Bespuće/VII
| ◄ GLAVA ŠESTA | ► |
GLAVA SEDMA
Oblaci zamračiše nebo i zastrše planine; prosuše se jesenske kiše, i Una se zamuti, nabuja i preli se preko svojih obala, napuniše se jaruge vodom, a brdski potoci, noseći lišće, zemlju i kamenje iz planine, valjahu se niz vodojaže i slijevahu se s hukom u Unu. Selo se smirilo i rijetko ko se pomaljaše iz kuća, pokriven crnim aljincem po glavi ili zaštićen kakvim starinskim, crvenim kišobranom koji je mijenjao toliko gazda. Jednog jedinog dana, selo malo oživi i uzburka se, kad se na nekoliko dugačkih i tidesnih kola, pokrivenih asurama, s pijanim kočijašima, vratiše neki radnici iz tuđine i uz pjesmu poletiše kroz selo, zbijeni i stiješnjeni da su im noge visile iz kola; a glave im se pomaljale, s iskrivljenim licima od pjesme koju pjevahu iz sveg grla.
Rad na novom drumu bijaše zastao i svi se nadahu još lijepom vremenu, ali kad se vidjelo da se dani za rad neće više povraćati te godine, srušiše se radničke kolibice i odnesoše alati s nedovršenog i raskaljavljenog druma.
Panek se nije mnogo žurio da otputuje, a nije ni imao razloga da hita; njegove su dnevnice, i ako se nije više radilo, rasle, a Jandrić dovezao iz Dalmacije novo vino, kojega se Panek nije mogao dovoljno nahvaliti ni napiti. Gavre Đaković odbijaše uvijek njegove pozive, jer nije volio da se upoznaje s novim ljudima i da odgovara na njihova radoznala pitanja. On provođaše dane gledajući na prozor u sivo nebo i slušajući uspavljivo i mirno padanje kiše; posle ručka razgovaraše s Irenom dok je ona radila neki ručni posao, pričajući mu štogod iz svojih sitnih doživljaja, i odgovarala na njegova pitanja, davajući mu uvijek u svemu za pravo, što je Gavru Đakovića ljutilo. On je tražio da je dirne kojom riječi, dok ga je ona samo čudno pogledala, puštajući ga da joj kaže sve što mu se svidi i bude po ćudi.
A uveče, dok se u staroj, željeznoj peći koja nije bila odavno ocrnjena i mjestimice se crvenila gdje je spala boja, razgarao i pištao sirov panj, Gavre Đaković dao se skloniti od Paneka da igraju karte. Irena je sjedila, radeći, iza njegovih leđa i posmatrala njegove karte; on osjećaše više puta njezin dah na svome licu i gubljaše igru; jednom, kad sjeđahu uporedo, dotaknuše se njihova koljena i oboje se pogledaše u isti mah; Gavre Đaković se osmjehnu, a ona zbunjeno obori oči.
Pa i ako mu se činilo da ne obraća dovoljno pažnje igri, radi Irene pored sebe, — opet nije htio da vjeruje da je tako rđav igrač, da gubi partiju iza partije. Igralo se u novac. Inžinjer, crven i zadovoljan, nateže i iskapljuje, svakih pet minuta, oveliku čašu crnog vina i opet je sam nalijeva. Gavre Đaković, na svoju nesreću, bio je kupio jedno burence dobrog vina koje je Panek odmah proglasio kao lijek od kostobolje koja se u njega redovno javlja svake jeseni.
I jednom prilikom, Gavre Đaković uhvatio ga je da vara. Ali to Paneka nije smelo. On tek samo što se zavali na stolicu, zažmiri malo i stade da se smije gromkim smijehom da se potresala kuća i uzbunili svi psi u komšiluku, i samo što predušivaše od smijeha, pa počimaše ponovo, tresući se i mašući rukama oko sebe.
Irena je bila pocrvenila. Gavre Đaković odgurnu prezrivo karte i primaknu stolicu k peći, čekajući da dođe Panek k sebi. On bijaše zaduvan, kao da je trčao nekoliko kilometara, brisaše velikom, plavom maramom znoj sa čela i odahnu glasno nekoliko puta. Potapka Gavru Đakovića nekoliko puta po ramenu, nazva ga prijateljem, ali mu ne vrati dobiveni novac.
Tako se prekide igranje, i Gavre Đaković nije htio više nikada od toga doba da popusti tolikim molbama Panekovim da otpočnu ponovo. Stari se dosađivaše i izlažaše uveče u birtiju. Gavrino burence i onako je bilo na izmaku.
A u vremenu se već osjećala promjena; iz klanaca udaraše bura i natjerivaše Unu o obalu, povijaše kosimice kišne mlazeve, poginjaše pusto drveće i stresaše zaostalo, žuto i samotno lišće sa golih grana i uzburkivaše kroz dimnjak vatru u peći. Pa kad kiše stadoše, ispod sivog neba ostade sam oštar i suh vjetar, koji zamrznu vode i ocrveni uši i noseve dečurliji koja deraše brukvicama potkovane opanke na smrznutim barama, veseleći se blizoj zimi i grudanju, dok ih stariji ne pognaju u kuću da ne kvare uludo obuću.
Dan odlaska Panekova približavao se, i Irena već počimaše da sprema stvari za put. Pored stvari, tu bijaše i jedan bocun domaće rakije od desetinu litara, poklon Paneku od jednog penzionisanog žandarma s kojim se bio Panek mnogo sprijateljio .
Irena bijaše nevesela i zamišljena, ne radujući se odlasku. Činilo joj se da odlazi odovud sasvim drukčija u duši nego što je došla, da se je izmijenilo nešto u njoj, da joj je Una u čiji tok je ona tako često utapala oči i misli, odnijela nešto iz njezine duše i ostavila prazninu, zamišljenost i čamu.
S kolikom je radošću ona ostavila hladne samostanske zidine; koliko mladosti osjećaše u sebi kad se je osjetila slobodna, riješena molitvenika , krunica, svetih slika; nemajući više da strijepi pred oštrim, mračnim i ispitivačkim pogledom kaluđerica; kad je smjela da osjeti prirodu, slobodu i mladost da luta sama obalom Une i da udiše šum vode i da se odmara u sjeni lisnatog grmlja. Pa kako je to kratko trajalo, to bezbrižno i veselo doba, kako su brzo prošli i projurili ti vedri časovi! Osjetila je u sebi srce koje bije i mladost koja čezne; srela je jednog nepoznatog čovjeka koji se dosađivao i imao nastrane misli, koji joj se približio, zaustavio je u njezinom uživanju, zadobio njezine simpatije, zauzeo njezine misli, pokazao da mu nije ravnodušna, i ostao jednako mrk, nepristupačan i zatvoren.
I ona ga posmatraše, radeći preko volje svoj posao, na stolici pored sebe, gdje puši cigaretu za cigaretom, igra se s dimom i dobaci joj po koju ravnodušnu primjedbu ili obično pitanje, gledajući u ono što ona radi.
Ona ne znađaše što da misli o njemu. Bijaše dana kad joj se činio bliz u mislima i nesrećan, i dana kad joj se činio dosadan i plitak, ili bezobrazan i drzak. Ona je uzdrhtala toliko puta pod njegovim riječima, zaplakala u sebi radi njegovog podsmjeha ili zažalila i osjetila gorko kad bi opazila da taj čovjek koga je volila ima prema njoj samo jednu nisku želju. I često puta ona nije znala da li ga voli, prezire ili mrzi, i puštaše da joj suze zamijene misli.
Bez ikakve radosti, ona je primila vijest da je dobila mjesto učiteljice u jednom selu u Posavini. Ona se osjećaše sama, sasvim sama, uz neuračunljivog oca, bez majke koja se negdje izgubila u svijetu i o kojoj nije ništa čula. I prvo što je srela u životu, to je bila nesreća; prije nego što je mogla da se naraduje slobodi, ona je osjetila srce puno jada.
Rekla je Gavri Đakoviću da će otputovati sutradan s ocem. On se samo začudio. Rekla mu je da je dobila mjesto. On joj je čestitao. Ona je htjela da ga omrzne u tome trenutku. Nije mogla.
Pa pored svih spremljenih stvari, dolažahu joj časovi kad ne vjerovaše da ostavlja ovu kuću i ovo mjesto. Činilo joj se sve kao san, dok ona zna da će da se probudi i da se raduje životu koji je dobar i pun sreće.
I ono malo vremena što joj je preostajalo, ona razdijeli u hiljade i hiljade trenutaka, punih nategnutog očekivanja, gorke zebnje i slatke nade da će se to sve svršiti onako kako ona želi, da će njezinu sreću povećati jedna kazana riječ u posljednjem času, i ona drhtaše pri pomisli na to. „Zna li taj čovjek šta se zbiva u meni?“ pitala se ona. Trenuci bijahu dugi, a vremena sve manje. I te posljednje noći ona nije trenula okom; ona nikad nije osjetila toliko nesreće, koliko u tih nekoliko mračnih i nepomičnih časova.
A već prije zore čekahu kola pred kućom.
Gavre Đaković, polubunovan i dremovan, zagrnut jednim dugačkim kaputom, oprostio se od njih običnim pozdravom. Ona je uzdrhtala, pružila mu ruku, a riječ joj se ugušila u grlu. On je napola spavao i očevidno bilo mu je neprijatno ostavljati topao krevet. Ona je to vidjela, a još više je to osjećala u sebi.
I on sigurno već ponovo spavaše kad izađoše kola iz sela i počeše se peti uza stranu. Inžinjer, držeći jedan veliki kišobran među koljenima, hrkaše i ljuljaše se tamo i ovamo. A u Ireni se nešto prolomi i ona tiho zajeca i pokri lice rukama.
Dan probijaše, a u daljini se magla utapala u Uni.
Tek kasno ujutru, kad otvori oči, Gavre Đaković osjeti pustoš i mrtvilo oko sebe kao nekada, i užasnu se. On se ispljuska hladnom vodom, ali ne mogaše da rastjera čamu i da zaboravi prijekor koji se budio u njemu. On osjećaše svu studen ovog nerazumljivog, sanjivog rastanka; on razumjede zašto mu ona ne reče ništa pri odlasku i bijaše mu teško pri duši, kao da je iz ove kuće otišlo nešto što nije trebao ni smio pustiti da ode.
Kunjaše čitavog dana. Pred veče napi se vina i ugrija, nasmija se prezrivo na sve budalaštine i crne misli s kojima se gonio nekoliko mjeseci, i izvuče iz džepa neki stari broj novina u kojima se tražila kuća i zemljište na prodaju, i napisa jedno pismo.
I osjeti kako je nešto umrlo u njemu za uvijek.
Niko ga nije vidio kad ga je nestalo iz sela. Tek poslije petnaest dana doputova neki sitan i ćosav Švaba, otključa kuću i istog dana počeše se na kući probijati vrata za dućan, a unutra stružući tezge, pjevao stolar Talijan pjesmu u dialektu.
Pisahu neki seljaci kući iz Amerike da su vidjeli Gavru Đakovića u Valparezu.
London, 1905. i 1906, i Pariz, 1907.
|