Bitka na Kajmakčalanu

Izvor: Викизворник


Bitka na Kajmakčalanu

Knjigu piše Viljem car germanski,
u Berlinu na prestolu svome,
a posla je krvavom Balkanu,
svom nećaku caru bugarskome:
„Moj nećače, Koburg Ferdinande, 5
čudno čudo moje sluge kažu!
Ja te kućih, a ti raskućavaš,
roblje trpiš da kida sindžire!
Iz Berlina svu Evropu tresem,
a ti trpiš šaku bezkućnika, 10
šaku Srba bez krova i hrane,
te ti carstvu temelj potkopava,
a men' ne da stati u Berlinu!
Ako ti je ponestalo blaga,
u mene su kase neiscrpne; 15
ako nemaš od boja topova,
moj je Berlin car strašnoga suda,
moje tope gromovima ravne!
Išti care čega ti je drago,
nemoj moje ime sramotiti!" 20
Pade knjiga Koburgu u ruke,
zle mu bore na čelo navukla,
obesnošću srce uzdrmala,
pa Viljemu drugu odgovara:
„Car Viljeme, od svijeta glavo, 25
zapad gledaj, za Balkan ne pitaj,
dok je mene na prestolu mome
i dok mi je vojske i oružja,
neće roblje raspučit sindžire!
Mirno spavaj u Berlinu tvome, 30
neka roba nek se ropcem davi,
što god duže sa više je muka,
veća j' slava mome carovanju!”
Još na knjigu pečat ne stavio,
a zadrma jeka od Vardara, 35
oblak pade na Maćedoniju,
a kroz oblak zasiktaše munje,
grom udari vrh Kajmakčalana!
„'Vaj Koburže, kruno carevini,
pomoć šalji propade ti carstvo!" 40
Brže bolje care ustanuo,
brže bolje sazva đenerale,
brže bolje silnu silu spremi,
brže bolje telale pomami,
pa sam ode u Maćedoniju, 45
da na čelo stane svoje vojske;
a navali sila izgnanika,
i navali sila mučenika,
sve zakuca Srbiji na vrata,
no su pusta tučem zalivena 50
i čeličnom žicom optočena,
godine ih Koburg podizao;
zalud biti, sve sila odbija,
neda Koburg Srblju u Srbiju,
neda sinu u naručje majci, 55
neda bratu sestre ugledati,
neda ocu đece zagrliti!
Zabrinu se sva vojska balkanska,
zabrinu se Saraj đenerale,
kakva sila vraškoga Koburga? 60
Da sve svetske zaustavlja vojske?
Pa kad drugi mjesec nastanuo,
prispe vojska vojvode Putnika,
okušana na mnogo mejdana,
oprobana na zla svakojaka, 65
prekaljena patnjom i mukama,
te kad novo jutro osvanulo,
novu sobom sreću donijelo,
navališe Drinci i Posavci,
Kolubarci, Valjevci, Tamnavci, 70
kidisaše Jadranci, Pocerci,
dolećešc zmaji sa Toplice,
a dođoše vuci sa Morave,
sokolovi došli sa Vardara,
a prispeše čete dobrovoljne, 75
pod steg roda od zla dobježali!
Sve se krenu vrhu na planinu,
kroz krv i smrt novu smrt posija,
preko jednog stavi drugo groblje;
brat za brata u oganj ulećo, 80
ispod ognja oganj se zapali,
živi plamen svu zavi planinu,
ljut je čelik, al' ljući junaci,
tvrd je bedem, ali srca tvrđa!
Razoraše zemlju raonici, 85
zrna biju, pokosiše grane,
al’ strahotni polet ne prestade!
Drug drugara svoga ne ostavi,
smrt jeziva život ne prepade!
Hrvaše se od jutra do podne, 90
grom urlika, a smrt se cereka!
A kad sunce dođe na po neba,
krvnik rinu u prsa krvnika,
krv oboji plamene noževe,
nasta tama po Kajmakčalanu! 95
Sukobiše s’ Srbi i Bugari,
jedni druge smrću darivaše!
Zalud sila bez broja i kraja,
zalud šanci u kamen rezani,
zalud noži u Berlin kovani, 100
zalud topi, a zalud opkopi!
Boj ne bije svijetlo oružje,
već boj bije srce u junaka!
Pokleknuše noge pod Bugare,
te junaci hvaljenog Koburga, 105
vjenac gore staše ostavljati,
za njima se Srbi naturiše,
vrhom gore stenjem i zagorjem;
sve što stigli smrćom darivali!
Malo ode na dvore Koburga, 110
ludo, kljasto, da mu đeci priča,
o junaštvu bez straha i mane!
Pljesma veli k’o što jesi čuo,
o viteštvu Srbinove vojske
i zlu danu na Kajmakčalanu! 115
Kad je srpska slava vaskrsnula,
a bugarska slava propanula!



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

  • Tatomir P. Vukanović: Srpske narodne epske pesme, Narodni muzej u Vranju, Vranje, 1972., str. 330-333.