Božo Miljković
Kako mi je sad bi zapjevao,
I ispjevo jednu pjesmu malu.
Prva rječ je: „Bože pomozi nas”!
A druga je: „Oće ako Bog da,
Dati nami sreću za nesreću”! 5
Vino pilo trideset serdara,
Svi trideset od ravnog Kotara,
A u Senju gradu bijelome,
Pili jesu u pivnici vino,
S jedne strane trideset Senjana, 10
S druge strane trideset serdara.
Svaki junak svoju čašu pije,
Pak nazdravlja jednome deliji,
Baš deliji od Kotara ravna,
Po imenu starcu Milutinu. 15
Kako starac koju čašu pije,
Čašu pije u nju suze lije.
Pita njega družina ostala:
„Da ti bora starče Milutine,
A što ti nam rujno vino piješ, 20
A u njega grozne suze liješ,
Koja ti je golema nevolja,
Ali nemaš kuće ni timara,
Al’ u kesi križana duvana”? -
„Imam djeco para i dinara, 25
I u kesi križana duvana,
I ostalog svega svog timara.
Moga, đeco, svega po Kotara,
U Kotaru četrest palaca,
Svi četrest u avliji jednoj, 30
Sve ih jedna zatvaraju vrata;
Uz to imam dosta ja ovaca,
Samih imam iljadu zvonara,
Njizi zimi stotina momaka,
Kako je zime po gori zelenoj, 35
Kud danuju tuda i noćuju.
Uz to imam šestdeset mlinica,
U mlinicam’ šeststotin’ momaka,
Što uzdrže mline i mlinice.
Već čuste li moja djeco draga, 40
Kad pijemo po pivnicam’ vino,
Ko nazdravi sinu, ko sinovcu,
Ko nazdravi bratu, ko sestrici,
A ja dobru konju ispod sebe,
Jer ja nemam roda ni poroda, 45
Teška mi je baš na srcu rana,
Ima ravnih sedam godin’ dana,
Imao sam malog Marijana.
Kad smo djeco Osjek porobili,
Robili ga ravan mjesec dana, 50
Dok Osjeku osvojismo vrata,
Pak je, djeco, bilo došlo vreme
Da serdara u Kotaru nije,
Svak je svoga išo pogledati,
Išlo me je djete pogledati, 55
Jedna ga je mjera namjerila,
Turska ga je straža uhvatila,
No je l’ sreće, ima li junaka
Da b’ k Osjeku gradu ododio,
Te pročuo za moga Marijana, 60
Sve bi starac s njime podjelio,
I još bi mu štogod poturio,
Više neg’ bi sebi ostavio”.
Svi junaci mukom pomukoše,
I u crnu zemlju pogledaše, 65
Nego neće jedno momče mlado,
Momče mlado od Kotara ravna
Po imenu Bože Miljkoviću.
Nema momče ni brka ni brade,
Pristali je od djevojke mlade, 70
A ne žali izgubiti glave:
„Već bora ti starče Milutine,
Što si reko da se poreć’ nećeš,
Ja b’ otišo do Osjeka grada,
Naša b’ kosti tvoga Marijana, 75
Il’ bi bolja meni sreća bila
Da bi ti ga živa dovodio”!
„Da ti bora moje djete drago,
U starca je jedna vjera sinko”!
Te se maša starac Milutine, 80
On se maša u džepove svoje,
Pak mu vadi devet kesa blaga:
„Na ti momče ponapi se vina”!
Momak skače na noge lagane,
Gleda njega vojevoda Janko: 85
„Šta je bolan Bože Miljkoviću,
Ne meći se sa takim junakom,
Jer ja znadem da ti junak nisi,
Sa mnom si ti odrastao djete,
Nije tako do Osjeka doći, 90
Ka’ se šetat s Kotarkam’ djevojkam’,
Vas je Osjek do na jedna vrata,
A na vratim’ devetera straža.
Spomeni se Bože Miljkoviću,
Ja sam triput Osjek porobio, 95
Sva tri puta ranjen doodio,
Nećeš Bože donijeti glave”!
Na to se je Bože rasrdio,
Te on leti u ravne Kotare,
U Kotare k ostarjeloj majci, 100
Ovako joj tiho besjedio:
„Da ti bora stara nane moja,
Kuvaj meni tanke brašenice,
Meći meni mesa ovnovine,
Ljevaj meni vina lozovine, 105
Dok opremim druge posle moje”.
Pa uzimlje od podruma ključe,
Te izvodi doru debeloga,
Koj’ ne viđe sunca ni mjeseca,
Baš za ravnih pet godina dana, 110
Što ga Bože do potrebe drži
Da bi njemu u potrebi bio,
Ma je njega ljudski ugojio.
Ovako je njemu govorio:
„Nu dorine sve moje uzdanje, 115
Bi l’ se mogo pouzdati u te
Da ja odem do Osjeka grada”?
Čim je dore rječi razumio,
Nogam’ kopa a ušima striže,
Od jogunstva svoju uzdu grize, 120
Od svog bisa u nebesa đisa.
Po maštela poarčio ulja,
Dok je dori dlaku ugladio,
Pa na nj meće sivu medvedinu,
A po njojzi crnu risovinu, 125
A svrh one crne risovine,
Meće Bože sedlo izliveno,
Uzda njega uzdom venedičkom,
Popreže ga zmijom šarevitom,
Sve četri mu noge do koljena, 130
Do koljena zlatom okovane,
Na sapim’ mu jedna štampa mala,
Uštampani devet devojaka,
A na sedlu devet dževerdana,
Na prsima udovica Janja, 135
A na grivi ptica prepelica,
A na repu tanka kosovica.
Kad je doru ljepo opremio,
On ulazi u bjelicu kulu,
Pa on vadi svoju preobuku, 140
Preobuku gaće i košulju;
On oblači vezenu košulju,
Što je vezlo devet veziljica,
Vezlo ravnih devet nedjeljica,
Uarčilo devet litar’ zlata, 145
Više zlata neg’ bijela platna;
On oblači gaće venedičke,
Više ima do koljena zlata,
Nego gori više od koljena,
Tanke čoje i bjeloga platna; 150
On obuva čizme do koljena,
Iz čizama kite s obe strane,
S obe strane do zelene trave,
Sve su kite zlatom rakovane;
On oblači divan jačermu, 155
Koja mu je, braćo, sva zbijena,
Sva zbijena zlatom do ramena,
Na njoj ima jedna ljepa kita,
Ljepa kita iljada plika;
Pak se paše sa svilenim pasom, 160
Od bedara do vitih rebara,
Od rebara tamo do njedara;
Za pas tura tri para pušaka,
Par crljenčki, a par venedički,
A dvje male kova brešanskoga, 165
Obe male brez kremena pale;
Pa oblači zelenu dolamu,
Na dolami toke od tri oke;
A još više puca s obe strane,
S obe strane do zelene trave, 170
Sve to jesu puca velegrana;
Pod vratom mu jedno puce bješe,
Koje drži oku rujna vina,
To mu puce na burmu zavito,
Kada nema s čime piti vino, 175
Njeg’ odvije pa s njim vino pije;
Na se meće alar kalpak dragi,
Na njem’ ima devet čelenaka,
I deseto pero paunovo,
To mu pero sve na čekrk oda, 180
I za sobom sve čelenke voda.
Na koplju mu jabuka od zlata,
Il' mu kaže koji vjetar puše.
Kad se Bože ljepo opremio,
Na svoga je konja uzjašio, 185
Bojnim se je kopljem zametnuo,
Na koplju mu jabuka od zlata,
Na jabuci bumbul ptica mala;
Bojan pjeva, bumbul mu otpjeva.
Uputi se od ravnih Kotara, 190
Uputi se preko pasih strana,
Za dva dana preko pasih strana,
Za tri dana preko polja ravna,
Dok je došo do Osjeka grada.
Kad se k njemu bješe primaknuo, 195
Pod Osjekom jedno kolo igra,
A sve sami momci i djevojke.
Od tog Bože ni amenta nema,
Već on iđe na vrata od grada,
Pa je njemu dobra sreća bila, 200
Sva je njega straža propustila.
Kad je Bože u grad ulazio,
K njem’ se kupe osječka gospoda,
‘Vako su mu tiho besjedila:
„Odaklen si od koga li grada, 205
Kaži pravo tako bio zdravo
Da ti nisi od ravnog Kotara,
Poznaješ li Božu Miljkovića”? -
„Što za nj’ pitaš, rodila ga kurva,
Jer ne mogu njega poznavati 210
Da ko me je ovde uputio,
Devet mi je braće pogubio,
I nevjesta devet zarobio,
I mene bi mlada pogubio,
Al’ me majka nejakoga krila. 215
Ja sam vami momče sirotica,
Koja odam od grada do grada,
Đe bi naša dobra gospodara”.
Besjedi mu osječki vezire:
„Ajmo amo do kolara mladih, 220
Daću tebi moju ajkunicu,
Tvoja slika, njezina prilika”.
A to momče željno dočekaše,
Pa on iđe do kolara mladih,
Kad su kolu oni dolazili, 225
Troja kola momče prolomilo,
Dok s’ ajkune mlade dovatilo,
Pa s njom igra pb proljetnjeg dana,
Teška muka Boji dodijala,
Bože pjeni bjelim i krvavim, 230
A ajkuna ni amenta nema,
Sve je kolo glavom nadvisila,
Sve je kolo nogam’ nadigrala,
Al’ je ona i od sebe ljepa,
Škriplje na njoj svila i kadifa, 235
Niz kosti joj kite pjegavite,
A na nogam’ gaće šarovite,
Gaće breče, tetreike zveče.
Pa se penje Bože Miljkoviću,
On se penje više glave njene, 240
Pa joj zubim’ brsti tetreike,
I privaća vrane pletenice,
I vata je oko bjele ruke,
Pa joj skida zlatne burundžuke,
I djevojci maša s’ u njedarca, 245
Te joj vadi jabuke od zlata,
Pa ih meće u džepove svoje.
Besjedi mu gizdava djevojka:
„Da ti bora neznana delijo,
Što se penješ više glave moje, 250
Što l’ mi zubim’ brstiš tetreike,
I privaćaš vrane pletenice,
Nije ti ih podgojila majka.
Što me vataš oko bjele ruke,
I skiduješ zlatne burundžuke, 255
Što l’ se mašaš meni u njedarje,
I vadiš mi jabuke od zlata;
Nije m’ tjelo za te odgojeno,
Neg’ za drugog golema junaka,
Po imenu Božu Miljkovića, 260
Za njega je mene odredila majka,
Jer je ono srce od junaka”?
Besjedi joj Božo Miljkoviću:
„Bora tebi gizdava djevojko,
Počem bi ti njega poznavala, 265
Da ga vidiš draga dušo moja”? -
„Kad su Turci u Kotarim’ bili,
Onda Bojan nejačak je bio,
Ujela ga turska bedevija,
Ima na njem’ obilježje moje, 270
Dala sam mu dva prstena zlatna,
Štono mi je sakovala majka,
Kovala ih devet bjelih dana,
Nosila ih na devet zlatara”.
Dok je Bože rječi razumio, 275
On zagrće ruke do lakata,
Ugleda mu gizdava djevojka,
Ugleda mu dva prstena zlatna,
Što je njena majka darovala,
Još mu vidi onu ranu malu, 280
Što ga uj’la turska bedevija,
Za mišicu, za desnu ručicu.
Pak mu s’ vata oko bjela vrata,
I ljube se pb proljetnjeg dana,
Jedva im se rastadoše usta, 285
Ne ostala naša kapa pusta.
Besjedi mu gizdava djevojka:
„Da ti bora draga dušo moja,
Kada ćemo u ravne Kotare”? -
„Mi oćemo u ravne Kotare, 290
Kad se bude noćca uvatila”.
Još joj veli Bože momče mlado:
„Draga dušo, ajkuno djevojko,
Ti ukradi starcu babi svome,
Ukradi mu ključe od tamnice 295
Da ja pustim sužnje nevoljnike,
Neka znadu, draga dušo moja,
Kad je Bože u Osjeku bio”.
Posluša ga gizdava djevojka,
Kad se mrkla noćca uvatila, 300
Ode ona u bijelu kulu,
Pa ulazi u babinu sobu,
Vadi njemu ključe od tamnice,
Pa ih meće Boži u džepove.
Tad joj Bože bio govorio: 305
„Ajde sada u podrume svoje,
Il’ u svoje, il’ u babe svoga,
Pa dovedi konja četvrtaka,
I donesi ćordu demeljkinju”. -
Sve djevojka odma opremila, 310
Izvela je konja četvrtaka,
I donela ćordu demeljkinju.
Opet joj je Bože besjedio:
„Ajde sada, moja dušo draga,
Ajde sada na vrata od grada, 315
I povedi konja četvrtaka,
I ponesi moju britku ćordu,
Ja ću uzet’ ključe od tamnice,
Pa ću pustit’ sužnje nevoljnike,
Neka idu kud je njima drago”. 320
Što je reko to je učinio,
Te otvara devetera vrata,
I desetu sljepu ključanicu,
I u njoj je ključe ulomio,
Plećima je vrata istavio. 325
Kad unutra vrata ugonio,
On ugleda trideset sužanja,
Među njima jedna svjećetina,
Svjećetina loja kozijega.
Ugleda ga mladi Marijane, 330
Pa on njemu riječ progovara:
„Kako, brate, u našem Kotaru,
Viđaš li mi starca babu moga,
Jaše l’ konja po ravnom Kotaru,
Ima li se oklen napit’ vina”? - 335
„Ima starac para i dinara,
I još jaše konja po Kotaru,
Ima zašto napiti se vina”.
Opet veli mali Marijane:
„Kasno li se mene spomenuo, 340
Evo ima sedam godin’ dana
Da ja služim osječkog vezira,
Da te ova mjera namjerila,
U sedam bi te dana izbavio
Da bi svoju glavu izgubio”! 345
Besjedi mu Bože Miljkoviću:
„Ništa djete tute ne prisukuj,
Neg’ izlazi iz te kuće jadne,
Pa ajdemo u Kotare ravne”.
Kad je djete rječi razabralo, 350
On izlazi iz te kuće jadne,
Pa on iđe s Božom Miljkovićem,
I nađoše ajkunu djevojku,
Nađoše je kod vrata od grada.
Bože daje malom Marijanu, 355
Daje njemu konja četvrtaka,
I još onu ćordu demeljkinju.
Ovako mu tijo besjedio:
„Evo sam te djete izbavio
Da nam bude đe gođ do potrebe, 360
Brani, brate, mene ko i sebe”!
Jaše Bože pretila dorina,
Za se baca gizdavu djevojku,
Pa je tri put opasao pasom,
A četvrti od sablje kajasom. 365
Oni idu preko polja ravna,
Od ponoći do gorice crne,
Osvanuše usred gore crne.
Al’ top puče na Osjeku gradu
Da je otišlo roblje niz Kotare. 370
Kad to začu osječki vezire,
On oprema najbolju deliju,
Po imenu Muju Čelebiju:
„Ajde, Mujo, moje djete drago,
Dostigni mi Božu Miljkovića, 375
I otmi mu ajkunu djevojku”.
A to momče jedva dočekalo,
Pa on ide tragom niz tragove,
I sastiže Božu Miljkovića:
„Stan’ pričekaj jedna kaurino, 380
Vidit’ ću te čije seke vodiš”!
Od tog Bože ni amenta nema,
Već izvadi sablju od bedrice,
Ćordom manu a glava mu lanu.
Čim k veziru ulak dolazio 385
Da je Bože Muju pogubio,
On oprema najveću nakazu,
Po imenu Talu Budalinu,
Daje njemu čavlenu batinu:
„Ajde bolan, Tale Budalino, 390
Sastigni mi Božu Miljkovića,
I otmi mi gizdavu djevojku”.
Brzo Tale Božu sastigao,
Đe on sjedi u gori zelenoj,
Ovako mu Tale besjedio: 395
„Stan’ počekaj jedna kaurino
Da vidimo čije seke vodiš,
Lako je s djecom malom bojak biti,
Nu dočekaj ovoga junaka,
I njegova gizdavog alata”. 400
Kad to čuje Bože Miljkoviću,
Baca ćordu na zelenu travu,
Pa poleti k Talu Budalini,
Ote njemu čavlenu batinu,
Udari ga s njome po trupini, 405
Kako ga je lako udario,
Iz batine čavle pogubio.
Sve se krivi Tale Budalina,
Kano, pobro, vlaška magarčina”.
Zdravo Bože dođe u Kotare, 410
I dovede malog Marijana,
Dovede ga starcu Milutinu.
Tada bilo sad se spominjalo,
Ja ne lažem ne uj’li me vuci,
Na džamiji đe klanjaju Turci! 415
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
