Bludni sin
Jedan čovjek bogat dva sina imao,
Pa će jednog dana mlađi preda nj'doći;
Da bi njegov dio pripadajuć' dao,
Jer namjeru ima po svijetu poći.
I ako se ocu to dopalo nije,
Što pripada tek, uzmi! – sinu reče,
Ovaj njemu: „zbogom“ i krenu čim prije,
Da u tuđem sv'jetu bolju sreću steče.
Ali ga je ona hudo poslužila,
Te da steče samo i zalogaj kru'a,
Zapade ga služba gorka i nemila,
Kod jednoga gazde prasadi da čuva.
Avaj mene jadnom! uzdahn'o bi tužno,
Kad god bi se sjeća' očinskoga stana:
Oh kako je ovđe, nemilo i ružno,
Kakvo mi je ruho i kukavna hrana.
Nije bilo dana, kad ne bi proplak'o,
Pa na jednom smisli i odvažno reče:
Zašto da ja trpim i patim ovako?
U mog oca može milost da se steče.
Međ' njegovim slugam' mjesto će mi dati,
I tu ne ću stalno osjećat' nevolju;
Ne mogu se sinom već njegovim zvati,
Jer se ne pokorih na njegovu volju.
Za malo je dana rodnom mjestu stiga',
Te se kući stidno primiče i bliži,
U srcu mu čežnja i najveća briga,
Kako da se ocu svome bolje poniži.
Al' ljubazni otac s daleka ga spazi,
Oh radosti silne oči k nebu diže,
Hitro k njemu stupi, na susret izlazi,
Blago mene! kliče, sin izgubljen stiže.
Pritište ga k srcu, grleći ga strastno,
Sin mu ruke ljubi i milosti traži,
Stisla mu se riječ, ne govori glasno,
Jer ne može savjest svoju da ublaži.
Tek se malo prenu iz zabune silne,
Umiljatim glasom govoriti poče:
Milosti su tvoje spram' sinu obilne
Jer m' opraštaš grijeh preljubezni oče.
S velikim veseljem u kuću ga prima,
Haljine mu daje, skupocjene nove,
Pa radosnu vijest navješćuje svima
Prijateljma svojim i na gozbu zove.
Starijemu bratu to godilo nije,
Što se u čast mlađeg to veselje zbiva;
Pa tu žalost svoju ne će da sakrije,
No je ocu svome očito kaziva.
Ja sam, oče, uvjek poslušan ti bio.
I tebi sam svagda pokoran ostao;
Pored svega toga, više ti je mio
Tvoj sin mlađi, što je u sv'jet zalutao.
Za njega si eto gozbu priredio,
A za mene nikad toga bilo nije,
On ostavi tebe, on je sagr'ješio,
Nek se zato stidi i od tebe krije.
O premili sine, ti si uvjek bio
Uza tvoga oca, - a tvoj brat zaluta,
Njega bijah eto jednom izgubio,
Pa mi bješe rana golema i ljuta.
A sada ga vidim u mojemu domu,
Nek je Višnjem slava, što mi ga povrati,
Veselje se čini danas sinu momu,
Jer očinska ljubav ne mož' da s' uskrati.
|
Bar, Milo Jovović, „Golub“, broj 4., u Somboru, 15. februara 1908., str. 56. i 57.