Braća i sestra (Debeljković)

Izvor: Викизворник


Braća i sestra

Fala bogu, fala jedinome,
imala majka devet mila sina,
i desetu jednu milu ćeru,
pa gu bili na dalek tražili,
braća daju, majka gu ne dava. 5
„Zašto, majko, nju da gu ne damo,
mi smo njojze devet mili brata,
po jedanput njojze da idemo,
devet put će njojze da gu bidne,
a no dvaput njojze dosta biće". 10
Dala majka njojnu milu ćeru.
Kad su došli kićeni svatovi
doneli su jednu slepu čumu,
utepala je devet mila sina,
devet sina čuma utepala, 15
devet snaje sva rodbina uzela,
stara majka u orman urasla,
Čekala je njina mila sestra,
čekala je devet godina dana,
niko nema njojzi da gu dođe: 20
pa se penje na visoki čardak,
pa mi kuka kako kukavica,
i prevrće kako lastavica:
„Avaj mene, do boga jednoga,
kamo mene moja mila braća 25
tvrdu besu sestre što su dali,
po jedanput, devet put da dođu,
i po dvaput, koliko da bidne”,
Dožale se bogu jedinome,
pa gu diže brate najmlađega, 30
pa mu stvori tu belu pogaču,
stvori mu gu od te bele zemlje,
rujno vino od crvena krva,
pa gu isprati sestru i prviče.
On mi uze puta da putuje, 35
te da ide sestre jedinice.
Kad je bija u polje približaja,
videla ga sestra od čardaka,
te ulegla u te bele sobe,
te govori te mile svekrve: 40
„Čuješ ln me, moja svskrvice,
jedan junak odozdolke ide,
po liku baš kako moj brat da je”.
Kad je bija blizo približaja,
opet se je na čardak pripela, 45
te da vidi da l’ je približaja;
on se bija jedan približaja,
približaja i na vrata doša.
Istrčala sestra jedinica,
pa je njega jadna zagrlila, 50
nemogla je jadna da ga ljubi,
no turila tu belu maramu
pa je njega jadna poljubila.
Upita ga njega mila sestra:
„Što ti, brale, lice potamenlo? 55
I ti lice na zemlju meriše”.
„Gradili smo duvar oko dvore,
sve ni tela na zemlju mirišu;
oću, sestro, jedan da se ženim,
pa sam doša na dadost da te uznem; 60
da se spraviš, sestro, to po rano,
mi smo, kaže, puta na daleka”.
Kad iskoči sestra da se spralja,
sam je sebe brat gu govorija:
„Da zna sestra kako ja što znajem, 65
da ne obuče to svileno ruo,
i da turi te žute dukate,
no da obuče crnu anteriju,
i da turi tu crnu šamiju”.
Ispreko ga sestra njega čula, 70
pa ne ktela njega da ga pita,
no obukla crnu anteriju,
i turila tu crnu šamiju,
pa iskoči pred jedinca brata.
Kad gu vide njojan mili brate, 75
tada reče sestre jedinice:
„Zašto, sestro, ti ne si se obukla?”
„Mi smo, brate, puta na daleko,
oće, kaže, svaki da ne sretne".
Pa uzeše puta da putuju. 80
Kad su prošli kroz goru zelenu
zamirisa gora na tamnjana.
Tad govori ona mila sastra:
„Fala bogu, fala jedinome,
što 'va gora pa tamnjan miriše? 85
Da l’ mojega brata potkađuje?"
„Ovde ima drvo tamnjanovo,
to ni pama na tamnjan miriše”.
Nešto malo puta putovali,
iz gore gi tiće govorilo: 90
„Fala bogu, fala jedinome,
kako ide živo po mrtvoga!"
Govori mu njemu mila sestra:
„Čuješ, brale, tiće što govori?"
„Ovde ima tiće svakojako 95
te govori priče svakojake".
Kad kud crkve bili približali,
govori gu najmlaćei brate:
„Poći, sestro, do vrata obornja,
je da idem u tu belu crkvu, 100
u nedelju sam se jadan oženija,
tu sam jadan prsten zagubija".
Ona otide do ta vrata obornja,
što da vidi čudo pa golemo:
vrata su gu u travu zarasla. 105
Zatuži sestra jedinica:
„Avaj mene do boga jednoga,
de su mene devet mili brata
te gi vrata u travu zarasla?"
Tu gu čuje najprvi komšija: 110
„Ajde, kaže, sestro jedinico,
gajret čini koliko da možeš,
ti da prođeš kroz naše dvorove.
Kad su došli kićeni svatovi
doneli su jednu slepu čumu, 115
devet brata čuma ti utepala,
devet snaje sve rodbina uzela,
stara majka u orman ti urasla".
Tad ugleda ona crna ćerka,
tad ulegla u te puste dvore, 120
sve je trava dvore pritisnula,
i stara majka u travu urasla,
zagrlila jedan beja kamen
te mi kuka kako kukavica,
pa gu čula ćerka jedinica, 125
upušti se majka te zagrli,
i zakuka kako lastavica.
Žive su se jadne sastavile,
a mrtve se jadne rastavile.
Od tada osta mati kukavica, 130
a njojna ćerka crna lastavica.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

  • Dragoljub Simonović: Narodne pesme iz Istočne i Južne Srbije, Beograd, 1988., str. 136-139.