Povila se vita loza vinova
Od onoga b’jela grada Budima;
To ne bila vita loza vinova,
Već to bio lijep Ivo i Ana.
Oni su se još izmala gledali: 5
Za ruku se i u crkvu vodili.
Zajedno su i iz crkve hodili.
A sada se u nevrime rastaju,
Rastavlja ih prokletnica Budimka.
Ode Ivo, uzjaši halata, 10
Osta Ana držeć’ se kanata.[1]
Jedno drugom na rastanku govori:
„Ostaj s Bogom, moje žarko sunašce!"
— „„Pojdi s Bogom, moj siv-zelen sokole!
Kada budeš navrh gore zelene, 15
Onde ima jedno vrilo[2] studeno,
I u vrilu jedna santa ledena;
Raspni puca, pa je meći u njedra!
Kako ti se ona santa rastapa,
Onako i moje srce za tobom."" 20
Ode Ivo bojno koplje lomeći,
Osta Ana grozne suze roneći;
Ode Ivo za sedlo se držeći,
Osta Ana b’jele ruke kršeći.
Hrvatske narodne pjesme, skupila i izdala Matica hrvatska. Ženske pjesme (Romance i balade), knjiga peta, uredio Dr Nikola Andrić, Zagreb, str. 270-271.
Izabrane narodne pjesme II, ženske, priredio Dr. Nikola Andrić, u Zagrebu, 1913, Tisak Kralj. zemaljske tiskare., str. 168-169.
