Brat i sestra u sužanjstvu
Kad kauri Duvno porobiše
I Gabele malo zahvatiše,
Džafer bega dvore porobiše
I dvoje mu djece odvedoše:
Mehemeda u svilu povjena, 5
Ismihanu od sedam godina.
Kad su bili u polje zeleno —
S Mehemeda svilu odrezaše,
Baciše ga u zelenu travu.
Al to spazi mlada Ismihana, 10
Povrati se, uze Mehemeda
I nosi ga sobom u robiju.
Govoni joj bane kaurine:
„Počuj more, Ismihan djevojko
Kuda nosiš brata Mehemeda, 15
Znaš da ćete u robiji biti
U mom dvoru devet godin’ dana?"
Isma šuti, ništa ne govori,
Samo lije suze od očiju.
Kad su došli u zemlju kaursku, 20
Banicd ih obadvoje daše;
Banica je Ismu pošćerila,
A Mehmeda u haznu bacila.
Dan za danom, mjesec za mjesecom
Robovaše devet godin' dana; 25
Kad deseta nastala godina,
Ona veli bratu Mehemedu:
„O moj mili brate Mehemede,
De se svuci, pa se preobuci,
Pa otidi do šarene crkve 30
I poslušaj što vlasi govore,
Jer je danas sveta nedjeljica,
Danas oni roblje razređuju,
Slušaj, brate, kud će nas odredit!"
Ja da viddš brata Mehemeda: 35
On se svuče pa se preobuče,
Na se udri katansko odjelo
I on ode do šarene crkve,
Te on sluša što vlasi govore.
Kad su vlasi sabor zaključili, 40
Povrata se beže Mehemede,
Pravo ode sestri u odaju,
Poče svlačit katansko odjelo,
A navlačit svoje odijelo,
Poče svojoj sestri kazivata: 45
„O sestrice, Ismihano mlada,
Sad sam bio kod šarene crkve,
Ja sam slušo što vlasi govore:
„Ismu ćemo za bana udati,
Mehemeda u Nijemce dati." 50
Ciknu Isma kao guja ljuta:
„Mehemede, brate od matere,
Ja sebeka ni malo ne žalim,
Nego tebe sirotacu žalim,
Kako ćeš mi njemski govoriti?" 55
Stoji cika mlade Ismihane.
To začula banova Ružica,
Ona ode Ismi u odaju,
Pa govori mladoj Ismihani:
„O Turkinjo, mlada Ismihano, 60
Zašto plačeš tako žalovito,
De mi samoj kaži u odaji,
Tvrda vjera da te izdat neću!"
Isma šuti, ništa ne govori.
Opet Ruža rječi ponovila; 65
Al i tada Isma zašutila.
Kad s’ treća put prekrsti Ružica
Da je mladu prokazati neće,
Isma kaza što je i kako je.
Kad je čula banova Ružica, 70
Šta joj kaza mlada Ismihana,
Ovako je njojzi govorila:
„Ismihano, čuj šta ću ti reći,
Kada svane prva nedjeljica,
Ja ću reći svojoj miloj majci: 75
„Mila majko, mene boli glava,
Pusti mene u polje zeleno,
Da ja berem cv'jeće svakojako,
Pusti sa mnom Ismu i Mehmeda.
Pustiće nas, ni pomaknut’ neće; 80
Pa ako nam bog i sreća dade,
Onda ću vas mlada sjetovati,
Kuda ćete domu umaknuti."
To izreče, iz odaje klipi,
Osta Isma sama u odaji, 85
Osta brojeć’ dane i sahate;
Danii su joj kolik' godinice,
A sahati kolik’ mjesecovi,
A dekika — dan i noćca crna.
Kad osvanu prva nedjeljica, 90
Ode Ruža majci u odaju
I ovako njojzi progovara:
„Mila majko, mene boii glava,
Pusti mene u polje zeleno,
Da ja berem cvjeće svakojako, 95
Pusti sa mnom Ismu i Mehmeda!"
Banovica odmah ih puščala:
„Hajte djeco, s hajrom se vratili!"
Odmah oni na noge skočili,
Pa kuhaju sebi brašljalice, 100
Pokuhaše, u polje krenuše.
Kad su došli u polje zeleno,
Poče Ruža Ismi govoriti:
„Ismahano, ti ćeš sada poći
Svome domu i svom vilajetu; 105
Noću hodaj, a obdani lezi
I nemoj se nikud zakretati,
Nego hajde pravo ka istoku,
Dok ne stiigneš svome zavičaju.
Hajte, bog vam bio na pomoći!" 110
To im reče pa se natrag vrati.
Ode s bratom mlada Ismsihana,
Noće hode a obdan spavaju.
Dok se Ruža uz polje vratiila,
Kad je bila blizu svoga dvora, 115
Poletjela što je više mogla,
Izletjela u odaju majci,
Pa ovako majci govorila:
„Mila majko, što ću i kako ću,
Doletješe Turci Hercegovci, 120
Odvedoše Ismu i Mehmeda,
Ja sam mlada uz polje utekla,
Jedva sam ti dobježala, majko!"
„Hvala bogu, kad si ti utekla,
A što njiha Turci su odveli, 125
Nek' ih vode, njihovi i jesu!"
Da vidimo Ismu i Mehmeda,
Mnoga polja i planine prešli,
Dok su došli do polja zelenog;
U tom polju bjeiica pšenica 130
Rodno klasje k zemlji savijala,
Žet' je zašlo dvjesta žetelica,
A za njima do sto veziiica,
Koji vežu žito u snopove:
Nit' ko pjeva, nit' im puška puca. 135
Progovara Isma Mehemedu:
„Mehemede, brate od matere,
Šta bi reko, čija li je moba,
Il' je turska ili je kaurska?"
Njoj Mehemed 'vako odvraćao: 140
„Lako ćemo poznavatii mobu,
Kad im dođe ručak il’ užina,
Ako budu Turci i Turkinje,
Užinaće pa će klanjat podne,
Ak’ ne budu Turci, već kauri, 145
Čim pojedu odmah će na pos'o!"
Taman oni u govoru bili,
Pomoli se jelo žetelicam,
Kad jedoše, na noge skočiše,
Umiše se i podne klanjaše. 150
Tad povika Isma Mehemedu:
„Mehemede, čuj što ću ti reći:
Evo ima devet godin' dana,
Kako nismo s' Turcima zborili,
Sad kad gori otidemo mobi, 155
Ti ćeš njima turski selam viknut,
Oni će ti selam prihvatiti,
Prihvatiti, s tobom upitati,
Pataće te ko si i kako si,
Nemoj im se brate kazivati, 160
Već ih pitaj, čija li je moba,
Zašto ondi cure ne pjevaju,
Zašto momoi puške ne pucaju?"
Pa se otle oni pokrenuše
I odoše do kićene mobe. 165
Kad su došli do šarene mobe,
Cjela ih je moba pozivala,
Pozivala, poznat nije mogla.
Tad im Mehmed turski selam viknu,
Oni njemu selam prihvatiše 170
I lijepo se s njime upitaše;
Pitaju ga ko je i kako je.
Mehmed šuti, ništa ne govori,
Već ih lijepo on poče pitati:
„O boga vam, mlade žetelice, 175
Čija j' ovo gluhonijema moba
Zašto ovdje cure ne pjevaju.
Zašto ovdje puške me pucaju?"
„O boga nam, mlađani junače,
Evo ima devet godin’ dana 180
Kako s' Vlasi Duvno porobili
I Gabele malo zahvatili,
Džafer bega dvore porobili
I dvoje mu djece odvodili,
Mehemeda u svilu povjena, 185
Ismihanu od sedam godima.
Ovo j’ moba bega Džafer bega,
Svakog s' ljeta ovdje kupi moba,
Nit’ se pjeva, nsiti puška pukne!"
Mehemed im opet govorio: 190
„O boga vam, mlade žetelice,
Džafer beže da l' je u životu
I je li mu u životu ljuba?"
Žetelice odgovor mu daju:
„Živ je jošte beže Džafer beže 195
I živa je Džaferbegovica!"
Mehemed im opet govorio:
„O boga vam, mlade žetelice,
Dajte nama što da užinamo,
Jer smo hodeć' plaho izgladnili!" 200
Dadoše im jela izobilja,
Te se oni malo nahraniše,
Kad jedoše, onda ustadoše,
Ustadoše i ruke opraše.
Mehemed im onda govorio: 205
„Čujete l' me, mlade žetelice,
Žetelice, a i vezdlice,
Zapjevajte i zapuškarajte,
Jer su djeca Džafer bega ovdje!"
Kad to čuše mlade žetelice, 210
Zagledaše s’, pa se razabraše,
Sve ćift po ćift redom zapjevaše,
Onda momci mladi zapucaše.
Beg Džafer beg u dvoru sjedio,
Pokraj njeg' mu vjerenica ljuba, 215
To začuo, s misli se prenuo,
On mislio da idu svatovi,
I pogleda niz polje zeleno,
Na mobi je pogled zastavio,
Jer u mobi puške su pucale 220
I pjesme se vesele pjevale,
Pa s' okrenu svojoj vjernoj ljubi:
„Vjerna ljubo, štono može biti,
En’ u polju naša moba pjeva,
Glasno pjeva, a jako puškara, 225
Ono dosad niput nije bilo,
Otkad su naan djeca odvedena.
Jal' su nešto za djecu saznali,
Jal’ su njiha očima vidili!"
On završi, a momče čatisa, 230
Pa ovako begu progovara:
„Džafer beže, daj mi muštuluka,
Došlo ti je tvoje dvoje djece!"
On završi, a drugi doleće:
„Džafer beže, daj mi muštuluka, 235
Djeca su ti kod mobe ostala!"
On završi, a treći doleće:
„Džafer beže, daj mi muštuluka,
Djeca t’ idu uz polje zeleno!"
Njih Džafer beg lijepo darivao: 240
Prvom dade konja nejahana,
Drugom dade zlata nebrojena,
Trećem dade čohu nerezanu.
Nije prošlo ni deset dekika
Dođe Mehmed i s njim Ismihana. 245
Majka Mehu triput poljubila,
Ismihanu k srcu savijala,
Od dragosti tu je i umrla,
Jer je njojzi živo srce puklo!
