Brđanin Vuk i Pećki vezir

Od kako je svijet postanuo
Nije ljepši cvijet nastanuo,
Kako što je na onu godinu
Usred Skadra grada bijeloga
Mila sestra od Skadra vezira.
Jes đevojka u kavazu rasla
Za punije petnaest godina,
Ne viđela sunca ni mjeseca;
Baš bi reko i bi se zakleo
Il’ je vila, ili je rodila.
To se čudo na daleko čulo,
Pa đevojci prosci kidisaše,
Kidisaše sa četiri strane.
Sve je prose lale i begovi,
I prose je četiri vezira,
Sve ću ti ih po imenu kazat’:
Jedno jeste sa Bosne veziru,
Drugo vezir od Janjadolije,
Treće vezir bješe Vidajiću
Iskraj Drine iskraj vode ladne
Od Zvornika grada bijeloga,
I četvrto vezir Pećaninu.
Tog đevojka neće nijednoga.
Na Skadar se naljutiše Turci,
Pa stadoše Skadru prijetiti:
Mi oćemo Skadar oboriti.
Kad to čuo od Skadra vezire,
Odista se vezir prepanuo.
Jedno jutro kćeri podranio,
Ode vezir u kavaza žuta.
Kad ga viđe Zlatija đevojka,
Pred oca je na noge skočila,
Pa pod baba jastuk poturila.
Sjede vezir u kavaza žuta,
Pa đevojci poče besjediti:
"Ćeri moja, dugo jadna bila!
"Što si tako odviše lijepa,
"Da si Bog da ti meni slijepa,
"Pa bi babu mnogo bolje bilo.
"Tebe prose lale i veziri,
"A ti, kćeri, nećeš nijednoga,
"Na Skadar se naljutiše Turci,
"Oće Skadra da obore grada,
"No ako ćeš mene poslušati,
"A ti biraj četiri vezira,
"Kćeri moja, koga tebi drago.
"Ako hoćeš koji ima blaga,
"Uzmi, mlada, bosanska vezira;
"Ako hoćeš za gospodičića,
"Uzmi, kćeri, mlada Vidajića
"Od Zvornika grada bijeloga;
"Ako hoćeš za stara junaka,
"Uzmi, kćeri, vezir-Janjadolca;
"Ako želiš poći za junaka,
"Uzmi, kćeri, vezir-Pećanina."
Kad to čula Zlatija đevojka,
Onda Zlata poče besjediti:
"Mili babo, skadarski vezire,
"Kad sam tebi tako otežala,
"Knjigu piši vezir-Pećaninu."
Kad to čuo od Skadra veziru,
Sjede vezir, sitnu knjigu piše,
Pa je šalje vezir-Pećaninu:
"Kupi svate, vezir-Pećaninu,
"Reče ti se ljepota đevojka."
Kad veziru sitna knjiga dođe,
Milija mu bješe od svijeta,
Stade kupit’ kićene svatove.
Tek se vezir malo uzmučio
Đe ne ima dobroga junaka
Da mu barjak nosi pred svatove,
Od koga se zastiđeti neće.
Vezir staroj besjedio majci:
"Ču li mene, moja stara majko,
"Ja ne imam dobroga junaka
"Da mi nosi svilena barjaka
"Pred svatove u Skadra bijela.
"Kako bi me sjetovala, majko?
"Ja imadem mila pobratima,
"Pobratima Brđanina Vuka
"Baš vojvodu od Brda kamena,
"On bi dobar bio za barjaka,
"Od njega se ne bi zastiđeo
«Da mi nosi svilena barjaka."
A stara ga majka sjetovaše:
"Knjigu piši Brđaninu Vuku
"Da ti Vuče u svatove dođe."
Onda paša pero privatio,
Sjede Turčin, sitnu knjigu piše,
Te je šalje Brdu kamenome,
A na ruke Brđaninu Vuku:
"Ču li, Vuče, mili pobratime,
"Znaš li, Vuče, nije davno bilo,
"Da se jesmo skoro bratimili,
"I jesam ti dao vjeru tvrdu,
"Kad se ženim i veselje gradim
"Da te, pobro, zovem u svatove.
"Odi mene u svatove, pobro,
"Sad se ženim i veselje gradim,
"Jer ja nemam vrsna barjaktara
"Da mi nosi svilena barjaka."
Knjiga ode Brđaninu Vuku.
A kad Vuku sitna knjiga dođe,
Vuče zove Brđane junake,
Sve im kaže šta je i kako je,
Gdi ga vezir zove u svatove,
Pa ovako Vuče besjedio:
"Braćo moja, Brđani junaci,
"U Turčina vjera na koljenu,
"Mogu mene Turci prevariti,
"A rusu mi pogubiti glavu.
"Nego, braćo i moji Brđani,
"Ako mene posijeku Turci,
"Vi gledajte, Brđani junaci,
"Izbav’te mi dora od Turaka,
"Da ne jašu pretila dorina.
"Što je zemlje na četiri strane
"U dva cara i sve sedam kralja,
"Moga dora na daleko nema.
"Ja ću ići, da ću poginuti."
Oprema se Brđanine Vuče,
Udri na se i srmu i zlato,
A pancijer košulju obuče,
Pripasuje mukadem pojasa,
Za pojase dvije puške male,
Ni kovate ni čekičovate,
No u zlatni kalup izljevate,
Pripasuje sablju demiskiju;
Okiti se što bolje mogaše,
A sluge mu dora izvedoše,
Pa vojvoda posjede dorina,
Sa braćom se svojom oprostio,
Pravo ide Peću kamenome.
Kad se Peću pomolio Vuče,
Ugleda ga vezir Pećaninu,
Pa susrete mila pobratima,
Ruke šire, u lice se ljube,
Pitaju se za junačko zdravlje.
Zdravo bili, odoše na kulu,
I tu tamnu noćcu prenoćiše,
Pa u jutru rano poranili.
Uze vezir svilena barjaka,
Dade barjak Brđaninu Vuku.
Razvi Vuče svilena barjaka,
Čauš viknu, dalbuana riknu:
"Azurala, kićeni svatovi."
Svatovi se stali okupljati;
Kako koji Turčin dolazaše,
Svaki svate ’vako besjeđaše:
"O veziru od Peća kamena,
"Nesretno ti to veselje bilo!
"Šta će tebe đaur u svatove?
A vezir im ’vako besjedio:
"Ovo mi je Bogom pobratime."
Kad sakupi tri stotin’ svatova,
Otale se svati podignuli,
Pred svijema Brđanine Vuče,
Nosi Vuče svilena barjaka.
Kad dođoše Skadru bijelome,
Neće Vuče na most na ćupriju,
No naćera dora na Bojanu,
Te Bojanu vodu prebrodio.
To gledalo malo i veliko
Isred Skadra grada bijeloga
I đevojka iz kavaza žuta,
Pa ovako bila besjedila:
"Mili Bože, da čudna junaka!
"Da mi oće u sreću panuti,
"Ja bi dala po babova mala,
"Još bi mi se malo učinilo,
"Baš bi dala moje oke crne."
Pa doziva ostarelu majku:
"Oj Boga ti, moja mila majko,
"Je li ono vezir-Pećaninu
"Štono nosi svilena barjaka?"
A stara joj besjedila majka:
"Ti ne gledaj onoga junaka
"Na doratu što nosi barjaka,
"Nego onog na konju labudu."
U tom svati Skadru dolazili.
Razrediše svate na konake,
Đe petinu, a đe desetinu,
Da je njima ljepše na konaku,
Osta Vuče na bijelu kulu,
Ne zovu ga niđe na konaku.
Pobi Vuče kopje u ledinu,
Pa za kopje svezao dorina,
A prostrije suru kabanicu,
Leže junak sanak boraviti.
To začuo od Skadra veziru,
Đe se sestra ašik učinila
Na junaka Brđanina Vuka,
Pa doziva zeta Pećanina:
"Idi pošlji krvava dželata
"Nek donese Brđanina glavu,
"Što će tebi đaur u svatove?"
Moli mu se vezir Pećanine:
"Nemoj, taste, od Skadra veziru,
"Ono mi je mili pobratime."
Ama vezir ništa ne slušaše,
Na dželata srklet učinio
Da pogubi Brđanina Vuka,
Da okiti Skadra i bedema
Rusom glavom Brđanina Vuka.
Onda vezir Pećaninu viče:
"Molim ti se, taste gospodine,
"Na sagubi Brđanina Vuka,
"Na polasku druma ne krvavi,
"Kunem ti se, a vjeru ti dajem,
"Dok ja budem na konaku prvom,
"Oću posjeć’ mila pobratima,
"I glavu mu Skadru opraviti,
"Te okiti Skadra bijeloga."
U tom svanu i sunce ogranu.
Čauš viknu, dalbuana riče:
"Azur, svati, izved’te đevojku!"
Izvedoše Zlatiju đevojku,
Darivaše kićene svatove,
Barjaktaru ništa ne dadoše.
Otale se svati podignuli,
Na Bojanu vodu nagaziše,
Svi svatovi idu na ćupriju,
A ne ide Brđanine Vuče,
U Bojanu naćera dorina,
Zdravo Vuče vodu prebrodio.
Sve se čudi malo i veliko.
Dobro Zlata Vuka sagledala,
Pa odoše drumu putujući.
Kad je bilo danju oko podne,
Svi svatovi konje razigrali,
A ne igra Brđanine Vuče,
No se Vuče malo zakario.
A da vidiš Zlatije đevojke,
Kad Zlatija zgodu uvatila,
Do Vuka je konja doćerala,
Pa je Vuku tio besjedila:
"O vojvodo, Brđanine Vuče,
"Zar ne vidiš da si poginuo?"
Sve mu Zlata po istini kaže.
"No da čuješ, od Brda vojvodo,
"Ako ćeš mi dati vjeru tvrdu,
"Da me uzmeš za vjerenu ljubu,
"Dođi meni noći pod čadore,
"Da bježimo Brdu kamenome."
A Vuče joj dade vjeru tvrdu
Da je uzme za vjerenu ljubu.
U tomu se oni rastaviše.
U putu ih noćca sustignula,
Razapeše bijele čadore,
Vuče ide pod jelu zelenu,
Pa pod jelu konak učinio.
Kad je noći neko doba bilo,
A da vidiš Brđanina Vuka,
Ide Vuče pod šator đevojci.
Kod đevojke sedam jenđibula,
Nije lako izbaviti Zlato.
Ama Zlato stoji na nogama,
Pa sve čeka Brđanina Vuka.
A Vuče je uvati za ruku,
Pa je vodi jeli i dorinu.
Pa dorova konja posjedoše,
Pobjegoše Brdu kamenome.
Svu noć tamnu putovao Vuče.
Kad se blizu Brdu primakoše,
Tu ih tamna noćca ostavila,
A bijeli danak privatio.
Vuče mljaše da je izmaknuo,
Da se više ne boji nikoga,
Pa odsjede od konja dorina,
Ljubi Vuče Zlatiju đevojku.
Kada svanu i sunce ogranu,
Dok eto ti dvije pašalije
Baš od Skadra grada bijeloga
Da ponesu Brđanina glavu,
Pa pod čador dolaze veziru.
Vezir stoji, ćurak prigrnuo,
Pa pod ćurak sablju prigrčio,
Ode vezir da pogubi Vuka.
Kada doše đe je zamrknuo,
Nema Vuka ni od njega glasa.
U tome se Turčin povratio,
A srete ga sedam jenđibula,
Ljuto pište, daleko se čuje,
Đe im nema Zlatije đevojke.
Svi se Turci jadu dosjetiše,
Da je Vuče odv’o u Brđane,
Pa skočiše, konje posjedoše.
Dok je polja, svi su ga ćerali,
Kad do čarne gore dolaziše,
Neće Turci dalje ga ćerati,
No ovako besjede veziru:
"Jesmo li ti svati besjedili,
"Šta će đaur tebe u svatove?
"Be averim, Brđanine Vuče,
"Kad odvede Zlatiju đevojku!
"Neka ti je, čestita ti bila!"
Za to vezir ništa ne slušaše,
Nego ćera Brđanina Vuka
Na labudu konju od mejdana,
Dokle polja i planine prođe,
Baš ga ćera, i sustiže Vuka.
Vuče bješe odviše umoran,
Pa je lego sanak boraviti.
Nešto glednu Zlatija đevojka,
Dok ugleda od Peći vezira
Na labudu konju od mejdana,
Kako viđe, odma ga poznade,
Pa je Vuka dlanom dovatila:
"Ustaj, Vuče, izgubio glavu!"
Evo Turci naske pristigoše.»
Skoči Vuče ka da se pomami,
Iza sna se Vuče prepanuo,
Pa posjede dora od mejdana,
I odista ćaše pobjegnuti.
A đevojka stade besjediti:
"Zar me, Vuče, oćeš ostaviti?"
U tom Turčin stiže na labudu,
Pa on grlom bijelijem viče:
"Stan, đaure, nisi pobjegao,
"Čiju li si ljubu zarobio?"
A Vuče mu ne kte ni bježati,
No dočeka od Peći vezira,
Pa se naglim sabljam’ udariše.
Stade piska naglije sabalja,
Namjeri se junak na junaka.
Pri Vuku se sreća pridesila,
Na vojvodi pancijer košulja,
Ne može mu ranu napraviti,
Pored Vuka sama vatra živa.
A da vidiš Brđanina Vuka,
Sabljom manu, ods’ječe mu glavu,
Pa mu glavu u zobnicu baci,
Sve mu uze ruho i oružje
I labuda konja od mejdana,
Pa usjede dora od mejdana,
A Zlatija pretila labuda,
Pravo idu Brdu kamenomu.
Pa zapjeva iz grla bijela:
"Ne hvala ti, Brđanine Vuče,
"Što otide Skadru u svatove
"No ti hvala, od Peći veziru,
"Što dovede pretila labuda,
"Ne mogasmo dvoje na doratu."
Oće Vuče, vesela mu majka!
Njemu majka, a mene družina.
Vesel’te se, Bog vas veselio,
Od mene vi malo razgovora,
A od Boga dugo i za mnogo.