Boj na Sigetu (Prozor)

Izvor: Викизворник

Car Sulejman silnu kupi vojsku,
Sve se sprema za dvan’est godina.
Kalabaluk vojske pokupio,
Po mil’juna, pet stotin’ hiljada,
I podiže muhur-sahibiju
I uz njega hodžu Ćupriliju,
I povuče pet stotin’ topova.
A kad care do Sigeta sađe,
Pod Sigetom vojsku zastavio,
I popeo mavi čadorove,
A opleo pet stotin’ koševa,
Naturio pet stotin’ topova,
Pa kad care l’jepo napravio,
Sada sitnu namu nakitio,
Spremi namu sigetskome banu
Po Idrizu, svome hizmećaru.
A kad Idriz do Sigeta sađe,
Bana najde na šilti svilenoj;
Pokraj bana sedam đenerala,
I kraj njiha dvan’est kapetana;
Redom sjedi trides’t oficira
Kraj banovih dvan’est kapetana. —
Idriz banu sitnu namu daje,
A šta care u toj nami piše:
„Eto name od Sigeta bane,
Ja sam silne vojske pokupio,
Po tefteru pet stotin’ hiljada,
A dovuko pet stotin’ topova.
Ako sa mnom ratovati ne ćeš
Ven na miru Siget ostaviti,
Sve prtljajte, gdje god što imate,
A Siget mi samo ostavite,
Ja ću Siget sebi naseliti.
Neš li Siget ostavit na l’jepu,
Ja ću onda na te udariti,
Mladariju pod sablju uzeti,
A sve starce nogam’ pogaziti,
A ženskinje dignut u robinje.”
Kad pregleda u Sigetu bane,
Uze knjigu dvan’est oficira,
Što mu Luka Dakoviću kaže:
„Ja se ne bih caru podložio,
Mi smo kader s njime ratovati;
U Sigetu kula šest hiljada,
A čaršije dvan’est punih sata,
A dobro smo bedem utvrdili:
Kraj čaršije četiri kapije,
Na kapiji tvrdi bedemovi,
Na svakomu po šeset topova,
Naše vojske po šeset hiljada;
Mi smo kader s carem ratovati.
De potpiši na nami carevoj,
Nek udara koliko mu drago.”
A potpisa u konaku bane,
Pa je dade Idrizu u ruke:
„Udri care, koliko ti drago,
Mi Sigeta ostavit ne ćemo.”
Idriz caru do čadora sađe,
Pa mu potpis dodade u ruke.
Car previdi, šta mu knjiga kaže,
Glavom lila, lakrdiju baci:
„Lude glave, bana madžarskoga,
Gdje on kader sa mnom ratovati?
Biću Siget pedeset godina!”
Pa zavika pet stotin’ topčija:
„Upalite pet stotin topova!”
A topčije tope zapališe,
Udariše u gradsku kapiju,
Ne odbiše klaka od kamena,
Nit kamena, kolik ni kremena.
Ban se brani s četiri tabije
Iz svojijeh bojali topova.
Sve ratuju za dvan’est godina
Ništa care učinit ne more.
A kad dvan’est izajde godina,
Sultanu se pobalja ordija
Dvan’est hiljad um’r krajišnika
Car Sulejman grozne suze lije,
Jer on žali svojijeh vojnika.
A veli ma muhur sahibija:
„Prođ se care vraga i Sigeta,
Svi će naši pomrti vojnici,
A Siget se uzeti ne more.”
A izreče hodža Ćupriliću:
„Znaš li care, svečevo koljeno,
Posred grada teče voda hladna,
Što iz grada na polje izlazi,
Ona nam je voda otrovana,
S tog se naša pobalja ordija
A da nije muhur sahibije,
Davno bi se Siget prihvatio,
On je nama hilu učinio.”
Car Sulejman na noge skočio,
Uze muhur muhur-sahibiji
A dade ga hodži Ćupriliću.
A dok hodža muhur prihvatio,
Odmah hodža na noge skočio,
A za oštro gvožde prihvatio,
Pa posječe muhur-sahibiju.
Kad mu rusa glava odletjela,
A pade mu b’jela ahmedija,
A ispod nje knjiga ispanula;
Al to knjiga bana sigetskoga:
„Čuješ brate muhur-sahibija,
Je l’ nas jedna mati odgojila,
Čini hilu sultan Sulejmanu.”
Kad car vidi knjigu šarovitu,
Kako ciknu kako d’jete malo:
„Ćupriliću moj na mjestu sine,
N’jesam znao, da je iz Madžarske,
A evo nam sedamn’est godina,
U njega je muhur i uprava,
Već što ćemo Ćupriliću sine? —
„Dobro care, sultan Sulejmane,
Dignut ćemo na Vodnicu vojsku,
Vodnica je Siget nadhvatila,
Na Vodnici tri vrela studena,
Ondje će nam ozdravit ordija,
Tude siju ječam i pšenicu,
A kosi se trava djetelina,
Kad Sigetu branu zastavimo,
Lako ćemo Siget prihvatiti.”
Pa digoše na Vodnicu vojsku,
Tude biše četiri mjeseca.
Kad izašla četiri mjeseca,
Podranilo dvan’est oficira
U konaku kod sigetskog bana,
Pa među se sobet zametnuli;
„Baš car diže do Stambola vojsku,
A Sigeta uzeti ne more.”
Dok im nešto oči pobjegoše
Niz čaršiju, gradu na kapiju,
Ugledaše jednoga junaka
Vas u srmi i u suhom zlatu.
Zlatan škrljak njemu nad očima,
A za pasom dvije puške male,
Obadv’je mu zalite u zlato.
Mrki brci pali do pušaka,
Naopako mintan zagrnuo,
A uz ruku uzvrgo rukave.
Deblja mu je ruka u mišnici
Neg djevojka u svilenu pasu;
A u ruku prihvatio ćordu,
Na krnje se naslonja sokakom,
Poznade ga dvan’est oficira,
Oni banu tiho besjedili:
„Gospodare, ostario bane,
Evo ide naše ogledalo,
A na ime Daničiću Vuče!
Evo ima dvan’est godin’ dana,
Otkad s carem ljuti boj bijemo,
A nikad nam Daničića nema,
Kakav li će sad haber don’jeti?”
A Daničić u odaju dođe,
Svih dvanaest na noge skočilo,
Pa spram njime raskriliše ruke:
„Gdje si Vuče naše ogledalo,
Sedamn’est si d’jelio mejdana,
Tol’ko smako turskih poglavica,
A ev’ ima dvan’est godin’ dana,
Ti nikada na naš sobet nećeš.”
Vuk im tud’je reče lakrdiju:
„Uz dvanaest punanih godina,
Što vi caru ne date dževapa?”
Ban besjedi Daničiću Vuku:
„A kako ću Daničiću sine?” —
„Piši knjigu mili gospodare,
A na ruke sultan Sulejmanu,
Nek car meni na mejdan izađe,
Ja nek za se džebeliju nađe.
Ako moju on ods’ječe glavu,
Daćemo mu Siget na ćenaru,
Ako njemu ja ods’ječem glavu,
Daće meni Stambol na ćenaru,
I nek prtlja ćabi i Medini.”
Odmah taku knjigu načiniše,
Spremiše je sultan Sulejmanu.
Nu kad caru taka knjiga dođe,
Je l’ mu draga, nije ni koliko,
Ali pusti trideset telala:
„Ko god će mi biti džebelija,
S Daničićem mejdan pod’jeliti,
Ja ću njega metnut na vezirstvo,
Nek je vezir do edžela svoga.”
I vika mu trideset telala
Bez promjene za pun mjesec dana,
Nigdje caru džebelije nema.
Kad se mjesec dana popunio,
Telal Ibro dobro uranio
Dok ugleda dvan’est hiljad vojske,
On na jandal izlazio vojske;
Dok ugleda jednog ihtijara,
B’jela brada kako janje b’jelo,
A dogata drži za dizgine,
A kod njega b’jesna bajraktara,
On timari debela dorata.
Momku duga tura od perčina,
Dorat crven ko crvena svila.
Bajraktar se s njime razgovara:
„Moj dorate, grivo moja zlatna,
Dok se sada hazur učinimo,
Obadva smo caru džebelije.”
A veli im telal Ibrahime:
„Otkle jesi vrstan bajraktare!”
Bajraktar mu tiho progovara:
„Jesi’l čuo telal Ibrahime,
Prošav Bosnu do Hercegovine,
Jesi l’ čuo ondje kraj Neretve
Šeher Mostar na Hercegovini,
U Mostaru Kajtaz bajraktara?
Eto vidiš onog ihtijara,
Ono mi je moj roden daidža,
A na ime Fazli buljuk-baša.
Car kupio vojsku u Stambolu,
Bez promjene za dvan’est godina,
Moj daidža diže Hercegovce,
Po tefteru dvanaest hiljada,
Bez izuna sultan Sulejmana
O svom hljebu i ašluku svomu.
Evo sada dvan’esta godina,
Sve car bije Siget na ćenaru,
A mi caru vazda karaula,
Da nam cara Madžar ne obađe.
Sad vidimo, da j’ istina prava,
Da je došlo caru do mejdana,
Pa bićemo džebelije carske.”
To izreče, pa spremi dorata,
A pred njime Fazli buljuk-baša,
I sađoše carevu čadoru.
Car Kajtazu dovu učinio,
Ode Kajtaz do Sigeta grada,
A pred njime Fazli buljuk-baša.
Kad bijahu pod Siget na polje,
Do kapije polu sata nema,
A oćuti jeku iz oblaka,
Dok padoše dva crna gavrana,
A na sape debelu doratu,
A odatle na oba ramena
U Kajtaza b’jesna bajraktara,
Po obrazu krilim udariše.
A veli im Kajtaz bajraktare:
„Gavranovi tice moje drage
Pričekajte sjutra do sunašca,
Dok Vuk meni odsiječe glavu,
Mrtvoj glavi oči izvadite.”
Jedan šuti, drugi odgovara:
„Ne boj mi se, pobratime dragi,
Ovo n’jesu tice garanovi,
Veće tvoje posestrime vile,
Došle smo ti haber učiniti,
Ne muči se do Sigeta grada,
Neka znadeš, izgubićeš glavu.
Već razjaši debela dorata,
Eno prosjak kod gradske kapije,
Pa ostavi konja kod prosjaka,
A prosjačke obuci haljine,
Sakri svoje i srmu i zlato,
Na glavu ćeš šušnju ustaknuti.
Sakrij svoje perjanice zlatne,
A objesi o ramenu torbu,
A u ruku drvenu maljicu,
Hajde serbez u Siget kapiju,
Išći aga od vrata do vrata,
Sve do kule Daničića Vuka,
Dok ti vidiš kapetan gospoju,
Ljubu vjernu Vuka Daničića,
Jer je šesn’est d’jelio mejdana,
Sedamn’esti s begom Mejremićem
I begovu glavu ujagmio,
I skin’o mu sedam hamajlija
Sa zekana devet dilbagija,
Povrgo ih na svoga vranina,
Piso ih je hodža Šuverlija,
U mahali nasred Sarajeva.
Beg nosio, ne vjerovo u njih
Vuk ih nosi, al dobro vjeruje;
Carske vojske pet stotin’ hiljada
I svi Vuka ne bi pogubili,
Ne skidav mu sedam hamajlija,
I s vranca rau devet dilbagija.
Pa kad zađeš kuli Daničića,
Zakamkaćeš na mermer avliji:
„„Daruj mene prikladna gospojo
Porad zdravlja Daničića svoga,
Da pogubi Kajtaz bajraktara.” ”
Gospoja se s Vukom zavadila,
Jere ima sad sedam godina,
Otkada se Vuče oženio,
Još joj lišca nije poljubio,
Nit’ s draga je srca zagrlio;
Jer djevojka iz Kaniže grada,
Pa je majka u kafaz metnula,
Nit je vidla sunca nit mjeseca,
Za punijeh šes’nest godinica.
Ta djevojka plaha lišca bila,
Jer je nije vjetar opržio.
Kad su bili u mehku dušeku,
Prvu ju je noćcu prekorio,
„„Kad si tako u obrazu b’jela,
Beli ti je lišce obljubljeno.” ”
A gospoja po istini kaza,
Da je mlada u kafazu rasla,
S tog je b’jela lica gospodskoga,
A Vuk vrže na molitvu ruke,
Da je nikad poljubiti ne će,
Da je s njime stotinu godina.
Pa se vrlo s njime zavadila,
Jer ev’ ima sedam godin’ dana,
Da je nikad nije poljubio,
Već se Vuče po mehanam vuče,
A on dilber krčmarice ljubi.
Kad zatuzga na sebi haljine,
Onda kuli u nedjelju sađe,
I presvuče b’jele boščaluke.
Kad mu vidiš previjernu ljubu,
Dobro gledaj šta ćeš i kako ćeš.”
Odmah Bajro odjaha dorata.
Daidža mu debela đogata,
Pomoli se prosjak iz kapije,
Bajraktaru na polje izađe,
Bajraktar mu dodade dorata,
A dade mu obje puške male,
I sa bedre brijetkinju ćordu,
A prosjačke presvuče haljine,
O ramenu objesio torbu,
A u ruku drvenu maljicu,
A na glavu šušnju naturio.
A zakloni zlatne perjanice,
Ode pravo u Siget čaršiju.
Dok uniđe na placu banovu,
Odmah Turčin prosi „Alah ičun”,
Sve do kula Daničića Vuka;
Na avliji zakamka bajraktar,
A zavika prikladnu gospoju:
„Daruj mene, prikladna gospojo
Izrad Vuka i zdravlja njegova,
Da pogubi Kajtaz bajraktara,
Džebeliju sultan Sulejmana,
Porad nama sigetskoga bana,
Da dobije Stambol na ćenaru,
Dignut cara Ćabi i Medini!”
A veli mu Vukova gospoja:
„Haj prosjače prosio do v’jeka,
Ja ti ne dam pare ni dinara,
Izrad zdravlja Daničića svoga.
Što ne veliš: Daruj me gospođo
Izrad zdravlja Kajtaz bajraktara,
Dala bih ti trista madžarija,
Da pogubi dušmanina moga!”
„Jer gospojo, ako Boga znadeš,
Zašto kuneš onakva junaka?”
„Kako ne ću, od Boga mu teško!
Evo ima sad sedam godina,
Nije me se ni prstom dodio,
A kamo li lišce obljubio.
Živa m’ majka i sad sam djevojka,
Dušmanin se po sokacim’ vuca,
Pa on ljubi dilber krčmarice.”
A Kajtaz joj veli bajraktare:
„Je l’ istina obadva ti sv’jeta?
Da ti Kajtaz bajraktara kažem.” —
„Istina je, prevarit’ te ne ću.”
Bajro diže šušnju nad očima,
A sinuše zlatne perjanice,
Niz prsa se brci objesiše.
„E gospojo, obadva mi sv’jeta,
Evo glavom Kajtaz bajraktara!”
A gospoja na noge skočila,
I od sebe đerđef oturila,
A zavrti iglu od biljura,
U njoj konac mljetačkoga zlata,
Pa istrka na mermer avliju,
Bajraktara rukam’ zagrlila:
„Hajd’ idemo u moju odaju,
Odmori se i napij se piva!”
Obadvoje ide uz skaline,
Uzadoše u šikli odaju,
Pod njega je šiltu namjestila,
A šekerli rakiju nalila.
Taman Kajtaz čašu prihvatio,
Klopot stade placom i sokakom.
Kad pogleda Kajtaz sa pendžera,
A eto ti Daničića Vuka,
Nosi britku u rukama ćordu.
Onda Kajtaz poče besjediti:
„O gospojo, srce moje živo,
Ludo ti ću glavu izgubiti!
»Ne brini se Kajtaz bajraktare,
Ja ću k njemu u avliju saći,
Temena mu tri put učiniti,
A b’jelu mu ruku poljubiti,
Pa ga plenut po plećim’ hajdučkim,
Ne će li se na me nasmijati,
Kad mu reknem da pogubi tebe
Izrad nama sigetskoga bana,
On će tamo u svoju odaju,
Neće l’, Bog do, da zaišće pića,
Već se nikad on napiti ne će,
Ako mu ga ja točila budem.”
Pa odatle na noge ustade,
Pa pred Vuka u avliju sađe,
Tri put pred njim zemlju poljubila,
Vuka u skut i u ruku ljubi,
A plenu ga po plećim’ hajdučkim:
„Gdje si Vuče ogledalo kraljsko,
Sedamn’est si smakao Turaka,
Još pogubi Kajtaz bajraktara
Izrad nama od Sigeta bana,
Pa uzmite Stambol na ćenaru
Nek car prtlja ćabi i Medini.”
Na to joj se osm’jehnuo Vuče:
„Zar ti, Anđo, omrznuo n’jesam,
Ne milujuć uz sedam godina?” —
„N’jesi Vuče, moje oči drage,
Već si mio ko si dosad bio.”
Pa okrenu u svoju odaju.
Dočim sjede, zaiska haljina,
Gospoja mu haljine don’jela.
Za tim sada zaiska joj piva,
A gospoja bačvam’ priletjela,
Pa izm’ješa vino i rakiju,
Te donese, pa potkuči Vuku.
A Vuk kondir prihvati u ruku,
I sve popi od kapi do kapi,
Pa gospoji sad kondir dodaje,
Polu popi Daničiću Vuče,
A polu ga na klupu spustio,
Pa on leže po mehku dušeku,
A zavika Kanišku djevojku:
„Pokri der me kumašli jorganom,
Ne ću noćas ići u mejhanu,
Valja sjutra mejdan dijeliti.”
Birdem zaspa, kao janje malo,
A da vidiš Kaniške djevojke,
Tri puta ga pod koljeno tiknu, —
Nikad za to i ne haje Vuče.
Ona pade Kajtaz bajraktaru:
„Hajd’ odreži momu Vuku glavu,
Pa je nosi sultan Sulejmanu!”
A Kajtaz joj veli bajraktare:
„Nemoj tako lijepa gospojo,
Veće Vuku ti zagrni ruku,
I skini mu sedam hamajlija,
S vranca dobra devet dilbagija,
Da ja idem do dorata svoga.
Sjutra ćemo mejdan pod’jeliti,
A naša se sila udariti.”
A gaspoja na noge skočila,
Pa mu skide s Vuka hamajlije,
S vranca dobra devet dilbagija,
Pa dodade Kajtaz bajraktaru.
Ode bajro polju u širine,
Do dorata konja od mejdana,
Pa prosjaku predade haljine
I gotovih stotinu dukata.
Tude bajro konak učinio,
A u jutro rano uraniše,
Sa ordijom pod Siget padoše,
A gradu se vrata otvoriše.
Pomoli se Daničiću Vuče
Na svom vrancu, konju od mejdana,
I gospoja Anđa Kaniškinja,
A za njome dvan’est oficira,
Među njima od Sigeta bane.
Za njim sila vrviše Madžara,
Da im broja baš nikako nema.
Car je sveo pod kapiju vojsku,
Među vojskom polje ostavili,
Što se more mejdan pod’jeliti,
Pa metnuše pike i bilješke,
Doklen će se na konjma goniti,
I oštrijem gvoždem udarati.
Pobježe mu Kajtaz na doratu,
Potjera ga na svom vrancu Vuče
Dok mu vranac dobar poletio,
Odmah viknu dvan’est oficira:
„Neka znate hila mi je bila
Jer moj vranac letjeti ne more.”
Pa se vrati od polja mejdana,
Da ubjegne u gradsku kapiju.
Gospoja mu ne dadne unići,
Već zavika Vuka Daničića:
„N’jesmo Vuče tako pogodili,
Da se bježi u gradsku kapiju!”
Ne dade mu unić’ u kapiju.
A napade Kajtaz na doratu,
Pred njim Vuče svog vranca okrenu.
Obojica sablje izvadiše,
Prije Kajtaz bajraktare mahnu,
Pa ods’ječe Daničiću glavu.
Ban zavika dvan’est oficira:
„Djeco moja, ne dajte nam grada
I bez krvi i velika jada!”
A careva nasrnu ordija,
Madžari ih spravno dočekali,
Sve na oganj i na vatru živu.
Pusta jada kod Sigeta grada:
Tu je kavga pune dv’je godine,
Dok stotine placa protrsiše,
Šest hiljada kula porobiše,
A sve viče muhur-sahibija;
„Predaji se od Sigeta bane!”
Ban se ne htje predati nikako,
Već do mora dotjera doarta,
A s dorata skoči u đemiju,
Pa pobježe do Malteza grada.
Car zapov’jed svoju ostavio
U Sigetu gradu kamenomu,
Sve iznova kule ponovio,
Pet stotina uzdiže topova
U Sigetu na gradske tabije,
Okrenu ih na četiri strane,
Nek se Siget prihvatit ne more.
Sad Kajtaza vrže za vezira
Haznadara Fazli buljuk-bašu.
Još Kajtaza darovao l’jepo,
Pokloni mu kulu Daničića,
I u kuli prikladnu gospoju,
Bajraktar se oženio njome.
Što mu veli prikladna gospoja:
„Bajraktare sve ti halal bilo,
Što me ljubiš kad god se probudiš,
Što ti b’jele boščaluke dajem,
Što me držiš za vijernu ljubu.”
Što god b’ješe u Sigetu ćara.
Car ne htjede pare ni dinara,
Sve ostavi vojsci silovitoj.