Bespuće/V
GLAVA PETA
Iza toga događaja koji je, za časak, probudio i potresao ovu mirnu kuću, sve se ponovo sleglo i smirilo. Isti onaj mir, ista ona tišina i jednoličnost koja je bila prije toga, vraćala se sa pobjedničkim likovanjem i padala zajedno sa novom prašinom i sumornim danom, koji je strmoglavljao kao u ponor, kroz male zastrte prozore, svoju jadnu i bezvoljnu svjetlost na predmete i na čovjeka, umrtvljavajući ih i izjednačavajući ih, praveći od čovjeka neki čudnovati predmet koji je slučajno ovamo zabasao. Samo u zoru potresa se kuća iz temelja od inžinjerova glasa, koji čisti grlo, i njegov kašalj čuje se u desetinu okolnih kuća, odkuda se već ljudi žure na posao da tamo stignu prije njega. I onda protabaju hodnikom njegovi koraci i miris cigare prodre kroz pukotine od vrata; začuje se još jednom ispod prozora njegovo kašljanje ili kako odzdravlja svojim pogrješnim naglaskom, i sve se to najednom izgubi i u kuću se vraća stari mir.
Nekoliko dana iza toga kad se je Gavre Đaković vidio s Panekom, ovaj se sam dobroćudno sjetio one večeri i počeo da se slatko smije: po obrazima mu se treslo crveno meso, male plave oči gubile se i iščezavale u salu, poigravala kulja i na njoj poskakivao debeo, zlatan lanac. On je hvalio vino kod Jandrića i nije mogao da prežali što Gavre Đaković nije bio u društvu. Irena je bila porumenila i gledala u stranu, zbunjena izazivanjem uspomena one neprijatne noći.
Nju je spazio u bašti pored Une, jednog blagog jesenskog jutra sa izblijedjelim nebom i umornim i blagim suncem koje pozlaćivaše požutjelu, staračku, preživjelu travu.
Ona se digla i pošla mu u susret s veselim i dobrim osmjehom, i pružila mu prijateljsku ruku, kao starom poznaniku. On nije očekivao da će se s njom sresti i osjećaše malu, prijatnu zbunjenost i rumenilo na licu, bez imalo zlovolje; primio je njezinu ruku i promrmljao nekoliko beznačajnih riječi. Pošli su zajedno, i ne pitajući se, niz strmu obalu. Gavre Đaković posmatraše nju pred sobom, svježu i vitku, sa šeširom u ruci, gledajući kako njezina noga ide s kamena na kamen, kako se povijaju njezine haljine po tijelu; on ne osjećaše da ide, već da ga vuče za njom nešto jače od njega, i on hitaše a da nije znao šta je to što ga nosi, ne mareći za kamenje koje zapinjaše za cipele, ni za trnje koje zaustavlja. On nije gledao gdje staje, on nije vidio ništa oko sebe, ni požnjevena glatka polja, ni vodu koja bliješti, već samo nju, pregibe njezinog tijela, njezine pokrete, upijajući u oči njezinu sliku, kao da je sada gleda po prvi put, ne skidajući pogleda s njezinih pleća na koja kosa baca sjenku. A ona se osvrtaše s vremena na vrijeme, osmjehnuvši se i kazavši mu koju riječ, osjećajući njegove oči na sebi, čujući njegove korake za sobom, sluteći njegovu misao koja je prati. Kad dođoše jednom grmu ona se zaustavi, okrenu se i sjede pod grm.
— Ovo je mjesto koje ja volim, — reče ona. On se spusti pored nje.
I s nogama nad vodom, s osmjehom u očima, oni su pričali mnogo i veselo, kao prijatelji koji se poznaju godinama, dok je vrijeme jurilo kao voda ispod njihovih nogu. I oboje se osjećahu teško i neodlučno u času kad se moradoše rastajati.
Kad je izgubi s očiju, on iđaše lagano, s oborenom glavom, s očima punim njezine slike, s ušima punim njezinog smijeha i riječi. Gavre Đaković osjećaše u sebi nešto neobično i novo što ulazi, ne pitajući, u njegov život, krčeći sebi put moćno i silno, odbacuje njegove misli, potiskuje i daje druge pravce njegovom dotadanjem životu, razgoni mrak, unosi svjetlost, donosi stotinu promjena, stvara novog čovjeka i rađa volju, mladost i snagu. .
Ipak, na mahove, snažno izbijaše u njemu tjeskoba, mračna i crna, puna pitanja i sumnje: „Kuda to vodi?“ I on se upinjaše da razumije to novo osjećanje, bojeći se da ga nazove jednim imenom, i prevrtaše ga, ispitujući, sa sviju strana, ne vjerujući ničemu i bojeći se obmane i izlišnog varanja samoga sebe. „I zašto to baš sada dolazi?“ pitao se. Koliko dana gledao ju je, kao što je posmatrao svaku ženu, ne praveći velike razlike između jednih i drugih i ne misleći kasnije na njih; gledao ju je, a da ništa u njemu nije kazalo da je ona bolja, ljepša i njemu milija od drugih. On se uvjeravaše da se vara, da je to samo jedan dan mladosti, kao što ih ima mnogo u životu; i on vjerovaše da će i taj dan proći, kao što su prošli i iščeznuli mnogi drugi, i odnijeti za sobom i uspomene i slike i riječi, a život će protjecati ponovo jednolično i tupo.
Puštaše se mislima, ne prisiljavajući se da ih upravlja, i one tražahu nju i nalažahu je i dobru i veselu i sa tužnim osjećanjem one večeri kad ju je vidio uplakanu i nesrećnu, i onda gdje lagano mahaše nogama nad vodom, i gdje korača preko kamenja unskom obalom, a on hita za njom, ne odvajajući pogled sa njezinog struka, ni sa pleća koja se provide.
I on se sjećaše da njegove misli nijesu dovoljno jake da se otresu nje; on ih osjećaše ispretrzane, nategnute, kao da ne dolaze iz duše. Njezina slika bila je moćnija; Gavre Đaković nije osjećao dovoljno snage da pokuša odlučno da je izbriše ili da joj doda nešto ne dobro, rđavo, ružno, — osjećajući da nema prava da je vrijeđa i da bi ta uvreda isto toliko boljela i njega, kao i nju, kad bi je znala. On puštaše da ga pritiskuje taj sladak teret što pada na njegovu dušu, ispunjava je, i nosi njegove misli nekuda gdje još nijesu dotada bile. I pred njim kao da se rađa nov život o kome nije nikada mislio ni snivao, mlad, svjež i krjepak.
On ipak sjutradan ne izađe iz kuće, mada je znao da će ona biti pored Une, jer ju je čuo kad je izišla i vidio kuda je pošla; mada je znao da će ga čekati, misliti na njega, da će joj možda učiniti nažao. U tome času, on osjećaše u sebi nešto rđavo i volju da učini neko malo zlo i zlobnu želju da je ujede za srce, i on se uvjeravaše, ne vjerujući u to ali ipak dopuštajući da ona ne mari za njega ili da mari samo za to što nema ovdje nikoga drugog, da je on za nju samo jedan predmet kojim prekraćuje vrijeme. Pa iako nije otišao da se s njom sastane, on mišljaše na nju cijelog dana.
Možda nikad toliko do tada, kao ovih dana, Gavre Đaković nije osjećao da je u njegovom životu nedostajalo nečega što bi mu možda dalo drugi pravac i drugu boju, unijelo u njega više mladosti i više svjetla. On se ne sjećaše da je volio ikada u svome životu, volio na onaj način kako je on ljubav zamišljao, i čekao je, s nestrpljenjem, dok se osjećaše mlađi, da to vrijeme dođe; uspavljivao je s teškim srcem svoju čežnju i lutao kadgod u uzbuđenim noćima, po mračnim i sjenovitim drvoredima, dok mu jednolično prštaše Pijesak ispod nogu, a po klupama se viđahu nejasni i zbliženi parovi kojima nijesu mnogo smetali koraci samca prolaznika koji luta po krivudavim stazama. I uspavljivala se lagano čežnja u njemu, tješeći se običnom, vašarskom ljubavlju; gasila se neprimjetю mladost koju je ostavljao u mračnim ćoškovima kavana, među ostacima cigareta i drugim smećem. Činilo mu se da je pregorio i tu želju, zajedno sa ostalima kojih se bio odrekao. Tek pokašto ga nešto zapeče u srcu jednim oštrim i jetkim bolom, i on samo osjeća kako prolazi nečujnim korakom kroz godine, mrzovoljan, sa rukama čvrsto pritisnutim na grudi, sa stisnutim zubima i sa zgrčenim pesnicama, kao čovjek koji je naumio da se svega odreče i da sve mrzi. Prošle su ga bile te vatre i groznice; on je bio gotovo prebolio i zaboravio nešto za što je mislio da se možda nije za njega ni s njim rodilo.
I kad je najmanje to očekivao, kad je najmanje osjećao za to volje, kad je možda bio napola raskrstio sa životom, kad osjećaše da će to možda unijeti u njegov život više nesreće nego blagodati koja bi ga, da je došla prije nekoliko godina, vratila radu, mladosti i životu; kad već nalažaše u prorijeđenim kosama sijede vlasi, osjećajući slabost u tijelu, a bezvoljnost u duši, kad je sahranio mladost punu nerazumljive čežnje, — javljala se ona, ta devojka koju je upoznao jednim običnim i prostim slučajem.
Kad ju je sreo, poslije nekog vremena, s ocem, koji je ostajao vazda isti i nepromenljiv kao i njegova odjeća, riječi i pogrješke u govoru, on je spazio u njezinim očima prijekor. On nastavljaše da govori sa starim, osjećajući što mu ona kaže svojim nijemim pogledom; on se trudio da zaboravi na to, ali kadgod je obraćao oči prema njoj, vidio ju je gdje ide pored oca ozbiljna i bez riječi, i on se korio da nije trebalo da je žalosti. I kad smete s uma i kad se prevari da je upita da mu nešto potvrdi, ona lagano klimnu glavom i pogleda ga ponovo, i on jasno vidje da u tome pogledu bijaše više žalosti, više neke mirne, ozbiljne tuge nego prijekora. Gavre Đaković puštaše starog da mu priča, ne slušajući šta mu ovaj govori.
Stari ode radnicima i ostavi ih same, i Gavre Đaković ne usuđivaše se da je pogleda u oči. On baci na nju jedan pogled sa strane: ona prevrtaše u rukama neki vez, a oči joj se bijahu izgubile na drugoj strani preko Une.
— Vi se ljutite? — zapita on.
— Zašto? — reče ona i pogleda ga začuđeno.
— Ja sam mislio... — kaza on zbunjeno, ljutit na svoje pitanje i pogleda očima u daljinu, kao da tamo nešto traži. Kako ga je bunilo njezino: „Zašto?“ „Ona je dakle ravnodušna,“ pomisli on. „A ja ne jedem, ne pijem, ne spavam, bez i jednog časa mira i počinka — misleći neprestano na nju.“
Pa gledajući na nju, ćutljivu i zamišljenu, bez smijeha i bez riječi, on se pitaše šta joj je? Njemu bi krivo što je došao ovamo. I kad je htio nešto da kaže, sve riječi koje mu se naturivahu, činile mu se nespretne i glupe, nezgodne i izlišne.
— Vi ćete skoro u Zagreb? — zapita ga ona. On ne očekivaše njezino pitanje i trže se.
— U Zagreb? Ne, neću ići ove godine. To jest, ne mislim više nikako tamo odlaziti, - i bi mu neprijatno što ga ona ovo pita.
— Ostajete ovdje? Šta da radite? reče ona čisto začuđeno i ne vjerujući.
On se malo zamisli i pogleda je u oči.
— Čekati vas da dođete ovamo do godine, kaza on lagano i tiho, otežući riječi; prisjećajući se iz razgovora s njezinim ocem da će radovi oko putova u ovoj okolici trajati dvije, tri godine.
Ona se osmjehnu, pogleda ga i zasmija se veselim i zvonkim smijehom. I za čas nestade između njih svega što je smetalo njihovom razgovoru i udaljavalo ih jedno od drugoga. U njihov razgovor miješao se žamor šume nad njihovim glavama i oko njih, dok se vidjelo užurbano mnoštvo radnika i čula lupnjava rada. I toga čitavog dana ne razdvaj ahu se.
„Šta je to sa mnom?“ pitao se uveče Gavre Đaković, kad stajaše u mraku kraj otvorenog prozora. „Našto sav ovaj nemir, zbunjenost, slutnja koja se rađa u meni? Šta će to meni sada?“ I tražaše odgovor.
Pogled mu nehotice pade na njihove prozore. Svjetlo je bilo ugašeno; valjda su već bili legli. I on se ljutio što je primio ove došljake u kuću, što su baš našli ovdje da stanuju; zar nije bilo za njih stana nigdje na drugom mjestu? Pa onda mu dođe misao da ga oni nimalo ne smetaju, da je on sam svemu tome kriv, da je on bio uvijek nesreća za samog sebe sa svojim ludim i sumanutim mislima. Kad bi im otkazao stan? Neće moći, i šta da im kaže? Ne ide, nije lijepo ni pošteno da ih istjera iz kuće; nijesu mu ništa skrivili i učinili na žao. On ne svrši nikako te misli i ne nađe izlaska iz njih, skupi čelo, zalupi prozore i ode da spava.
Vazda te misli nalijetahu na njega i on ne nalažaše nikad pravog odgovora koji bi ga umirio, doveo njegove misli u sklad, unio staro raspoloženje u njegov život i dao svima stvarima običan tok. Zašto je sreo tu ženu i šta ima u njoj? Šta je ona za njega i šta đe on njoj? To mu se pitanje ne skidaše s uma. Šta goni njegove misli i što ih zbunjuje, smućuje, uzburkuje i baca po duši jedan strašan vjetar gdje se miješaЇu, sudaraЇu, satiru jedna drugu, u jednoj nerazumljivoj zabuni? Ili je nju dovelo pred njega iskušenje života, sa lukavim, malim smijehom na tankim ispijenim usnicama i mirnim, ravnodušnim podsmjehom u kutovima očiju? A on traži ima li još išta u njemu, i nalazi pepeo i satrte, prašne osjećaje i umorne, mlake misli, dok život huji oko njega i širi miris proljeća i meku toplinu mladosti; on osjeća njegov zdrav, bujan miris i još više opaža kako je on za sve to tuđ, prestario; kako je zakasnio i da to sve dolazi samo da ubrza njegov pad i da pokaže njegovu maljušnost, uskotu i ništavilo.
I dolažahu mu trenuci kad htiЇaše da se otrese svega toga, da baci to preko sebe kao jedno breme sa svojih leđa, da odgurne nogom, da raskine rukama, da kida zubima, — pa da ispravi ponovo glavu i da ponovo pogleda prkosno u život.
Ali to bijaše samo u trenucima zanosa, i on osjećaše kako biva slabiji, kako podliježe; kako se njegove misli rugaju s njime, kako ga mahnito napadaju, bole, žegu i bacaju na koljena pred životom koji stoji ozbiljan i miran, sav u noći, iznad šumne rijeke.
U izvjesnim časovima on bijaše sasvim tuđ samome sebi. Mjesto jednog turobnog, zamišljenog, razočaranog čovjeka, kako je on sebe zamišljao, on nalažaše u sebi jedno čudnovato ružno biće, puno zlobe prema svijetu i životu, sebično i jadno svome rođenom zlu. On se zaprepašćavao, čudio, pitao: „Otkuda ovo meni? Kad se je ovo biće uselilo u mene? Otkuda je došlo? Šta hoće taj čovjek koji mrzi sebe i druge, koji se podsmijeva svemu i sebi, koji živi od zla iz kojega je iznikao?“ I on ga zagledavaše, posmatraše i nalažaše na njemu svoje crte. „Ne, ne, nijesam to ja!“ rekao je on s užasavanjem, dok je ovaj u njemu napravio jednu prezrivu grimasu. Pa kad je pokušao da ga uhvati, da ga iščupa, on je osjetio njegovu snagu; on je osjetio kako je to biće usko sraslo s njim, kako ga ono i sačinjava, da to nije nitko drugi do on, Gavro Đaković, da on nosi godinama to biće u sebi, da ga godinama krije, ućutkuje, pretrpava gomilama izgovora, obmana, laži, da ga se boji i da poštuje, i da mu se sa tajnim uživanjem ropski pokorava. On ga je osjećao u sebi kao teret koji ga vuče zemlji, koji mu ne da da se krene, ispravi, pođe; koji ga je obuhvatio svojim velikim, neprirodnim rukama i steže mu tijelo, pritiskuje mozak i vodi ga vazda u jednom istom uskom krugu; meće mu svoje velike dlanove pred oči i zaklanja mu vidike, govoreći mu da ne gleda i vidi, da nema ničega za čim treba da se teži, ni ciljeva koji treba da se traže, ni puteva koji njime vode. On ubija želje, sužuje misli, zatvara oči, zaglušuje svojom glasinom sve što se oko njega čuje, zbiva, glasno živi i ori. On klikće kad opaža u njemu pustoš gdje se širi, nade gdje se lome. I kad sve zastane i zamre, kad nastane u njemu jedna čudna mrtva tišina, on osjeća u sebi njegovo zadovoljno disanje. Gavre Đaković osjećaše da ga se boji, da strijepi pred njim i da ustupa kad pokuša da mu se otme ili, kad se uhvati s njime u koštac, kako ga onaj slama, mrvi, satire i obara, pokazujući svoju snagu i nadmoćnost.
Naposljetku njega poče da zamara ova borba, ovo prevrtanje misli i neprekidna zbunjenost; on se ne osjećaše kod svoje kuće, kao u prvim danima; njega je ljutilo što mu drugi ulaze u njegove misli, kao što su ušli i u njegovu kuću, da ga svuda smetaju, uznemiravaju, da se svuda na njih podstiče, da ga oni guraju u stranu i da mu ne dadu da živi onim životom koji je bio odabrao.
I on pomišljaše, da se, ma na koji način, vrati starome načinu življenja, da ponovo potraži svoju staru naslonjaču, svoje stare snove u polumračnoj sobi, da proživljuje napola uspavan dane, da luta sam oko Une, da zuri u vodu, u planine, u plavičastu daljinu, da ga nose njegovi snovi kao jedna široka rijeka s laganim tokom na kojoj on plovi poleđuške i sa zatvorenim očima.
Kad toga dana vidje Jeku, njemu se učini kao da je nije odavno vidio, kao da nije dolazila ovamo svakog dana, već se odjednom pokazala iznenada. On je nije posljednje vrijeme primjećivao ni opažao, niti je govorio s njom; ona nije više postojala za njega, i sada mu se činjaše kao da je gleda poslije rastanka od nekoliko mjeseci, godina, vijekova.
Njegov pogled pade na njezino mirno lice koje nije ništa kazivalo; jedino što je svrnula malo oči u stranu da izbjegne njegov pogled, i mirno ga posluživala.
U njezinoj mirnoći on naslućivaše jedan tihi jad; on osjećaše da je raskrvavio njezinu dušu, da je u njezinu bezbrižnu mladost, punu sunca i vatre, unio svoje mrazeve i zime, da je mirno i hladnokrvno, poslije jedne prespavane noći, na to sve zaboravio, bez ijedne misli koja bi ga korila, bez ijedne želje koja bi je tražila; ona je nestala i utopila se u njegovim uspomenama, izravnata možda sa gomilama šarenih žena, sa bezbojnom, plaćenom, praznom ljubavlju. Tek iza toliko nedjelja, on osjeti u sebi nepravdu i u duši optužbu.
I kad se jednim naglim pokretom maši njezine mišice i privuče je k sebi, kad se zadubi u njezine oči, on ne mogaše da u njima išta pročita do nečega što se skamenilo. I prije nego što on mogaše da posumnja da li je ona mogla da osjeti njegovu ravnodušnost i da li je nosila jad u duši, ne kazujući ga nikome, sakrivajući ga od svijeta, od njega pa i od same sebe, ona reče mirnim glasom, bez roptanja i srdžbe:
— Šta ću vam ja više? Vi mene više ne volite. Vi volite ovu u vašoj kući.
I htjede da mu skine ruku sa sebe.
Jedna mračna sjenka preleti preko lica Gavri Đakoviću; nešto zatitra u njegovoj duši, želja i molba da ne skrnavi jedno novo osjećanje u svome začetku; javljala se ona sa sjajnim i blagim očima, i u trenu kad htjede da ostavi Jeku, javi se u njemu nešto životinjsko i surovo, kao da riknu nešto, da uguši, ubije ma čim to osjećanje protiv kojega se buni.
— Ne volim ja nju, - reče naglo Gavre Đaković, rapavim i ružnim glasom, — to se tebi samo čini. — I privinu je čvršće k sebi. Ona mu se ropski pokori, bez volje i bez radosti.
— Vi volite ovu u vašoj kući, — kaza ona ponovo, odlazeći, umornim i turobnijim glasom nego prije, bez ikakve promjene u raspoloženju i bez veselijeg izraza na licu, i zatvori lagano vrata za sobom i izgubi se.
On osta sam i sa njezinim posljednjim riječima koje se usjekoše u njegov mozak, izazivajući riječi i prizore, vraćajući ponovo u njega svu njegovu borbu sa mislima uzburkanih dana kad se otimaše od jednog osjećanja koje, u času kad mišljaše da ga uguši i poništi, javljaše se još jače izrečeno i određeno u njemu, sa mnogo više prijekora nego do tada. I kad se potrese polje i selo od jedne eksplozije dinamita, koja dolažaše s brda, njemu se stvoriše pred očima gomile radnika, Panek nad njima, crven i uznojen, gdje maše štapom, a niže, u gaju, on vidje Irenu, sa šeširom pored nje, sa pogledom uprtim u daljinu prema njegovoj kući.
I onda mišljaše na ovu seljačku djevojku čiju je dušu on satro, služeći se njom samo kao sredstvom da zaboravi za časak svoje mračne misli ili da istisne sliku druge žene iz svoje duše, ne trudeći se da bar pred njom pokuša da to sakrije, da je bar za neko vrijeme održi u vjerovanju da je voli. On se je na njezinu ljubav bacio kamenom prvog dana i on znađaše da svakog dana kad mu nije ni padalo na pamet da ju gleda, prozbori koju ljubaznu riječ, pogleda s osmjehom, na njezinu dušu padaše po jedan težak kamen. On je bez mišljenja i bez oklijevanja, mirno i ravnodušno, smrvio njezino srce pod jednom mogilom, i to ga zaboli sada kad je sve bilo kasno, kad je on bio nemoćan da tu mogilu krene, da je ispod nje oslobodi i da pokuša da je ponovo vrati mladosti i životu.
On se uspava sa osjećajima čovjeka koji je ubio: trzao se nemirno i gonio priviđenja; cijele noći padala jedna mogila kamenja na njegove grudi, ubijala ga, pritiskivala, mrvila mu mozak, i on jedva dočeka da prođe ta strahovita noć i sa iskrenom radošću pozdravi dan koji se rađaše.
I ujutru, kad prelomiše vedrinu sunčanog dana zvona s manastira, tome zvuku odazva se negdje duboko u njegovoj duši jedan odjek iz mladosti, koji ga sjeti majke, braće i djetinjstva, toga bezazlenog i dobrog doba, koje ga preplavi sa hiljadom uspomena, — i u njemu se javi želja i osjeti potrebu da uzme iz tog djetinjeg vremena malo snage, vjeru u Boga i veselja za životom, pa predavši se sav slatkim snovima iz dana što su prošli, oblačio se, izišao iz kuće i uputio se crkvi.
On koračaše brzo, kao da ga nešto goni, kao da hita da skine jedan teret s duše, kao da će da mu odlahne kad stane u mračnu crkvicu, da će se vratiti staro, bezbrižno doba, da će ostaviti tamo breme svojih misli i briga, vjerujući da će se roditi u njemu nešto što je umrlo, dati mu poleta, krila i tople vjere što preporađa srce, ulijeva snagu, rađa silnu i krepku volju, punu divlje, bezumne i slijepe hrabrosti i likovanja nad životom. On ubrzava korak, dok neprestano ječi zvono, odnosi zvukove u klance, koji ih odbijaju i survavaju pod svoje noge u Unu.
Gavre Đaković ne obraćaše pažnje na ljude koji smicahu s glave svoje crvene kapice pozdravljajući ga, ni na žene ni devojke koje mu se uklanjahu s puta i šaptahu nešto za njim. On prijeđe preko jednog polutrulog drvenog mosta, punog šupljina, kroz koje se providi blistava voda koja blago šumi ne remeteći krotku tišinu svečanog dana, koga ne buni bučno okretanje vitlova s vodom, koja pršti i rasipa se u pjeni na sve strane, ni puckanje s brda, i lom rada, ni poklici, ni svađe. Pred njim se crvenio zvonik male i zdepaste crkvice, sa koga se mjestimice sljuštila boja i goli lim upijao sunce i zaslijepljivao oči. On se sjećaše pričanja starih ljudi da ta crkvica bijaše sazidana na ruševinama jednog, od Turaka spaljenog i sa zemljom sravnjenog manastira, čiji se temelji poznavahu u travi između nejednakih kamenitih krstova i grobnih ploča. Manastir je ostavio crkvi samo svoje ime i u nju dolažaše, svake druge nedjelje, jedan kaluđer iz Bosne da služi liturgiju.
Zvono zastade u trenutku kad on stupi na crkvena vrata, skinuvši šešir s glave, i njegovi koraci odjekivahu po kamenitim pločama, ugušujući slabašno pojanje koje dopiraše iz pijevnice. On stade nedaleko od ulaza, i svi se pogledi upraviše na njega. Kaluđer razmahivao kadionicom, strijeljajući očima. Za pijevnicom pojao jadno i žalostivo neki napola slijepi i krezubi starkelja; nekoliko djece pomagahu ga pištavim i neskladnim glasom, i utjecahu mu naprijed što je staroga ljutilo. Prekidajući pojca u polovini započete pjesme, zagrmi kaluđer iz oltara, ne puštajući nikad starca da započeto dovrši, žureći se kraju.
Jedan seljak, crkvenjak, poslat valjda za to od kaluđera, ponudi ga da ode za pijevnicu. On odbi, i čitavo vrijeme smetaše ga jedan mlaz sunca koji padaše kroz prozor na njegovu glavu. Pa kad čitav svijet poče da se krsti, i Gavre Đaković se prekrsti i učini mu se da je to uradio nespretno, nenaviknuto na to toliko godina. I bijaše mu nepoćudno što je ovamo došao. Osjećaše vlagu koja je ostavila svoje žute velike biljege na davno obijeljenim zidovima. Smetahu ga slike na ikonostasu, sa strahovitim i jakim bojama koje su bliještile, i žalobno starkeljino pojanje i gromovnički kaluđerov glas. Nad glavom mu bijaše jedan drveni polilej, ručni rad jednog pobožnog seljaka koji je izučio rezanje kad je bio na robiji. Gavre Đaković gledaše preda se, ljuteći se što svi gledaju na njega, i osjeti kako je tuđ na ovom mjestu koje ubijaše bez milosti njegove jutarnje iluzije. Ne vraćaše se ni mladost ni vjera; ti topli i vedri dani bijahu umrli zajedno sa Bogom iz djetinjstva. On sam sebi čini se smiješan i glup, i ne čekajući kraja, iziđe, praćen pogledima sviju.
On se čuđaše trenutnom nagonu koji ga je ovamo doveo, ljutio se na se u isti mah i stidio se samoga sebe i jedne djetinjarije koju je bio uvrtio sebi u glavu. I žurio se kući isto onako kako je hitao u crkvu, osjećajući se neprijatno kad bi se s kime sreo koji bi ga mogao zaustaviti i primorati na razgovor, i trudio se da zaboravi na ono što je učinio u jednom sumnjivom času. Jedva dočeka kad stiže kući, sav u znoju, zbaci sa sebe kaput i stajaše u košulji na prozoru, smijući se svome činu i odmarajući se.
Poslije pola sata, između svijeta koji se vraćaše iz crkve, projaha kaluđer, sa izlinjalom kamilavkom na glavi, na osamarenom konjčetu sa podsavijenim nogama koje mlatarahu podbadajući lijeno kljuse, i gotovo dodirivahu zemlju.
|