Brankova duša
Noć se sklanja... istok rudi,
Vijencem kiti zoru sjajnu,
A kroz dušu i kroz grudi
Čujem milu pjesmu tajnu.
Čujem kako glas se hori
Koji vjerom krvcu krijepi,
A od milja duh mi gori
U plamenu nada lijepi'.
Kô da s neba čeda mila
Pružaju mi rajskog slada,
Kô da mi se zagrlila
S njima moja duša mlada!
O ti mila pjesmo tajna
Što mi duhu dižeš krila,
Jesi li se s neba sjajna
S bijelim dankom razavila?
Il' to anđô zemlje moje
Pjeva himnu vaskrsenja?
Ili srpska vila poje
Sa visoka golog stijenja?
Ne, sa jatom rajskog svijeta
Preko srpskih milih strana -
To Brankova duša lijeta
Na osvitku bijelog dana.
Pa s visine svijetlog svoda
Gleda vijenac Srbadije,
Gleda nadu svoga roda
Kako složno kolo vije;
Gleda kako bratac brata
Žarko ljubi, toplo grli,
Kako ruka ruku hvata,
Kako narod sreći hrli;
Gleda snove, sliku nada,
Što ih Branko s "Kolom" spleo;
Gleda vijenac bratskog sklada,
Što ga Branko započeo;
Gleda kako svete kosti
Miloševe nade zgrijeva,
Pa od sreće i radosti
To Brankova duša pjeva...
Srbadijo, nado mila,
Kreni snagom gorskog lava,
Nek pod nebo digne krila
Srpska sreća, srpska slava;
Nek se kreće kolo lako,
Kolo sloge, bratskog rada!
Tako će se, samo tako
Razvit cvijetak naših nada.
Pričestimo duše mlade,
Pričestimo srce žarko
Onim pićem što nam dade
U "Rastanku đačkom" Branko.
Samo tako dušman slabi
Što nam sreći lomi krila,
Samo tako Brankova bi
Zadovoljna duša bila...
U Mostaru, 22. januara 1894.