Boj kod Osijeka (Nevesinje)

Vino pilo dvan’est poglavica
U Janoku na banovoj kuli,
I pred njima od Janoka bane.
Do njeg sjedi Kajser generale,
A do njega Tekelija bane;
Do njih sjedi od Hajvaza bane,
A do njega redom poglavice,
Dok se rujna natrošili piva,
Pa među se sobet zametnuli
O junaštvu i o siromaštvu.
Onda reče Tekelija bane,
I pobra mu od Hajvaza bane:
„Što durasmo, više ne mogosmo
Od Turčina Mustaj bega Ličkog
I njegovih mladih bajraktara;
Čete sprema niz latinske župe,
Težak zulum, da nije karara.”
A izreče od Janoka bane:
„Jeste l’ oni vakat upamtili,
Kad ratova od Beča ćesare
Sa sultanom carom Al Osmanom,
Pa su tada šurut učinili
I tromeđu hudut postavili,
Da im više ratovanja nema
Za dvanaest punijeh godina,
Otad ima dvades’t i četiri;
Tad nam care Os’jek prihitio,
U Os’jek je Turke namjestio
I pred njima silnog Osman bega.
Sil’ Osman beg Osječane sprema,
Pa nas robi niz latinsku župu,
A s’jeku nam mlađahne serdare,
Vode nama lijepe djevojke,
Pa on ženi svoje Osječane.
I goni nam konje i volove;
Ne da nama momka pothraniti,
Da ga kralju u soldate spremim
Dok mi ljeće premaljeće dođe,
Ja ću Beču širokomu sići,
Zlatnoj ću se kruni zamoliti,
Zlatnoj kruni, od Beča ćesaru,
Da mi dade indat i ordiju,
Bojne vojske stotinu hiljada
I bojenih stotinu topova
I pred njima tri topa velika:
Čarku-feleć i Karalimana
I Kuduza topa velikoga,
Što kumbaru u gradove baca,
Štono ždere dva kantara praha,
Dva kantara praha i olova,
Štono prima kule i gradom
Pa ću bojnu vojsku iskupiti,
Pod Bečom ću vojsku iskupiti,
Iskupiti vojsku prihititi,
Svešću vojsku od Janoka grada,
Ondje biti jedan mjesec dana
Šarene ću knjige rasturiti
Po našijeh sedam banovina,
Banovinam’ indat učiniti,
Od Janoka vojsku podignuti,
Vojsku vodit a topove vući,
A uz vojsku kuvet i zahiru,
Uz topove haznu i džebhanu,
Na tromeđu vojsku isturiti,
Na tromeđu cara i ćesara.
Ondole ću vojsku podignuti
U široko polje pod Os’jeka,
Jer je polje blizu međe kraljske,
Polje drži četiri sahata.
Kad u polje savedem ordiju,
U crnu se zemlju zatrapiti,
A oplesti od šume koševe,
A navalit od boja topove,
Biću Os’jek cijel mjesec dana,
Topom biti, a kumbarom palit,
Dok ja primim bijela Os’jeka.
Kad ja primim bijela Os’jeka,
U Os’jeku namjestim sudiju,
Bijele im obarat’ munare,
Na šerefam’ zvona namjestiti,
U mihrabim’ načinit oltare.
Ondole ću vojsku podignuti,
Pod Budim ću vojsku dovoditi,
U Muhača pod b’jela Budima.” —
A izreče Kajser generale:
„Sjedi bane, na zlo udario!
Ja sam bio kod širokog Beča,
Mene spremi od Beča ćesare
U tebdilu u turskom od’jelu,
Na meni su derviške haljine,
Da uhodim Os’jek na ćenaru.
Pa ja sidoh bijelu Os’jeku
I uhodih Os’jek na ćenaru.
Kad uhodih Os’jek na ćenaru,
Znaš li brate, od Janoka bane,
Plaho car je Os’jek načinio:
Tri bedena oko njeg udrio,
Dva su, bane, od kamena tvrda,
A treći je parmakluci pusti,
Oko njega voda navedena,
Na hendeku na čekme ćuprije.
Na Os’jeku četiri kapije,
Na kapiju metnuo vojnike,
Na jednoj mu baše jenjičari,
Ima baša dvanaes’ hiljada;
Sve im care ajiluke plaća,
Sil’ Osman beg tajine izdava.
A na drugoj velikoj kapiji,
Tu mu sjede Toska Arnauti,
Ima Toske dvanaes’ hiljada;
Sve im care ajiluke plaća.
Beg Osman beg izdava tajina.
Na trećoj su od Bosne Bošnjaci
I Bošnjaka dvanaes’ hiljada,
I pred njima Avdi paša gazi
Sa Glasinca iznad Sarajeva;
Sve im care ajiluke plaća,
Sil’ Osman beg izdava tajine.
Na četvrtoj mladi Osječani,
Osječana dvanaes’ hiljada
I pred njima Sil’ Osman beg gazi,
Što mu kraja i ćenara nema.
I te bih ti jade pregorio —
A znadeš li budimskog vezira,
Učtuglija, da nije k rara,
On će drmnut svu Unđerevinu,
On će na te vojsku potegnuti
I kralju će vojsku poharati.”
Ražljuti se mlad janočki bane,
Pa poteže četiri mandata
Od Budima učtugli-vezira:
„Čuješ đido, Kajser generale,
Ovo jesu četiri mandata
Od Budima učtugli vezira,
Ono mi je prvo-bratučede,
On će izdat bijela Os’jeka.
Izdaće mi bijela Budima,
Ne će dati Turcim’ udarati.
Tursku zemlju hoću použiti,
A kraljevu zemlju poširiti.
I tebe ću kralju opanjkati,
Tebe hoću skinut s generalstva,
U soldate tebe upisati,
Muštraćeš se za života svoga.” —
Prepade se Kajser generale,
Da on njega ne opanjka kralju,
Pa govori Kajser generale:
„Pobratime, od Janoka bane,
Nemoj mene opanjkati kralju,
Kad ti budeš u polje Podravlje,
I ja ću ti doći u indata,
U Podravlje pod b’jela Os’jeka.”
A zareče Tekelija bane:
„I ja ću ti u Podravlje doći,
S bojne vojske dvanaes’ hiljada,”
A zareče od Hajvaza bane:
„I ja ću ti u Podravlje doći,
S bojne vojske dvanaes’ hiljada.”
A zareče od Sibinja bane:
„I ja ću ti indat učiniti,
S bojne vojske dvanaes’ hiljada.” —
Što je pjano Vlaše besjedilo,
To trijezno sjutra učinilo. —
Ja kad ljeće premaljeće dođe,
Onda bane Beču silazio.
Birden dođe, pred kralja iziđe,
I pod kraljem poljubi stolicu,
A i kralja u bijelu ruku.
Izmače se, stade iz diljega,
Stade dvorit bečkoga ćesara.
Progovara od Beča ćesare:
„Moja slugo, od Janoka bane,
Što se tebi po Janoku radi,
Je li tebi zulum od Turaka,
Od Turčina Sile od Os’jeka?
A počinje od Janoka bane:
„Zlatna kruno, od Beča ćesare,
Što durasmo, više ne mogosmo
Od zuluma, i od zulumćara,
Od Turčina Sil’ Osman beg gazi
I Turaka silnih Osječana.
Molim ti se, naša kruno zlatna,
Ti nam dertu pogledaj dermana,
Ja li gdje god zemlje budžak prazne.
Što durasmo, više ne mogosmo,
Od Turaka mladih Osječana
I Turčina bega Osman bega.
Ne mogosmo cure podgojiti,
Da mi našeg momka oženimo,
Već na silu otimlje djevojku,
Pa on ženi mlade Osječane.
Daj ti meni izun i besjedu,
Bojne vojske stotinu hiljada
I bojnijeh stotinu topova
I na vojsku kuvet i zahiru,
Na topove haznu i džebhanu
I daj meni tri topa velika:
Čarku-feleć i Karalimana
I Kuduza topa velikoga,
Havan-topa što kumbaru baca,
Da izvedem pod Os’jeka vojsku,
Da ja primam Os’jek na ćenaru,
Da uhvatim Silu Osman bega,
Tebi ću ga peškeš učiniti.”
A izreče od Beča ćesare:
„Šuti, slugo, mlad janočki bane,
Nije lasno Os’jek prisiliti;
Ja sam spremo Kajser generala
U tebdilu, u turskom od’jelu,
Uhodio Os’jek na ćenaru;
Plaho care Os’jek načinio:
Oko njeg su tri bijela grada,
Dva su, slugo, od kamena tvrda,
A treći je parmakluci pusti,
Oko njeg je hendek načinio,
Pa je Dravu vodu navratio,
Načinio na čekme ćuprije;
Na njemu su četiri kapije:
Na jednoj su baše jenjičari,
A na drugoj silni Arnauti,
A na trećoj od Bosne Bošnjaci,
Na četvrtoj mladi Osječani,
Nije lasno Os’jek prisiliti.
Znaš Turčina, budimskog vezira,
Unguros će butum pokupiti,
Tursku silu hoće uzdignuti
I na te će slugo, udariti,
Moju vojsku hoće poharati,
Baljemeze moje prisiliti.”
A izreče mlad janočki bane,
Pa mu dade četiri mandata:
„Zlatna kruno, od Beča ćesare,
Deder vidi četiri mandata,
Mandati su od b’jela Budima.”
Kad to vidje od Beča ćesare,
Gdje je mandat učtugli-vezira,
Gdje je vezir prvi-bratučede,
Bratučede janočkoga bana,
Osmjehnu se u stolici kralju:
„Hej aferim, moja prava slugo,
Moja slugo, od Janoka bane,
Kad ti imaš takog prijatelja,
Od Budima učtugli-vezira,
Kralj će tebi vojsku iskupiti,
Pa ti dati vojsku i topove,
A na vojsku kuvet i zahiru,
Na topove haznu i džebhanu;
Poslaću te ka’ i sina svoga
Kralj će tebi dovu učiniti.”
Pa na Beču pukoše topovi,
Otpukoše niz ćesarevinu.
Sve kraljevi pucaju topovi,
Od dnev’ do dnev’ za nedjelju dana,
A sve kupi silovitu vojsku.
Dok je ćesar vojsku sastavio,
Kraj limana vojska osidrala, —
Vidi, vidi bana janočkoga!
Kad on stade regulati vojsku,
Bojne vojske stotinu hiljada,
Pa on stade muštrati soldate,
A naperi stotinu topova.
Pa zapali stotinu topova,
Kad riknuše kraljevi topovi,
Bože mio, sve se zemlja trese
Ispod b’jela Beča prostranoga,
A sve gleda od Beča ćesare
Svoju slugu, bana janočkoga,
Svoje vojske stotinu hiljada.
Pa pomisli sa srdašca svoga;
„Junak mi je od Janoka bane,
On je meni za moje ordije,
On će meni vojskom okrenuti
I carevu zemlju použiti,
Kraljevu će zemlju poširiti.”
Pa mu dade izun i besjedu
I kralju mu dovu učinio.
Kad od Beča krenula ordija,
A na Beču šenluk učiniše,
Sva gospoda sejir učinila
I kraljevu vojsku ispratiše.
Ode bane i odvede vojsku.
Kud god ide, do Janoka siđe,
Po Janoku šenluk učinio.
Tuka bio za nedjelju dana,
Dok kraljeva vojska počinula.
Od Janoka vojsku podignuo.
Vojsku vodi, a topove vuče,
Na tromeđu vojska izdušila
I tu mrklu noćcu prenoćila
I u jutru rano uranila,
Pa je bane tertib učinio.
Kad u vojsci tertib učinio:
„Kada nama kara akšam dođe,
Onda ćemo u Podravlje sići,
U Podravlje, pod b’jela Os’jeka.”
Pa kad njemu kara akšam dođe,
Sa tromeđe vojsku podignuo,
U Podravlje polje silazio
Krajem Drave, krajem vode hladne,
Preko vode tumbas prebacio.
Kad namjesti sedam tumbasova,
Mrkle noći u sedam sahata,
Na Podravlje vojsku isturio,
U crnu se zemlju zatrapio,
A oplete od boja koševe,
A navali od boja topove,
A užeže voštane svijeće,
Pa zapali stotinu topova
Na Os’jeka, grada bijeloga.
Kad skočiše mladi Osječani:
„Šta smo jadni Bogu zgriješili,
Da nas biju iz oblaka munje!”
A zavika Sil’ Osman beg gazi:
„Ne biju nas iz oblaka munje,
Već nas bije mlad janočki bane,
Iz kraljevih baljemez topova,
Sa Podravlja, polja Osječkoga.”
Sil’ Osman beg na binju se siđe,
Pa pogleda sa gradske kapije,
Kad po polju sjaje se svijeće,
Sil’ Osman beg okrenu topove,
Udunu mu voštane svijeće.
A neko ga sa Podravlja viknu:
„Nemoj harčit’ praha iz topova,
Sjutra ću ti Os’jek prihititi.”
Kad mu žarko ogrijalo sunce,
Zagrmlješe s Podravlja topovi
Po stotinu jedan za drugijem,
A beže se sa Os’jeka brani.
Bije Os’jek za petnaes’ dana,
Topom bije, a kumbarom pali,
Vas se Os’jek iz temelja kreće.
Stoji cika po gradu sibjana;
Bože mio, čudna neobičja!
Sibjan ciči, a fukara pišti,
A čudi se Sil’ Osman beg gazi,
Što od Boga nejmade dermana,
Od Turaka nema nam indata,
Od Turčina budimskog vezira.
Kad šesn’esto jutro osvanulo,
Onda telal po Os’jeku viknu:
„Jutros, braćo, moji Osječani,
Jedan ćemo juriš učiniti
Na didiju janočkoga bana,
Da sa njime krvcu prolijemo.”
Đulbe im se dova izučila,
Jedna im se vrata otvorila,
Pa udriše mladi Os’ječani.
Kad udrio Sil’ Osman beg gazi,
S njime vojske dvanaes’ hiljada,
Kraljeva ga vatra dočekala,
Usu lunta k’o božija krupa,
A riknuše kraljevi topovi.
Druga im se otvorila vrata,
Udariše od Bosne Bošnjaci
I pred njima Ali paša gazi;
Bir udriše, kavgu zaturiše.
A treća se otvori kapija,
Udariše baše jenjičari.
Alah rabun, šta se sada radi,
Pod Os’jekom u polju Podravlju!
Grmi, s’jeva, a krvca se ljeva,
Gotov’ Turci Vlahe zadobiti.
Stade jeka krajem vode Drave,
Kad eto ti Kajser generala,
S njime vojske dvanaes’ hiljada;
Birdem dođe, birdem udario,
Čilni Vlasi, a umorni Turci.
Stade jeka krajem vode Drave,
Krajem Drave iz lijeve strane,
A ispade Tekelija bane,
S njime vojske dvanaes’ hiljada
Stade jeka krajem vode Drave,
Kad udari od Hajvaza bane,
Bojne vojske dvanaes’ hiljada.
Dok on dođe, birdem udario,
Čilni Vlasi, a umorni Turci.
Stade jeka krajem vode Drave,
Dok udari Sibinlija bane,
S njime vojske dvanaes’ hiljada,
Birdem dođe, birdem udario,
A za njime kalošvarski bane,
Čilni Vlasi, a umorni Turci.
Pobjegoše Osječani mladi,
U Os’jek su Turci pobjegnuli,
Do grada ih Vlasi dogonili;
Dočekaše sa grada topovi,
Pa su malo Vlahe povratili,
Na stari se pazar povratili.
Onda reče mlad janočki bane:
„Tvrda grada, tri ga bila jada!
Da udari sve sedam kraljeva,
Za zemana tri godine dana,
Ne bi lasno Os’jek prihvatili.”
Onda reče Kajser generale :
„A moj brate, mlad janočki bane,
Gradi, brate, knjigu šarovitu,
Da počine fakir i fukara
Od dnev’ do dnev’ za petnaes’ dana,
Da mi mrtve u zemlju metnemo.”
A kad begu sitna knjiga dođe,
Sil’ Osman beg tope uzaptio
Na Os’jeku gradu bijelome,
Od dnev’ do dnev’ za petnaes’ dana.
Vid’ didije, bana janočkoga,
Sičan jola kroz zemljicu gradi
Do pod b’jela careva Os’jeka;
Kad zakopa petnaest laguma.
Kad petn’esto jutro osvanulo,
A lagumi pod gradom jeknuše,
Po bedenu hašar učiniše.
Što bijaše na bedenu vojske,
Ozdo lete kano golubovi,
A ozgara kano gavranovi
A udari mlad janočki bane
I sa njime Hajvaz generale,
I sa njima Tekelija bane;
Dočekaše mladi Osječani,
Dočekaše s kosam’ madžarušam’,
A sve lešom beden zavališe
I od grada Vlahe povratiše,
Na stari ih pazar povratiše.
Onda reče mlad janočki bane:
„Tvrda grada, tri ga bila jada!
Da ga bije sve sedam kraljeva,
Za zemana sedam godin’ dana,
Ne bi lasno Os’jek prihitili:”
Veli njemu Hajvaz generale:
„Nije lasno Os’jek prihititi!”
A dok telal po Os’jeku viknu
Na četiri careve kapije:
„Ni je l’ majka rodila junaka,
Ja l’ sestrica brata odgojila
Na bijelu djevojačkom krilu,
Da pronese mahzar do Budima?”
Telal vika tri bijela dana,
Kad četvrto jutro osvanulo,
Telal viče na kapiji trećoj,
Na kapiji, gdeno su Bošnjaci:
„Nije l’ majka rodila junaka,
A sestrica brata odgojila,
Da pronese mahzar do Budima?”
Jedno momče rano uranilo,
Na se turski abdest uzimaše,
Kad on čuo begova telala,
On zavika grlom bijelijem:
„Ja ću, brate, mahzar pronijeti,
I jutros se kurban učiniti
Radi nama cara al Osmana,
I rad našeg dina i imana
I rad ,onog jadnoga sibjana.”
A kad telal Osman begu dođe:
„Daj muštuluk, Sil’ Osman beg gazi,
Tebi se je junak nalazio
Koji će ti mahzar pronijeti.”
Beg dariva mladahna telala.
Kad eto ti jednog bajraktara,
Vodi momak debelog dorata,
Po plećim’ ga binjiš pritisnuo,
Na bedrima svijetla gadara,
Za silahom dvije ledenjače,
Strk na nogam’ širok u plećima,
Zamašita iz ramena vrata.
Jako mrke zasukao brke.
Kad on begu Osman begu dođe,
I on begu turski selam viknu,
A beže mu selam prihitio.
Oko bega hodže i hadžije
I malena djeca mejtefari.
Tad im momak od dorata viknu:
„Sil’ Osman beg od b’jela Os’jeka,
Je l’ istina, što ti telal viče,
Da se nosi mahzar do Budima?” —
„Jest, moj sine, momak jabandžija.”
A momak mu jabandžija viče:
„Osman beže, gazi od Os’jeka,
Ja se jesam kurban učinio,
Ja ću, beže, mahzar pronijeti
I kurb n se tebi učiniti
I snijet’ ga do našeg Budima,
Daću njega budimskom veziru,
Od Budima podignuti vojsku
I nama ću indat učiniti,
I udriću janočkomu bahu.”
A pita ga Sil’ Osman beg gazi:
„Lalo moja, momak serhatlijo,
Okle jesi, od koga si grada,
Kako li se po imenu vičeš,
Koga li si soja i plemena?”
A momak mu serhatlija kaže:
„Odonud sam, Sil’ Osman beg gazi,
Jesi l’ čuo zemlju Bosnu ravnu,
Zemlju Bosnu i Hercegovinu
I široko polje nevesinjsko,
S Nevesinja bega Ljubovića
Po imenu beg Ahmed beg gazi;
Babo mi je beg Ali beg stari.
I nek’ mi je babo ostario,
Ja se hoću kurban učiniti.”
A veli mu Sil’ Osman beg gazi:
„Hej, neka te, beže Ljuboviću,
Ljuboviću, hairli ti bilo!
Ako tebi vakti sahat dođe,
Te pogineš na polju Podravlju,
Te ostane Sil’ Osman beg gazi,
Ja ću tebe, sine, ukopati,
Više tebe turbe načiniti,
U turbe ću metnut hizmedžije.”
Tada momak pritište dorata,
Hodže su mu dovu izučile
I malena djeca iz mejtefa,
Aminkuju lijepe djevojke:
„Amin Bože, i sreća od Boga,
Da nam beže Ljuboviću prođe,
Da pronese mahzar do Budima,
Da nam indat od Budima dođe.”
Pred gazijom otvoriše vrata,
Beg Ahmedbeg istjera dorata,
A vlaška ga vatra dočekala,
A za njim se zatvoriše vrata,
Pa u vlaški logor zamaknuo.
Kad ga logor vlaški dočekao,
Grmi, s’jeva, a krvca se ljeva.
Kud god beže nagoni dorata,
Po troja bi kola prolazila,
Jera beže krvav sokak gradi.
A sve Turci rahmet nazivahu,
U sahatu po deset rahmeta.
Sve ga silan gleda Osman beže,
Sa Os’jeka sa bijela grada,
Hoće l’ beže Ljuboviću proći
I pronijet mahzar do Budima.
Kad ispade silan Ljuboviću
Pod zelena luga Mahnatoga,
Nema na njem’ ruha ni haljina,
Ni na konju grive ni perčina,
Već sve vlaška vatra odnijela.
Ode beže, silan Ljuboviću;
A kad beže u Muhača siđe,
Tamam udri uz polje Muhača,
Na Muhača na vodu Sitnicu,
Na sitnicu na čekme ćupriju.
Od Budima otvori s’ kapija,
Na kapiju konjik ispanuo
Vas u crnu, a na konju vranu,
A sve goni vranca od mejdana,
A sve pjeva tanko glasovito:
„A da Bog da, da Os’jeku siđem,
Noseć mahzar junačkome banu,
Da ban primi Os’jek na ćenaru.
Da mi Bog da i sreća od Boga,
Da uhvatim bega Ljubovića,
Ahmed bega silna Ljubovića,
Da ga darim banu janočkome!”
Gleda njega beg Ahmed beg mali
Sa dorata konja od mejdana,
Pozna beže silna kaurina,
Savu raju s Nevesinja ravna,
Ista sluga bega Ljubovića;
Pa zavika beže Ljuboviću:
„Stani, Sava, rodila te svinja,
Jam sam mlio, da si poginuo
Na Podravlju, polju pod Os’jekom;
Međer n’jesi, svinjo, poginuo,
Međer si se Sava, odmetnuo,
Ostavio bega Ljubovića,
Prihitio bana janočkoga,
Sada jesi knjigonoša banov.”
Pa mu sinu paklena kandžija,
A pobježe Sava na vrančiću
Do Budima, do gradskijeh vrata,
A za njime beže na doratu,
Pa on bije i Savu i vranca,
Natjera ga gradu na kapiju.
Stoji cika Save raje mladog.
Na kapiji dva carska imama
Oba brata, oba Čekrklića,
Sve se čude momku i doratu,
Jašto bije silnog knjigonošu.
Natjera ga kroz b’jela Budima,
Sve se Sava krvi sa vrančića:
„Aman, paša, carska učtuglijo,
Posječe me beže Ljuboviću?”
Momci tamam pali pod begluke,
Pod begluke učtugli-vezira.
Sinu ćorda bega Ljubovića,
A sa Save poletjela glava,
Pod beglucim’ budimskog vezira.
Tuka beže odsjede dorata,
Brez testira pade pred vezira,
Pa veziru turski selam viknu,
A vezir mu selam prihitio,
Ljubović mu mahzar pokučio.
Nut vezira, murtatina carskog,
Mahzar sebi turi pod serdžadu.
A kad beže vidje Ljuboviću,
Sa bedre mu poletjela ćorda:
„Uči mahzar, murtatine carski!”
Ja kad vidje vezir od Budima,
Gdje će s njega poletjeti glava,
Sjede učit krvava mahzara.
Kad on vidje, šta mu mahzar piše,
Progovara budimski vezire:
„Ljuboviću, vesela ti majka!
Zar su nama Vlasi udarili;
I Os’jek nam gotov’ prihvatili?” —
„Zar ne čuješ murtatine carski,
Gdje su nama Vlasi udarili;
Evo ima cijel mjesec dana,
Otkad crnu proljevamo krvcu
Pod Os’jekom u polju Podravlju.
Već na noge, budimski vezire,
Ti sakupi silovitu vojsku,
Da idemo Turcim’ u indata!”
Tada vezir, pa na noge sinu;
Kad padoše pod carske begluke,
Beže dobra pritište dorata,
A pred sobom potjera vezira,
Sve ga goni niz b’jela Budima,
A čude se age od Budima.
Kad padoše gradu na kapiju,
Onda vezir na topčije viknu,
Mahom puče stotinu topova
Na Budimu, na carevu gradu.
Tad začulo sedam pašaluka,
Jera znade sedam pašaluka,
Da su Vlasi davno udarili
Na gaziju Silu od Os’jeka.
Nu da vidiš budimskog vezira,
Vezir pušta četiri telala;
Kad viknuše četiri telala,
Da se ide na serhat na vojsku.
Kad izišla tri bijela dana,
Vezir sjedi s begom Ljubovićem,
Na kapiji od b’jela Budima,
Dok s’ barjaci bojni zanjihaše,
A sjedoše Turci ispadati
Iz Muhača polja širokoga,
Kupili se dva bijela dana.
Kad rekoše, da se iskupiše
I na tefter vojsku udariše
I carevi topi ispucaše,
Tada vezir s Ljubovićem pođe;
Od Budima pokrenuše vojsku
I idoše dva bijela dana,
A i treće noći prihitiše,
Kad i treće noći prihitiše.
A sve vezir Ljubovića pita:
„Hoćemo li lalo, počinuti,
Naša se je umorila vojska?
A beže mu Ljuboviću kaže:
„Carska lalo, budimski vezire,
Noćas će nam vojska počinuti
Krajem Drave, pod poljem Podravljem.”
Krajem vode noćcu zanoćili,
Gdjeno jesu česti mezarluci;
Za bašluke konje povezaše.
Sve jednako grmi na Os’jeku,
A sve sluša beže Ljuboviću.
Kad je tamo po jaciji bilo,
Eto bega paši pod čadora,
Škrinu zubom, a ćorda mu sinu,
Beg posječe budimskog vezira,
Pa ga pokri kumašli jorganom.
Eto bega niz ordiju siđe,
Sve on viče grlom bijelijem
Niz ordije četr’est hiljada:
„’vaki nam je emer od vezira;
Kad nam zora od istoka cikne,
Na se turski abdest udarite,
Pod abdestom zoru pričekajte,
Pa klanjajte turskoga sabaha,
Udrićemo silnom Janokliću.”
Kad im zora od istoka ciknu,
Svi klanjaše ranoga sabaha,
A sve beže Ljuboviću viče :
„Izgrl’te se, pa se halalite!”
Izgrliše, pa se halališe,
Halaknuše, Boga spomenuše,
A po jednu pušku isturiše,
A za oštro gvožde prihitiše,
Na janočkog bana udariše,
A logori vlaški dočekaše.
Kad zagrmlje sa četiri strane,
Sil’ Osman beg od Os’jeka riknu:
„Ha na noge, braćo Os’ječani,
Udrio je beže Ljuboviću,
A sa njime sva Unđerovina.
Ovnovi se za kurbana hrahe,
A junaci za ovakih dana,
Dženetu se otvorila vrata
Izišle su dženetske hurije,
Iznijele krzli peštemalje,
A da krvcu kupe od šehita.” —
Pa četiri otvori kapije,
Pa iz grada Vlasim’ udariše,
Udariše, kavgu zametnuše.
Grmi, s’jeva, a krvca se ljeva
Od dnev’ do dnev’ za dva b’jela dana.
Puška puca, a topovi riču,
Mili Bože, nemila sastanka!
Pala tama od neba do tala,
Ni brat brata poznat ne mogaše,
Ranjen ječi, a zdravi ga gnječi,
Pade krvca konju do kičica.
Sil’ Osman beg odsio goluba,
Pa je dulbe dovu izučio:
„Daj mi Bože vihar večerašnji,
Da mi vjetar sa planina puhne,
Da rastavi po Podravlju tamu,
Pa da vidi Sil’ Osman beg gazi,
Ko li gine, ko li zadobiva.”
U Boga mu dova magbul bila,
Pa mu diže sa Podravlja tamu.
Onda reče silan Osman beže:
„Alah rabum, na svemu ti hvala!”
Koliko je polje od Os’jeka
A sve pusti leši pritisnuli.
A sve beže od Os’jeka pita,
A sve gleda bega Ljubovića.
Kad on nađe Kajser generala,
Generalu tiho besjedaše:
„Ko ti sveza naopako ruke?”
A Kajser mu generale kaže:
„Vrag nanese jednog na doratu
Na topove bana janočkoga,
Na topovim’ isječe topčije
I posječe bana janočkoga,
Pa posječe bana Kološvara,
Meni b’jele zavezao ruke.
Pa natjera svojega dorata,
Na didiju Hajvaz generala.
Dočeka ga Hajvaz generale,
Pa posječe momka sa dorata.”
Onda beže posjede goluba,
Kad on svoga Ljubovića nađe,
Posječena krajem vode Drave,
Mrtvu rusu prihitio glavu:
„Mrtva glavo bega Ljubovića,
Dosta ti si caru navaljala
I vlaškijeh glava pogubila!”
Odnese ga gradu pred kapiju,
Pa ukopa bega Ljubovića.
Više njega turbe načinio,
U turbetu metn’o hizmedžije —
I ostale pokopa šehite. —