Boj Crnogoraca s Mahmut-pašom (Radojević)

Izvor: Викизворник


5

Boj Crnogoraca s Mahmut-pašom[1]

Na tisuću i sedme stotine,
Devedeset i šeste godine,
Mahmut vezir sovjet učinio,
I na sovjet Turke sakupio
U bijelu Skadru na Bojanu:
Svu gospodu tursku izabranu:
A 'vako je riječ govorio:
„Evo zgoda, moji vitezovi,
Da mi silnu vojsku sakupimo
I da Crnu Goru osvojimo,
Crnu Goru i primorje razno,
(Kako jesmo žuđeli odavno),
Do bijela grada Dubrovnika -
To je moja želja prevelika.
Eto nema u Boke Kotorske
Principova broda nikakova:
Ni golema u primorje momka,
Po sve pođe u Taliju ravnu,
Da čuvaju Mletke od Francuza,
Koji 'no su naši prijatelji.
I oni će nami pomoć dati,
Kako su mi skoro obećali
Na ta' govor što smo vijećali.
Crna Gora nije u jedinstvu,
S nami boja učiniti ne će,
Jer ja imam neke prijatelje,
Koji 'no su lakomi na blago, —
Učiniću to je meni drago.
Ali evo moje rane ljute:
Brđani mi zatvoriše pute,
Ter ne mogu sastaviti vojsku
I' sve ravne zemlje Arbanije,
Arbanije i Ercegovine;
Nego hoću prije udariti
I sva Brda ognjem opaliti:
Postaviću na Nikšiće tabor
I zeleni razapeti čador,
Pak otolen dijeliti vojsku:
Jednu pravo put novske krajine,
Što je naše bilo od starine:
Druga vojska valja da se vrne
I da ide preko Gore Crne,
Da udari na primorje ravno -
To će biti i principu tavno —
Treće - evo po moru brodove,
Neka voze bumbe i topove,
Prah, olovo i drugu zahiru,
Da o boju rade a ne miru:
Postaviću brata Ibraima,
U Novome bijelome gradu,
Neka za me i Latini znadu:
A sinovca, mladoga Mehmeta,
U Dubrovnik, neka gospoduje,
Da se ovo na daleko čuje.“
Al' ne reče Tarčin: „ako Bog da.“
Kao što mu ni pomoći ne će.
Pak napisa listak knjige b'jele,
I šalje je do Petra vladike
Na Cetinje na sred Gore Crne;
U knjizi ga milo pozdravljaše
I ovako Mahmut bešjeđaše:
„Prijatelju Petroviću Petre!
Evo hoću sakupiti vojsku
I ognjene obratiti vjetre
Na Pipere i Bjelopavliće,
Da oborim malo i veliko
I opalim ognjem svekoliko:
No ako ćeš da smo prijatelji,
Nemoj pomoć Brđanima dati,
I njihovo roblje puštavati
Da uteče u Gorici Crnoj.“
Kad vladika knjigu pročitao,
Crnogorce na zbor sastavio,
Suze roni, ovako govori:
„Crnogorci, moja braćo draga!
Evo me je knjiga dopanula
Od Mahmuta paše Bušatlije,
Da on kupi silovitu vojsku
Na Pipere i Bjelopavliće.
Vidite li da se posilio
Od kada je priđe dohodio
I proz našu zemlju progazio,
A neslogu kletu zapazio,
Te nam kažu Turci Košćelice
I trzaju naše utrobice.
No sad, braćo, ako boga znate.
Da idemo u Bjelopavliće,
Da čekamo Mahmuta vezira!"
Crnogorci kada razumješe,
Koji 'no se na zbor namjeriše,
U svakoga srce zaigralo,
Dogovorno tvrdu vjeru daju,
Da Brđane nigda ne izdaju.
To vladika jedva i čekaše,
Videć slogu, ter se veseljaše,
Pak ovako paši odgovara:
„Što mi pišeš, Mahmute vezire,
Da ne dadem pomoć Brđanima,
To mi nemoj jopet spomenuti,
To mi ne da zakon učiniti:
A što kažeš silnovitu vojsku,
Spomeni se, Mahmute vezire,
Da je sila u Boga jednoga!
Ako si se, pašo, posilio,
Jer si s vojskom priđe dolazio,
Kad sam bio u zemlji Mošovoj.
Jer si moju crkvu opalio
I manastir na polje cetinjsko,
I proz Crnu Goru prolazio
Preko vjere i na prijevaru,
(Koju nitko nije prolazio
Bez žestoka boja krvavoga).
Ti si teške rane udario
Svakojemu redom Crnogorcu
Pa sred živa srca junačkoga.
Ove rane podnositi ne će,
Bog će dati da ih i osvete!
Po se prođi brdske sirotinje.
Ne vrijeđaj rane crnogorske,
Da te ljuta zmija ne udari!“
Za to vezir ne obraća glave,
No podiže i okupi vojsku
Na Doljane, više Podgorice;
A vladika tope užižaše
Na visoku goru Vrtijeljku:
Glavarima knjige opravljaše,
Da klikuju braću Prnogorce
I da idu u Bjelopavliće:
Pak pokliče na bliže su šestvo:
Cetinjane i druge junake,
Koji 'no se onden namjeriše,
I otiden u Bjelopavliće
Su stotinu i pedeset druga.
Bože mili, na svemu ti fala!
Kad to čuše mladi Crnogorci,
Koji nose srce na junaštvo, —
Kako hitro na noge skočiše
I šarene puške prifatiše!
Ostaviše majke i ljubovce,
I čobani u planini ovce;
Svaki hita za vladiku pita,
Dokle su ga bili su stignuli.
Preko vode Zete pregaziše,
Na Slatinu tabor učiniše
Prema Spuža, grada krvavoga;[2]
Mahmut penje bijele šatore
Više Spuža, prema Derdeneza,
Pod zelenom gorom Visočicom.
Kod vladike vojske tri hiljade,
Kod vezira trideset hiljada.
Ali što je kod vladike vojske,
To su mrki iz planine vuci;
Što pred vojskom jesu čelovođe,
To su, pobre, orli kriloviti:
Što li mlada momčad barjaktari,
Ono jesu sokolovi sivi.
Telar čini u vojsku vezire:
„Tko živoga ufati vladiku;
Evo njemu Zeta zemlja ravna,
I u Zeti tri bijela grada,
I suviše tri tovara blaga.“
Veli Jakup Serdarević aga,
I delija Mehmet Kokotlija:
„Mi ćemo ga ufatiti živa
I dovesti tebe pod šatorom.“
No ne vele turci: „ako Bog da,“
Kao što im ni pomoći ne će!
A vladika doziva glavare,
Da podignu i okupe vojsku
Pred bijelom crkvom arhanđelskom:
Tu i' nauk i blagoslov dava
I višnjemu Bog'[3] preporučava,
Da on vojski bude predvoditelj,
A Turcima skoro pobjeditelj.
Sva se vojska Bogu pomolila
I časnijem krstom prekrstila.
U četvrtak vojsku urediše,
A u petak Turci udariše,
(Ijulija dan jedanajesti,
Baš na praznik svete Efimije).
Bože mili, čuda velikoga!
Kako grmi zveka ot pušaka,
Kako l' trunbi hiska[4] ot junaka,
I kako je magla pritisnula
Od silnoga praha i olova,
A u maglu puške sijevaju! -
Ne bi rek'o, dragi pobratime,
Da je ono bojak ognjeviti, -
Nego: sudnji danak strahoviti!
Šest sahata boja žestokoga
Ponose se vojske po megdanu:
A kad bilo dnevi oko podne.
Crnogorci, tako i Brđani —
Svi na pomoć Boga pokliknuše,
U jedanak puške upališe,
A jedanak juriš učiniše,
Ćerajući Turke, sijekući,
Do tabora i do Derdeneza.
Da je kome stati i gledati
Tešku bruku Mahmuta vezira:
Kako bježi glavom bez obzira,
Bez turbana i bez buzdovana,
I bez sablje i bez konja vrana!
Tu pogibe vojske od Turaka:
Više nego petnaest stotina,
I suviše age i begovi
I pašine birane delije,
Kojijema donesoše glave
Na Slatinu pred kulom bijelom,
Među njima Jakupova glava
I delije Mehmet-Kokotlije,
Koji 'no se bjehu zafalili,
Da će živa u fatit' vladiku.
Koji onde u boj ne padoše,
Srećni biše, jera utekoše,
Ostaviše zelene barjake,
Samur-kape, crljene dolame
I svijetlo junačko oružje.
Tu pogibe od strane hristjanske:
Sve na broju druga osamnaest,
Među njima tri dobra viteza:
Krcun Savov, iz mjesta Bjelica,
I barjaktar Stanko s Ljubotinja,
I od Brdah Vojvodiću Bego. —
Njima ime nigda ne umira,
Kad razbiše Mahmuta vezira.
Bog im dao u raju naselje,
Ostalijem zdravlje i veselje![5]

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference[uredi]

  1. Osim u Vuka — kao što je kaza no u predgovoru — nalazi se pjesma istog ovog motiva i u zbirci Osve tnikovoj u kraćim potezima izložena od Vukove.
  2. Mjesto „Spužu grad u krvavome. U svojoj Sintaksi gosp. Živanović veli: (u pretresu lokala) o prijedlogu prema „S ovim predlogom lokal pokazuje što i genitiv s istim predlogom, samo je lokal mnogo običniji, n. p. Kad je care bio prema crkvi.“
  3. Da iziđe deseterac, ja sam ovu riječ elidirao.
  4. U Vukovu Rječniku stoji: „Hiska, f. (u C. G.) vide fiska: učiniše hisku i veselje - „“ tako u originalu pjesme vidi se, da je pisac bio naiisao hisk, pa umrljao prstom ono k i napi sao ispod ha; dakle hisha; a ja sam to ispravio po Vuku.
  5. U cijeloj pjesmi svuda je bilo pisano e pred r kao: cepni, Berđani, kepvni i ostalo.

Izvor[uredi]

Srpske narodne pjesme iz okoline hercegnovske i dubrovačke, skupio i za štampu priredio Veljko Radojević, Izdanje skupljačevo Fresno, Kal. 1912., str. 88-96.