ruše mir i slogu med Madžarima i Bunjevcima, da se protive oblasti i zakonu, da su gori od novosadskih Srba i zagrebačkih Hrvata i da će kao bundžije pozatvarani biti, jer, vele, ko madžarski kruh jede, nek se ne laća tambure i kola«.

Nakon godine dana stiže odgovor od ministarstva, u kom pod brojem 111092/5-c veli, da nema razloga, čemu bi zamjerilo subotičkoj kapataniji!! Eto i opet dokaza, da u Ugarskoj ne vlada sloboda ni ustavnost, nego najsurovije nasilje i da tu svi jednaki od pandura do ministra-predsjednika. Još ljepše karakteriše Madžare njihov postupak u god. 1896., kad su Bunjevci priredili svoje »Veliko kolo“ i pozvali na nj svoje sugrađane Madžare. Njima za volju dadoše štampati programe i madžarskim jezikom. Mjesto susretlivosti naiđoše u madž. štampi na najgadnije i najnedostojnije napadaje, što su se usudili (!) bez njihove dozvole i milosti (!) prirediti svoju zabavu. Nešto se slična dogodilo na banketu, što ga je priredio poduzetnik munjevke Lindheim i pozvao na nj među ostalim iurednika »Subotičkih novina« g. Đuru Karanovića. Kad su se izredale mnoge zdravice madžarske i njemačke, drže se i urednik, da prozbori koju bunjevačku. Al kad to čuše Madžari, stade ih vika, buka, zvonjava čaša sve dotle, dok govornik ne sjede. Takovo je to »viteštvo« naših susjeda Madžara, kad se ogleda iz bliže! A kakoje tek kod sudova! Među ostalim: Bunjevca ne primaju za svjedoka ili mu ne dadu dnevnicu zato, što ne zna madžarski!!

Navedosmo tek nekoliko primjera, iznijeti sve, značilo bi ne svršiti, Pa ipak, uza svu nevolju svoju, ipak nekako životare, skupljaju se i drže. Osim svojih novina imadu u Subotici i gazdačku banku, zajednički imaju t. zv. »Katolički krug«, gdje se drže predavanja u madžarskom jeziku, premda je od 100 slušalaca 10 Madžara! Tek poslije madžarskog predavanja iznese pred Bunjevce bunjevački - ekscerpt! - U Subotici - a to je njihov centrum - imadu i pokopno društvo sv. Ivana, a pred nekoliko mjeseci pokrenuše ideju o osnutku dobrotvornog društva, kome bi bila s jedne strane svrha, da podupire »bunjevačku dicu u škularenju« i nastoji odgojiti narodnu neodvisnu inteligenciju, koja bi se mogla i htjela s narodom baviti te ga poučavati, (jer premda su Bunjevci dosta imućni, u Subotici a i po selima ima ljudi, čiji imetak vrijedi preko 100.000 for., to je ipak inteligencija većinom odnarodjena: boji se i stidi svoga imena) a s druge bi strane bila tome društvu svrha, stvoriti književni zbor za izdavanje najpotrebitijih bunjevačkih knjiga i za proturivanje hrvatsko-srpskih izdanja. U spomen slavnoga svog - možeme reći - prepovoditelja Ivana Antunovića, okrstiše to društvo njegovim imenom.[2] Isti je predlog iznio god. 1897. »Neven«, nadajući se, kad bi kaledar »Danicu« poslužila sreća i pretekla koja krajcara, onda bi taj novac postao početkom »narodne fundacije za izdavanje bunjevačke knjige« - Osim toga imadu u Subotici »Pučki Kasino«, u koji se u novije doba upisuje sve više Madžara, da onda uzmognu lakše sijati razdor među rođenom braćom i da to narodno društvo - narodu otuđe.

No sam »Neven« zgodno opaža potrebu organizacije i u stvarima politike: kod izbora n. pr. Za to »Neven« misli, da treba 1. govoriti o tome, kako je od potrebe udruženje Bunjevaca, 2. istaknuti cijelj udruženja (»braniti svoj materinski jezik u crkvi, u škuli, u sudu i upravi«) i 3. osnovati stranku. - kod posljednjih saborskih izbora dakako da nijesu postavili svojih kandidata - ali je karakteristično, da n. pr. u Subotici preko polovice izbornika nije glasovalo! Postavili su doduše svoga kandidata - ali u posljednji čas! Zanimivo je ovo iskreno pismo »staroga bunjev. rodoljuba«, otisnuto u »Nevenu«: »Dopustite mi da odolijem gorkoj tugi srca moga, što nas 50.000 subatičkih bunjevaca na saboru zemaljskom zastupaju poslanici, koji se protive životu ljubljenoga roda i naroda našega. To je prid svitom velika sramota; a prid Bogom velika grihota! Tužan i žalostan.

Ali jedno mislimo da je od potrebe: Bunjevci imadu da stupe u užu svezu s drugim nemadž. narodima. Pouzdavati se u pučku stranku, značilo bi hotice se varati. Ta je stranka dala u više prilika prilike nemadž. narodima uvjeriti se, da je jednaka drugim madž. strankama, što se tiče narodnosnog pitanja u Ugarskoj. - Ali i na nama je velika dužnost. Činjenica je, da ne vodimo o sebi računa[3] da se ne brinemo za svoju prekodravsku braću onako, kako bismo morali. O Međumurju, gdje je sam naš živalj, nemamo dosele još niti brošure, a nitko se pravo ni ne miče, da se već jednom počne i tamo raditi. Ta valjda ne mislimo skrštenih ruku gledati, kako nam ubijaju i odnarođuju naš narod? Pitanje naše prekodravske braće ima da bude u našim novinama neprestano na dnevnom redu. Naš nehaj i nemoralna madžarska politika otuđila nam ih je, naše zanimanje iopet madž. politika ima da nam ih približi!

Milan Heimrl

Beleške[uredi]

  1. Već u prošlom stoljeću započe biskup Patačić, rođeni Hrvat, madžarizaciju. Pod prijetnjom globeod 12 for. i 12 batina bijaše zabranjeno govoriti bunjevački!
  2. Prinosi se šalju na Uredništvo „Nevena“ u Subotici (Szabádka) V. kr. 67. br.
  3. Kako n. pr. Češi pomnjivo vode statistiku o svome narodu u Dolnjoj Austriji!

Izvor[uredi]

  • Milan Hajmrl, Bunjevci i Šokci u Ugarskoj, Nova doba: list sjedinjene hrvatske, srpske i slovenačke omladine za politička, socijalna i književna pitanja, god. 1, br. 1, 1898, str. 246-254