Bog nikom dužan ne ostaje
Dva su brata u milošti rasla,
Među njima sestrica Jelica;
Štogođ stječu sve sestrici daju.
I najkašnje nože sakovali
I sestrici na ostavu dali,
Sestrica i' pod glavu metnula.
To gledala mlada Pavlovica,
Pak je zato na nju zlobna bila.
Vaj, milošto, od Boga poslata!
Kuda li je Pavlovica mlada?
Kad se mrkla samrknula noćca,
Ona uze nože ispod glave,
Ispod glave svoje zaovice,
Po imenu mlađane Jelice;
Pak odlazi kradom kradomice,
Pake zakla konja i sokola,
Pa se vrati dvoru bijelome.
Kad svanulo i sunce granulo,
Ide ona gospodinu Pavlu,
Pake cvili i 'vako besjedi:
"Zlo ti jutro, gospodine Pavle!
Zla ti sreća, gospodine Pavle!
Na'pako ste sestru milovali,
Na'pakije nože sakovali
I sestri i' na ostavu dali -
Zaklala ti konja i sokola;
Ako meni ne vjeruješ, Pavle,
Eno noža krvavi' pod glavom!"
Vrlo braća sestru oklinjahu,
Sestrica se većma kunijaše:
"N'jesam, braćo, braće ne željela,
E, tako mi sunca žaranoga!
A ako mi ne vjeruješ, Pavle,
Eto t' polja, eto t' dobri konja,
Pa vi mene, braćo, istrgajte,
Istragajte konjima na repove!"
To su braća sestri vjerovala.
Kad to viđe Pavlovica mlada,
Da će braća sestri vjerovati,
Od jada se 'malo ne razleti,
Kano buva, kad s' u vatru baci.
Tek kad s' mrkla samrknula noćca,
Opet vadi nože ispod glave,
Ispod glave svoje zaovice,
Po imenu mlađane Jelice;
Pake zakla sina i sinovca,
I ostavlja krvave noževe,
Ostavlja i' u zlatne korice
I meće i' za'vi pod uzglavlje.
Kad svanulo i sunce granulo,
Ide ona gospodinu Pavlu,
Pak ovako cvili i besjedi:
"Zla ti sreća, gospodine Pavle!
Na'pako ste sestru milovali,
Na'pakije nože sakovali
I sestri i' na ostavu dali.
Kut ti zakla konja i sokola,
Tud ti zakla sina i sinovca;
Ako meni ne vjeruješ, Pavle,
Eno noža krvavi' pod glavom!"
Kad to čuo gospodine Pavle,
Skoči jadan, kanda se pomami,
Pak on leti seji u odaju,
Ali seja još sanak boravi.
On uzimlje srebrne noževe
Ispod glave sestrice Jelice,
Pak i' vadi iz zlatni' korica -
Ali noži gadni i krvavi!
Kad se seja sankom razabrala,
Vrlo braća seju oklinjaše,
Sestrica se većma kunijaše:
"N'jesam, brate, braće ne željela,
E, tako mi sunca žarenoga!
Ako meni ne vjeruješ, Pavle,
Eto t' polja, eto t' dobri' konja,
Neka mene konji istrgaju!"
Al' to brate sestri ne vjerova,
Van je uze za bijele ruke,
Svezaše je konjma za repove,
Oćeraše niz to polje ravno.
Đe joj kapca krvi padijaše,
Onđeka se sv'jeća palijaše;
Đe joj pade struk njezini' kosa,
Onđe raste bosiljkova trava;
Đe joj pade baš glava i telo,
Onđeka se crkva sagradila.
Malo za tim vr'jeme postojalo,
Baš ne prođe ni godina dana,
Razbolje se mlada Pavlovica.
Bolovala devet godin' dana.
Kroz kosti joj muve prol'jećale
I kroza nju trava prorastila;
U travi se ljute zmije legu,
Pa joj ljube i oči i lice
I u travu s' opet sakrivaju.
Kad je njojzi bolja dojadila,
Ljuto cvili mlada Pavlovica,
Ljuto cvili i govori Pavlu:
"Boga tebi, gospodine Pavle,
Gradi meni lagana nosila,
Od orasa, drvca laganoga,
Pa me nosi zaovinoj crkvi,
Ne bi l' mene oprostila crkva!"
Kad to čuo gospodine Pavle,
On joj gradi lagana nosila,
Od orasa, drvca laganoga,
Pa je meće na laka nosila,
Pa je nosi zaovinoj crkvi.
Sve što oni bliže crkvi idu,
To se crkva sve dalje odmiče.
Kad se crkvi veće dojadilo,
Al' iz crkve nešto progovara:
"Baci kuju u zelenu travu,
Pa ti odi baš sestrinoj crkvi!"
Kad to čula mlada Pavlovica,
Ljuto cvili i govori Pavlu:
"Pometni me, gospodine Pavle,
Da ti samo tri riječi kažem."
Kad je Pavle pometnu na zemlju,
Ona zače, pa kazuje Pavlu:
"Ko ti zakla konja i sokola?
Ja ti zakla konja i sokola.
Ko ti zakla sina i sinovca?
Ja ti zakla sina i sinovca."
Kad to čuo gospodine Pavle,
Ljuto kune, sebi ne da mira,
Ljuto kune Pavlovicu gospu:
"Gospo moja, od Boga prokleta,
Ti si mene sestrom rastavila,
Ne rastala se dušom ni t'jelom,
Pod tobom se bezdan provalio!"
Pa je veže konjima za repove,
Pa je odbi niz to polje ravno,
Rastrgoše j' na četiri strane.
Đe je od nje kapca krvi pala,
Onđeka se mutna lokva stvori;
Đe joj pade struk njezini' kosa,
Onđe raste čičak i kopriva;
Đe joj pade baš glava i telo,
Onđeka se bezdan provalila.
Kad se bezdan jako razvalila,
Razvalila, a i obrušila,
Onđeka se jezero provali:
Po jezeru onaj konjić pliva,
Na konjiću sjedi soko tica;
A za njime dv'je zlatne koljevke
I u svakoj koljevci po čedo,
Jedno sine, a drugo sinovče,
Sve onoga gospodina Pavla.
U koljevci sina Pavlovoga
Pod gr'ocem ruka materina,
A u ruci tetkini noževi!
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
