Braća Morići
Ferman stiže iz Stambola,
Bujruntija iz Travnika
Da uhvate dva Morića,
Dva Morića, dva Pašića
Morić Ibru i Morića Pašu.
Petak lijepi osvanuo,
Nad šeherom silnim.
Dva Morića džumu klanjali,
U džamiji Hadžimagribiji.
Uhvatiše dva Morića,
Pa ih vode uz Sarače,
Pa ih vode uz strme Kovače,
u tvrđavu da ih zadave.
Kad to čula pašinica, majka Morića,
Da joj vode dva njena mladića,
Iz halvata kule bijele leti, grli noge
I u ruke ljubi pašu saraj'skog,
Brata rođenog.
„Pusti meni dva moja mladića,
Dva mladića, dva moja Morića.
Dat ću tebi ključe i harače,
Dat ću harač za sedam godina,
Od kada se gradila bijela tabija.“
Kada su ih davit' stali,
Morići su zapjevali:
„Sarajevo, široko si,
Oj tvrđavo, mračna li si,
Sultan care, proklet li si,
Kad ti sablja pravdu kroji,
Na zulumu carstvo stoji.“
Ne prestaše paše i veziri,
Bosnu moju niko ne umiri.