Brankovoj sjeni
Po vijeka prođe od kad umilni
Prestade na vijek lire ti zvuk,
Al' spomen osta međ nama silni
Jer bješe glas ti pjesme obilni
Ko slavuj ptici u zelen lug!
Pjesniče Branko Srpstvo ti kliče:
Slava ti, slava, dok traje svjet
Iz tvoga pera što njemu niče
Uzoru divnom sve se ističe –
Kao najlepši mirisni cvjet.
O slavna Zeto, sretna si bila
Takve nam ljude i odsle daj,
Raduj se jer si starina mila –
Odakle slavuj raširi krila
I sleti s tebe u drugi kraj!
Potomstvo Branka na pragu rodnom,
I sada živi u onaj kraj –
U divnoj Zeti predjelu plodnom
A on joj osta u duhu narodnom
Ko neugasni vječiti sjaj.
Slava ti, slava, neka se hori!
Po cjelom Srpstvu nek bruji jek,
Ti njemu pjesme najljepše stvori
I pjeva dok te samrt umori
I žicu skrati mlađani vjek.
|
Bar, Milo Jovović, „Golub“, broj 15., u Somboru, 1. oktobra 1905. str. 235.